Lomače, silovanja, slavljenje zločinaca i poricanja genocida na Balkanu

Poricanje progona pojedinca ili grupe krajnje je okrutno – na izvjesnom nivou je gore od samog progona.

21 Jul 2021

Fotografija napravljena 1. novembra 2016. prikazuje hotel ‘Vilina vlas’, koji je korišten kao kamp za silovanje ranih 1990-ih blizu Višegrada (AFP)

Dvadesetsedmog juna 1992. godine najmanje 60 civila, Bošnjaka muslimana, uglavnom žena i djece, nasmrt je spaljeno u mom rodnom gradu Višegradu, na istoku Bosne i Hercegovine. “Beli orlovi”, srpska paravojna formacija, predvođena Milanom Lukićem, natjerala ih je da uđu u jednu kuću u gradskom naselju Bikavac, blokirala je sve izlaze i zapalila kuću. Kćerka, sin i supruga od mog rođaka bili su među žrtvama.

Samo je jedna osoba, mlada žena Zehra Turjačanin, preživjela požar, pobjegavši kroz mali otvor između ulaznih vrata i teških predmeta koji su postavljeni ispred kako bi ih zatvorili. Kada je uspjela izaći, svukla je odjeću koju je zahvatila vatra i pobjegla spašavajući goli život. Britanski novinar Alec Russell kasnije se prisjetio da je vidio Zehru u Goraždu, obližnjem gradu koji je bio pod kontrolom bosanskih snaga, nekoliko dana nakon pomenutog masakra.

Hotel pretvoren u logor za silovanje

“Turjačanin je sjedila u sjenci ispod drveta“, napisao je on u članku za Financial Times. “Dvije starije žene su tjerale muhe koje su nadlijetale njene rane. Noge i ruke su joj bile u zavojima. Lice joj je bilo prekriveno crnim krastama. Uši su joj se gotovo istopile…“

Zehra je izgubila majku, dvije sestre, snahu, dvije bratične i bratića u požaru. Nakon mnogo godina, tokom suđenja Milanu Lukiću, svjedoci su se prisjećali užasnog smrada izgorenog mesa koji se osjećao u zraku na Bikavcu jutro nakon masakra. Drugi svjedoci su rekli da su vidjeli “tinjajuće lobanje i tijela“.

Ovo nije bio prvi genocidni čin Lukićevih paravojnih snaga u Višegradu. Dvije sedmice prije lomače na Bikavcu, Lukićevi ljudi su 14. juna zatvorili najmanje 59 civila, Bošnjaka muslimana, u kući u Pionirskoj ulici. Kuća je potom zapaljena, a one koji su pokušali pobjeći kroz prozore vojnici su ustrijelili. Samo je šest osoba preživjelo.

Silovanje i seksualno nasilje također su korišteni kao oružje etničkog čišćenja i genocida u Višegradu i drugim dijelovima istočne Bosne u to vrijeme. Hotel sa spa centrom u Višegradu “Vilina vlas” pretvoren je u “logor za silovanje“. Vjeruje se da je najmanje 200 muslimanskih žena i djevojaka držano u “Vilinoj vlasi” i sistematski silovano noćima i danjima. Nakon višestrukih silovanja, mnoge od njih su ubijene ili žive spaljene. Nekoliko žena koje nisu bile u stanju izdržati nemilosrdno zlostavljanje izvršilo je samoubistvo skokom sa hotelskih staklenih balkona.

Krvave su bile vode tirkizne Drine

Na kraju je, od 14.000 Bošnjaka koji su živjeli u Višegradu prije rata, njih blizu 3.000 ubijeno. Mnogi od njih su pogubljeni na poznatom višegradskom mostu Mehmed-paše Sokolovića iz 16. stoljeća, koji je poslužio kao inspiracija za roman Na Drini ćuprija jugoslovenskog pisca Ive Andrića. Svjedoci se još sjećaju tijela žrtava, mrtvih ili u raznim polumrtvim stanjima koja su tirkiznu vodu rijeke Drine, koja razdvaja Bosnu i Hercegovinu od Srbije, obojili crvenom bojom krvi u ljeto 1992. godine.

