Godinama prije nego što je, nošen uvjerenošću da je socijalizam jedini ispravan put za razvoj čovječanstva, pristupio Komunističkoj partiji, Hasan Kikić pokazivao je otvoren prezir prema društvenim nazadnostima i korumpiranim državnim institucijama. Vlastitim primjerom prkosio je konvencijama koje su čovjeka sputavale i ograničavale njegove prirodne sposobnosti, a zbog svoje tvrdoglave odlučnosti da se bori za ideale u koje je vjerovao, bio je žrtva brutalnih progona.
Kao veoma mlad upoznao je svijet kao surovo i nemilosrdno mjesto, neprijateljski raspoloženo prema ljudima sanjarima, koji se ni po koju cijenu nisu željeli odreći svojih ideala. I baš su ga ti ideali opredijelili da se svrsta uz bok drugovima antifašistima i bude divljački ubijen samo zato što se borio za ono vječno i neprolazno Liberté, égalité, fraternité.
Rođen u osiromašenoj begovskoj porodici u Gradačcu, od ranog djetinjstva trpio je glad i neimaštinu jer skromna primanja njegovog oca, školskog podvornika, nisu bila dovoljna da osiguraju mnogobrojnoj porodici čak ni skromno građansko blagostanje. Osnovno obrazovanje završio je u rodnom Gradačcu, gdje se već primjećuje izuzetan talent budućeg književnika. No, skromne prilike u kojima je živjela njegova porodica nisu pružale mogućnosti za Hasanov intelektualni razvoj i on, uz nesebičnu pomoć majčinog brata, školovanje nastavlja u Derventi, gdje pohađa Učiteljsku školu.
Revolucionarna narav i štrajk učenika
U Derventi prvi put ispoljava revolucionarnu narav i, uz pomoć školskog druga Ilije Grbića, organizira štrajk učenika, a nakon njegovog krvavog sloma biva izbačen iz škole, pa četvrti razred Učiteljske škole završava u Zagrebu. Po završetku školovanja služi vojsku u Školi rezervnih oficira u Sarajevu, a zbog izuzetnih sposobnosti u vojnoj organizaciji unaprijeđen je u čin pješadijskog potporučnika. Već tada počinje se baviti književnošću, objavljujući pjesme i priče u književnim publikacijama, a teme kojima se bavio opisivale su folklorni svijet podneblja jezikom lirskog intimizma. Iz te prve faze kritika najzanimljivijim smatra prozni zapis “Iz zapisa jednog alkoholičara”, u kojem se naslućuje onaj kasniji Kikić, oštriji i društveno kritičniji.
Te godine provodi u učiteljevanju širom Bosne i Hercegovine, a ta kalvarija mladog čovjeka, koji se bori za samostalnu egzistenciju, počinje u selu Hajdarovići pored Zavidovića, gdje svu svoju duhovnu širinu ulaže u elementarno opismenjavanje naroda. Zatim ga služba odvodi u istočnu Bosnu, gdje je bio učitelj u Ustiprači i Rogatici, savjestan i požrtvovan, kako ga pamte ljudi koji su u djetinjstvu bili njegovi učenici.
U Rogatici upoznaje Anku Jovanović, učiteljicu iz poznate pravoslavne činovničke porodice, kojom se ženi u augustu 1932. Taj brak naišao je na osudu konzervativne zajednice, a lokalna ulema s posebnim bijesom dočekuje ženidbu popularnog muslimanskog učitelja ženom iz pravoslavne porodice. Odlučan spasiti brak, a u strahu da on i supruga ne budu žrtve nasilja, Kikić je bio primoran tražiti premještaj u Hrvatsku.
Pripadnik bošnjačke kulturne zajednice
S osjećajem poraza i gnjevan na zaostalost sredine, za koju je vjerovao da je može korjenito promijeniti prosvjetiteljskim radom, u Hrvatskoj učiteljevanje shvata više kao građansko zanimanje neophodno da se osiguraju životna sredstva. Svoje društvene ideale počinje kanalizirati na druge načine, pa se počinje aktivno kretati u lijevim i društveno naprednim intelektualnim krugovima, kad uspostavlja prisne odnose s Miroslavom Krležom, Augustom Cesarcem i Ognjenom Pricom.
Zbog bliske povezanosti s aktivistima Komunističke partije i otvorenog agitatorskog rada, dolazi pod udar vlasti. Biva hapšen i oslobođen, agenti tajne policije prate njegove aktivnosti, a Ministarstvo prosvjete bez ikakvog valjanog obrazloženja degradira ga u službi.
Do izbijanja rata u Zagrebu stječe reputaciju agilnog društvenog aktivista, koji s nezabilježenom energijom vodi polemike na lijevoj društvenoj sceni, ali je podjednako aktivan i kao pripadnik bošnjačke kulturne zajednice. Kao predsjednik Društva hrvatskih Muslimana, bavi se preporodno-prosvjetnim radom, a po okupaciji Jugoslavije i uspostavljanju ustaške Nezavisne Države Hrvatske oštro kritizira javno djelovanje i odnos prema okupatorskim vlastima muftije Ismeta Muftića.
