Kako je zločinac Praljak otrovao svoje žrtve

29 Nov 2017

Praljak je izvršio samoubistvo nakon što je na Haškom sudu proglašen krivim za ratne zločine (EPA)

Današnja presuda generalu HVO-a Slobodanu Praljku predstavlja prije svega njegov ultimativni samoubilački čin rijalitizacije. Praljak nije bio oficir koji bi sa uncom dostojanstva ispratio presudu od 20 godina zaslužene robije. Ne. Bio je tek reditelj, a to mu je i profesionalna vokacija u jednom ultimativnom snuffu, činu živog prenosa suicida od 14 sekundi. Loša produkcija, solidno kadriranje i razorne posljedice po njegove žrtve.

Tako je sa jedne strane u glavama hrvatskih nacionalista zadobio “vječnu slavu”, pa se ubrzano diljem, kako se to voli reći, hrvatskih prostora pripremaju mise zadušnice, pa se Praljak uselio u kolektivno nesvjesno i istim onim emotivnim patosom kojim srpska desnica ljubi Ratka Mladića ulazi u mentalnu heroičku podsvijest izmanipulisano nacionalistički orijentisanih Hrvata.

I više od toga. Zadobio je odavno ljubav klera, a sad je ta ljubav perverzno ojačala. Čin samoubistva, prva crkva trebala bi da okarakteriše kao ubistvo, što po kanonici i jeste, a ne da vazdiže hrvatskog topdžiju među anđele; dakle, prva crkva trebala bi da kaže da je riječ o kukavičkom i bogohulnom činu, a umjesto toga svi zajedno dobijamo “grupisanje redova”.

Nema čega nema i podrška Šešelja

Nije Praljak “heroj” samo u hrvatskoj desnici. Po principu “vrana vrani oči ne vadi” i Vojislav Šešelj danas je tvitnuo: “Šalu na stranu, danas je u Hagu viđen junački čin, koji je za poštovanje.”

I tako dobijamo tone nihilističke retorike.

Pa tako možemo reći da se na Dan države koje nema ubio zločinac – general na sudu kojeg više nema zbog zločina koje je počinio u ime tvorevine koje nema, koji je u ratu kojeg više nema srušio most kojeg u originalu nema, a njemu u inat pjesmu mostu kojeg nema napravio je pjevač kojeg više nema u zemlji koje sve manje ima, u kojoj, čini se danas, ni žrtava nema.

E, ovo posljednje najviše boli. Jedna trivija, jedan nadasve sebičan i kukavički čin samoubistva doslovno je medijski pojeo sve ono za šta se Haški tribunal borio.

Ali, tu su činjenice i one vele doslovno:

– Činjenica je da je Haški sud izrekao osuđujuće presude šestorici Hrvata iz Bosne i Hercegovine.

– Činjenica je da je bivši predsjednik Vlade “Hrvatske zajednice Herceg-Bosne” Jadranko Prlić osuđen na 25 godina zatvora, ministar odbrane Bruno Stojić na 20 godina zatvora, dvojica načelnika stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina, zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić na 16 godina, a predstojnik Odjela za zatočene Berislav Pušić na deset godina zatvora.

– Činjenica je da je sudsko vijeće na čelu s predsjedavajućim francuskim sudijom Žan-Klodom Antonetijem šestorici Hrvata dosudilo ukupno 111 godina zatvora.

– I ključna činjenica je da je Haški tribunal potvrdio da je svih šest optuženika učestvovalo u UZP-u koji je iz Zagreba koordinisao Tuđman, sa ciljem etničkog čišćenja “hrvatskog teritorija” u Bosni i Hercegovini od muslimanskog stanovništva. Konačni cilj UZP-a bio je stvaranje “Velike Hrvatske”.

Tuđmanovo naslijeđe

Krivi su. Ti su ljudi sistematski organizovali ubistva, silovanja, progone.

Istinu o njima zaslužuje svaki stanovnik Mostara, kome je Praljak oduzeo most, ali zaslužuje i svaki stanovnik ove planete. Istinu zaslužuju i sve žrtve i prije svega žrtve.

No, i Republika Hrvatska treba se suočiti sa istinom. Potvrđen je udruženi zločinački poduhvat. I zato licemjerno djeluje današnja izjava hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, koji pod izlikom da je Hrvatska vojska pomagala Armiju Republike Bosne i Hercegovine negira udruženi zločinački poduhvat. A on je postojao sve vrijeme. Stalno. Čak i pred početak rata postojala je namjera hrvatskog rukovodstva na čelu sa Franjom Tuđmanom da se raskomada Bosna i Hercegovina.