Moja porodica i ja smo bili u Višegradu tokom ovih masakara. Nakon lomače na Bikavcu, uspjeli smo pobjeći u Goražde. Imala sam tek šest godina, ali se jasno sjećam noćnog putovanja kroz šumu. Morali smo ostaviti moju nanu s očeve strane, koja nije bila u stanju hodati zbog akutne astme. Godinama nismo znali šta se tačno s njom desilo, ali uvijek smo strahovali od najgoreg.

Osamnaest godina kasnije, u julu 2010. godine, vještačko jezero Perućac, na rijeci Drini, ispražnjeno je zbog održavanja hidroelektrane. Kada je nivo vode opao, ukazali su se ljudski ostaci na isušenom koritu jezera. Identificirano je blizu 500 fragmenata kostiju, koji pripadaju “najmanje 97 osoba“. Jedna od njih je bila i moja nana.

Mi smo imali sreće što smo pronašli nanine posmrtne ostatke. Sudbina stotina drugih žrtava ovog genocida i dalje je nepoznata. Tijela su sakrivena u masovnim grobnicama, nekad spaljena kako bi se sakrili dokazi zločina. Vjeruje se da klanci, rijeke i jezerska korita u i oko Višegrada još kriju nebrojena tijela.

Nečovječnost, okrutnost, bezosjećajnost, brutalnost

U julu 2009. godine je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu proglasio Milana Lukića i njegovog rođaka Sredoja Lukića krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenja običaja rata počinjene u Višegradu – uključujući lomače u Pionirskoj ulici i na Bikavcu – i osudio ih na doživotni zatvor.

Nakon suđenja, predsjedavajući sudija Patrick Robinson je izjavio: “U predugoj, tužnoj i žalosnoj historiji ljudske nečovječnosti prema drugom čovjeku, lomače u Pionirskoj ulici i na Bikavcu moraju imati visok status… Ovi užasni događaji izdvajaju se zbog okrutnosti napada vatrom, zbog očitog predumišljaja i proračunatosti koja ga je definirala, zbog puke bezosjećajnosti i brutalnosti okupljanja, zarobljavanja i zaključavanja žrtava u dvije kuće, time ih učinivši bespomoćnima u paklu koji je uslijedio, i zbog stepena boli i patnje nanesenih žrtvama jer su žive spaljene…“

Međutim, uprkos kristalno jasnoj presudi Haškog suda, svjedočenjima svjedoka i preživjelih, priznanjima brojnih pripadnika paravojnih jedinica te masovnim grobnicama koje se otkopavaju u ovom kraju i danas, većina višegradskih srpskih stanovnika i vladinih zvaničnika i dalje poriče da su se ubistva, mučenja ili silovanja uopće desila. Oni su, kako je pisala novinarka Emma Graham-Harrison za The Guardian 2018. godine, “odlučni ne samo da zaborave kampanju smrti koja je preobrazila grad s muslimanskom većiino m u grad u kojem dominiraju etnički Srbi, već i da izbrišu svaki trag da se išta od toga ikad desilo“.

Lokalne vlasti u Višegradu su godinama pokušavali uništiti kuću u Pionirskoj ulici gdje su bošnjački civili živi spaljeni. Također su odbili priznati da su tokom rata u njihovom gradu izgrađeni “logori za silovanje“, a umjesto toga su podigli spomenik prosrpskim ruskim volonterima koji su učestvovali u ratu, od kojih su mnogi bili uključeni u silovanja.

Nagrade i ordeni za negatora genocida

Nakon rata su Srbi koji su kontrolirali Višegrad također ponovo otvorili “Vilinu vlas” kao hotel sa spa centrom, a da čak nisu ni namještaj promijenili. Pozvali su strane turiste u posjetu, a neki su ih i posjetili. Jedan od stranih gostiju 1998. godine bio je austrijski pisac i Nobelovac Peter Handke, poznati poricatelj genocida i apologeta za srpske ratne zločince. Handke je uistinu tokom godina u više navrata izrazio skepticizam i prezir za izvještaje o srpskim zločinima protiv višegradskih muslimana. Jednom prilikom je opisao genocid počinjen u Srebrenici kao “masakr iz osvete“ za ranija ubistva Srba te izrazio sumnju u Lukićevo dobro dokumentiranu uključenost u zločine protiv čovječnosti počinjene u Višegradu.