Konspirativno ime ‘Slobodan’
Njegovo antifašističko djelovanje počinje odmah nakon uspostave NDH organiziranjem ilegalnih aktivnosti, skrivanjem ljudi i oružja i rasturanjem komunističke literature. Svjestan da se istinske borbe vode u njegovoj rodnoj Bosni, po tajnom nalogu Komunističke partije, priključuje se Domobranskim jedinicama, a tokom službe u Sanskom Mostu prenosi sanitetski materijal partizanima u Bosanskoj krajini.
Na slobodnu teritoriju došao je u februaru 1942, kada se priključuje Prvoj krajiškoj proleterskoj brigadi. U prvim danima boravka među partizanima dobija konspirativno ime “Slobodan”, pod kojim su ga zarobile četničke jedinice vojvode Uroša Drenovića. Osuđen na smrt, suočio se s naizgled bezizlaznom situacijom, ali nizom sretnih okolnosti uspijeva se osloboditi zarobljeništva i izbjeći izvršenje smrtne kazne.
Ipak, nije dugo uživao u sreći tog nevjerovatnog herojstva jer već početkom maja, nakon što se priključio Grmečkom partizanskom odredu, gine u četničkoj zasjedi kod sela Rapta, između Mrkonjić-Grada i Skender-Vakufa, ispod planine Čemernice. Legenda kaže da je nakon zarobljavanja Kikić prepoznat kao revolucionar i muslimanski ljevičarski intelektualac iz Zagreba i da je u grupi koja ga je zarobila bilo onih koji su se prisjetili njegovog ranijeg utamničenja i herojskog bijega. Nije mu suđeno, a ubijen je brutalno, ritualnim klanjem.
Kikić je, baš kao i Meša Selimović, dolazio iz porodice koja je dala nekoliko partizana, a od sedmerice braće koju je imao, osim njega, u partizanima su poginuli Safet, Huso i Ago.
Socijalno angažirana književnost
Književno naslijeđe Hasana Kikića bogato je i raznovrsno, a njegovi najpoznatiji književni radovi, prije svih knjiga priča Provincija u pozadini, otkrivaju da je riječ o piscu istančane svijesti o složenosti društvenih zbivanja. Socijalno angažirane pripovijetke predstavljaju život bosanskohercegovačke provincije kao duhovno zarobljeništvo i kritika nije propuštala primijetiti da je u toj knjizi Kikić najličniji i najiskreniji. Zaostalost Bosne živo ga je pogađala jer je cijelog života smatrao da socijalna bijeda zemlje proizlazi iz nemara kulturnih elita da se suoče s prosvjetiteljskim procesima.
Emancipaciju tog svijeta doživljavao je kao ličnu traumu, a u pedagoškom radu, publicističkim aktivnostima i umjetničkom stvaranju vodio se idejom potpunog ljudskog oslobođenja. Njegova književnost upravo je zbog toga toliko pripovijedno živa i autentična, a njena socijalna angažiranost, kako kritika voli laskavo reći, dolazi iz njegove organske potrebe da svijet svojih ideala spoji s temama svog literarnog izražavanja.
U Kikićevom književnom radu izdvajaju se još i romani Ho-ruk i Bukve, oba objavljena prije Drugog svjetskog rata. U tematskom i idejnom smislu u potpunosti su na tragu knjige Provincija u pozadini, a u sve tri knjige jasno je uočljiv Kikićev specifični i osebujni literarni stil, zbog kojeg je bio poznat kao “pisac bosanskog narativa”. Zanimljivo je spomenuti da se u mnogobrojnim polemikama koristio pseudonimima, a najpoznatiji je “Alija Korjenić”. Osim tim, često se koristio i pseudonimima “Red”, “Lepojko Kosić” i “A. Kosić”, ali postoje mnogobrojni onovremeni zapisi koji svjedoče da je čitalačka publika dobro znala o kome je riječ i da se Kikić lažnim imenima koristio kako bi zaštitio svoje učiteljsko namještenje.
Revolucionar do srži bića
Književnim radom nastavio se baviti i u partizanima, a jednočinka koju je napisao i koja je bila izvedena Partizani idu nije sačuvana, baš kao što su zauvijek nestali i njegovi u štampi najavljeni romani Počasni građanin i Haso.
Kikić je bio revolucionar iz uvjerenja, ali njegov marksizam i komunizam nisu bili akademske ni filozofske prirode. Sanjao je da izmijeni zemlju u kojoj je živio, dokine običaje koji su sputavali običnog malog čovjeka, uvede svoju “provinciju” u savremeni svijet, u kojem neće biti siromaštva, gladi i bijede. Svoje ideale cijelog života nosio je sa sobom kao jedini posjed i jedinu istinsku vrijednost i zbog tih ideja hrabro je i bez oklijevanja otišao u smrt.
Hasan Kikić bio je revolucionar, pisac i partizan, i to je sve bio cijelim svojim srcem i puninom svog bića.
Izvor: Al Jazeera
- Jasmin AgićJasmin Agić novinar je portala Al Jazeere Balkans. Pisao je za bosanskohercegovačke dnevne i sedmične listove. Autor je pet knjiga umjetničke proze. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i PEN centra BiH.