Oni koji ne vjeruju uvijek mogu pročitati tekst Igora Lasića i Borisa Rašete “Kratka povijest hrvatske agresije na BiH”, u kojem po pitanju smirivanja tenzija između Hrvata i Srba Tuđman još na početku 1991. kaže ovo:

“To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njene krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio zemljice Bosne gdje bi muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina.”

Hrvatski generali u tzv. Herceg-Bosni bili su isključivo produžena ruka zagrebačkog režima, koji je, jednako kao i beogradski, svesrdno, ili, preciznije, svekrvavo radio na “nestanku kolonijalne tvorevine Bosne i Hercegovine”, da se poslužim Tuđmanovom retorikom.

I to je sva istina. Dabome, na nakaradnom Balkanu, gdje su ubice civila, pogotovo u uniformama, po pravilu heroji, a ne ljudi dostojni prezira, Praljkovo sramno samoubistvo biće motorno gorivo za liftovanje u heroiku zapadnih susjeda.

I upravo zbog balkanskog sistema antilogike, Haški sud (dok ga još ima) treba da djeluje odmah.

Sud ili pravni vrtić?

Sud prije svega treba da bude svjestan diletantizma svojih službi obezbjeđenja. Pazite, bukvalno im je pred nosom optuženi za ratne zločine po izricanju presude neometano i lagano popio otrov. Na stranu najbanalnije pitanje – kako ratni zločinac elegantno po Sheveningenu nosa bočice nepoznatog sadržaja, no, mimo toga, svi u Hagu posve sigurno treba da se suoče sa napadima balkanske desnice.

Jer ovaj Praljkov izrežirani suicid je metak u perima i tastaturama svih onih koji sud nazivaju “šprdnjom”. Upravo tako! Sud sa sebe prije svega mora skinuti ljagu, jer je direktni, materijalni sukrivac za samoubistvo zločinca. Treba znati da su Praljku prije izricanja presude mogli da pristupe samo advokat i porodica, a da je uz njih sigurnosni propust napravilo obezbjeđenje sudnice.

Apsurdno zvuči, ali najvišem sudskom tijelu za suđenje ratnim zločincima treba napominjati za ove stvari.

No, desilo se to što se desilo i upravo zato Sud u roku ODMAH mora da nađe i pravdi privede SVE koji su učestvovali u ovoj blamaži.

Inače, na stranu sve zasluge Haga, on će u 90 posto naroda, nažalost, biti “pravni kindergarten”, a ovaj kolosalni propust samo “podebljava” to mišljenje.

Možemo mi pričati do prekosutra, ali Praljkov suicidalni performans zajedno sa medijskim boldovanjem gotovo je u potpunosti prenio pažnju sa žrtava na zločinca i slobodno možemo da zaključimo da je, unatoč pravdi, presuđeni zločinac danas presudio sebi i otrovao žrtve.

Kako li je danas u naselju Vrbanja, u Bugojnu? Vidite, tamo je ubijeno 45 lica – Bošnjaka, žena i muškaraca. Uglavnom civila, u dobi od 19 do 82 godine.

Pa, prije nego što iznova i iznova odgledate Praljkov performans, vi kao protivotrov prvo svaki put pročitajte ova imena:

ubijeni su: Hamdija Alić, Hašim Alić, Raif Cetin, Ahmet Čizmo, Zenuh Čizmo, Zahid Čizmo, Emina Delić, Hajrudin Delić, Sulejman Delić, Refik Elkaz, Džemal Grižić, Rabija Grižić, Vehab Habibović, Sulejman Hadžibegović, Smail Hodžić, Mujo Hozić, Mirsad Huskić, Hajrija Karagić, Hatidža Karagić, Sadik Karagić, Samir Karagić, Nazif Krkić, Emin Ledenko, Sead Mastalić, Esad Mušić, Nermin Nuhić, Almir Šehić, Selmir Šehić, Elvedin Šeho, Amir Šošić, Muharem Šušić, Ekrem Talić, Mesud Talić, Senad Talić, Senad Teskeredžić, Sanija Učanbarlić, Ðulsa Ugarak, Rabija Ugarak, Juso Velagić, Muharem Velagić, Nuhan Velagić, Razija Velagić, Sadik Velagić, Sulejman Velić i Nedžad Zulić.

Ovo je samo mali, nažalost, mali “rukorad” osuđene bratije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


  • Dragan BursaćDragan Bursać je profesor filozofije, kolumnista i novinar.

POVEZANE

Komentariši