Sedmog maja 2021. godine Handkeu je dodijeljena “Velika nagrada Ivo Andrić“ i počasni doktorat Univerziteta u Istočnom Sarajevu za njegov navodni “doprinos umjetnosti, književnosti i istini o srpskom narodu“ u Višegradu. Osim “Velike nagrade Ivo Andrić“ i počasnog doktorata, Handkeu je u Banjoj Luci dodijeljen i orden bh. entiteta Republika Srpska, za “izuzetan rad i doprinos na polju kulturnog i duhovnog razvoja i za izniman doprinos u razvoju i jačanju odnosa s RS-om“. Devetog maja 2021. godine predsjednik Srbije Aleksandar Vučić uručio je Handkeu Orden Karađorđeve zvezde prvog stepena, jednu od najvećih državnih počasti, za “beskompromisnu borbu za istinu“.

Kontinuirana upotreba “Viline Vlasi” kao hotela, odavanje počasti poznatom apologeti za genocid dodjeljivanjem prestižnih nagrada i drugi napori srpskih vlasti da prikriju ili potpuno izbrišu prošla zvjerstva poput lonače u Pionirskoj ulici i na Bikavcu dokaz su da se Višegrad i šira regija još nisu obračunali s mračnom historijom.

Otvoreni pozivi za još jedan genocid

Ova nastojanja i stavovi višegradskih srpskih vladara i stanovnika bez sumnje su neukusni, djelilački i kontraproduktivni. Oni su još jedan šamar u lice ljudima koji su izgubili tako mnogo i koji još zacjeljuju rane. Ali, možda još važnije, to su znaci da su mržnja, ravnodušnost i dehumanizacija koji su utrli put za zvjerstva iz 1990-ih u Višegradu još snažni u srcima i umovima stanovnika ovoga grada.

Poricanje genocida, ili bilo kojeg drugog zločina protiv čovječnosti, indikator je da je ponavljanje tog zločina mogućnost. A danas u Višegradu redovno svjedočimo ne samo nastojanjima da se prikrije historija, već i otvorenim pozivima za još jedan genocid.

U martu 2019. godine su se članovi Ravnogorskog pokreta, srpske nacionalističke četničke organizacije, okupili u Višegradu da obilježe godišnjicu hapšenja Draže Mihailovića, vođe četničkog pokreta iz Drugog svjetskog rata, koji je pogubljen 1946. godine u Beogradu, optužen za  veleizdaju i ratne zločine. Obučeni u crne uniforme, podvikivali su: “Bit će pakao i krvava Drina, evo četnika iz srpskih planina…“

U očima bošnjačkih muslimana, i svakoga s najosnovnijim razumijevanjem novije historije ove regije, ovo je bio očiti poziv na etničko čišćenje i genocid. Tri osobe koje su učestvovale u skupu optužene su za podsticanje etničke, rasne i religijske mržnje i za izazivanje nesloge i netolerancije u decembru 2020. godine. Ali drugi koji su učestvovali u ovom mrzilačkom maršu i hiljade drugih stanovnika Višegrada koji su poznati kao naklonjeni ovim genocidnim pogledima nisu se suočili ni s kakvom zabranom ili sankcijama.

Još jedan udarac za žrtve

Stručnjakinja za Holokaust Deborah Lipstadt jednom je tvrdila da je poricanje progona pojedinca i grupe krajnje okrutno – na nekom nivou gore od samog progona. Zaista, poricanje zvjerstava kao što su Holokaust ili genocid počinjen u Bosni i Hercegovini nije prestup koji se može zanemariti ili ignorirati. On ne samo da je još jedan udarac za žrtve, već i otvara vrata za ponavljanje takvih zvjerstava. Osim toga, predstavlja prijetnju za sve koji vjeruju da su znanje i sjećanje među osnovnim principima naše civilizacije.

Stoga je hitnije sada nego ikada prije da se borimo protiv poricanja genocida počinjenog na Balkanu i da sačuvamo sjećanja žrtava. Toliko barem dugujemo onima koji su silovani, mučeni, živi spaljivani i potom sakrivani u neobilježene masovne grobnice širom ovih zemalja. Dugujemo to i preživjelima, koji i dalje žive u strahu da bi jednog dana, ne tako dalekog, sve moglo iznova početi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA


  • Ehlimana MemiševićEhlimana MemiševićEhlimana Memišević je docentica na Katedri za pravnu historiju i komparativno pravo Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

POVEZANE

VIŠE IZ RUBRIKE PIŠE

POPULARNO

Komentariši