Dokazi o agresiji na Bosnu i Hercegovinu: Strateški planovi iz Beograda

19 Aug 202019 Aug 2020

Dokumenti potvrđuju kontinuitet vojnog djelovanja i zločinačke namjere Srbije prema Bosni i Hercegovini, piše autor (Ustupljeno Al Jazeeri)

Karakter ratova koje je devedesetih godina vodila Srbija (i Crna Gora) jedinicama tadašnje Jugoslovenske narodne armije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini sasvim je jasan posmatraju li se činjenice, dokumenti i svjedočenja o ključnim događajima. I faktički, i logički radilo se o agresiji na samostalnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu. Te činjenice, međutim, ne mogu doći do izražaja niti dovesti do pravnih, političkih i ekonomskih posljedica po agresora sve dok ne postanu elementi sudske presude, a pitanje je da li će za to još biti prilike, nakon što je 2017. godine Međunarodni sud pravde u Hagu odbio zahtjev za reviziju presude donesene ranije po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za agresiju.Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Posebne su teme vođenje postupka za reviziju na način na koji i nije mogao uspjeti i odgovornost prvenstveno bošnjačke političke elite za pravni i politički fijasko. Taj “slučaj” je, zapravo, vješto potisnut iz medija i javnog prostora a da nije sasvim rasvijetljen. S druge strane, na svjetlo dana svakodnevno izlaze svjedočenja i dokumenti koji dokazuju agresiju, ali ne proizvode pravne posljedice. Najubjedljiviji su upravo dokumenti srbijanskih civilnih i vojnih vlasti o tome. Oni sami potvrđuju opće prihvaćeno stajalište o agresiji, koju Srbija zvanično negira, pa se u takvim dokumentima radi o pravom paradoksu.

Priznanje međunarodog vojnog sukoba

Jedan od najzanimljivijih dokumenata nastao je u vrijeme procesa koji je Srbija 2010. godine vodila protiv člana ratnog Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Ejupa Ganića pred sudom u Londonu, tražeći njegovo izručenje zbog navodne odgovornosti u “slučaju Dobrovoljačka”. Prethodno je, po potjernici srbijanskog Interpola, Ganić zadržan u pritvoru te je uslijedila višemjesečna pravna bitka oko toga hoće li Ganić biti izručen Beogradu ili neće.

Tada je, 15 godina nakon rata, svoju nadležnost da sudi Ganiću Srbija dokazivala tezom da je u vrijeme incidenta u Dobrovoljačkoj ulici (3. maj 1992. godine) trajao međunarodni vojni sukob, u kojem je Ganić, kao glavnokomandujući, u tom trenutku bio odgovoran za vojne akcije Armije Bosne i Hercegovine. U dokumentu upućenom londonskom sudu, a potpisuju ga tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević i ministrica pravde Srbije Snežana Malović, piše: “Republika Srbija smatra da je u relevantno mesto i vreme u slučaju okr. Ejupa Ganića reč o međunarodnom oružanom sukobu u kome su učestvovale dve visoke strane ugovornice, i to Bosna i Hercegovina, sa jedne strane, i sa druge SRJ [Savezna Republika Jugoslavija] od 19. aprila do 27. maja 1992. godine.”

U ovom dokumentu Ministarstvo pravde naglašava da je “Srbija jasno stavila do znanja da prihvata kao pravno releventne sve činjenice i presude Međunarodnog krivičnog suda za Jugoslaviju [ICTY]”. Dakle, uključujući i one koje su donesene za genocid. No, važnije od toga je što je ovaj dokument, nastao pravnom omaškom ili prihvatanjem činjenica, sada krunski dokaz i priznanje vlasti Srbije da su njihove vojne snage bile na teritoriji druge države (Bosne i Hercegovine u oružanom sukobu, odnosno agresiji.

Arkan nadređen svima, čak i Mladiću

Mnogo je više dokumenata koji dokazuju vojno djelovanje snaga iz Srbije nego ulogu civilnih organa. Tako, naprimjer, dokument sa početka sukoba također potvrđuje da je u “međunarodnom oružanom sukobu” sa srbijanske strane ključne naredbe donosio načelnik Generalštaba JNA, general-pukovnik Blagoje Adžić. Osim što je Generalštab JNA bio nadređen vlastitim jedinicama, ovaj dokument otkriva da je glavna komanda iz Beograda upravljala i korpusima Vojske Republike Srpske, Hercegovačkim i Drinskim, ali i paravojnim jedinicama Božidara Vučurevića, Mirka Jovića (“Beli orlovi”) i Željka Ražnatovića Arkana (“Tigrovi”) i drugima.

Dokument je naslovljen na Arkana, a u tački 3 ovog naređenja kaže se: “Komandanti korpusa i garnizona na području operacija i čišćenja terena su pod komandom pukovnika Ražnatovića i dužni su ispunjavati isključivo njegova naređenja.”

Ovdje je upadljivo davanje značaja Arkanu i njegovim zločincima u početnim operacijama protjerivanja nesrpskog stanovništva i masovnim zločinima, pri čemu su paravojske preuzele najmonstruoznije “specijalne” zadatke protiv civila. Čak se i Ratko Mladić pominje kao neko ko će samo “davati podršku”. Takav odnos postao je jasan na suđenjima pred Haškim tribunalom, kada je temelj odbrane bila teza beogradskih advokata da su “zločine počinile paravojne formacije i da država Srbija nije imala ništa sa dobrovoljcima, pa nije ni odgovorna”.

Ovaj faksimil ukazuje i na stratešku važnost Podrinja za agresora (“…bez obzira na žrtve, zauzeti sve strateške objekte…”) te na činjenicu da su zločini i genocid bili planirani (…”raseliti muslimansko stanovništvo bez obzira na žrtve…”).

Strateška važnost Podrinja i etničko čišćenje

I mnogi drugi dokumenti ukazuju na važnost Podrinja za Srbiju. Tu se, naravno, radilo o osvajanju hidropotencijala hidroelektrana na Drini, koje danas Srbija tretira kao ratni plijen. S obzirom na strateški značaj ovog resursa, komanda Vojske SR Jugoslavije je u zimu 1993. godine angažirala jedinice Užičkog korpusa, da bi tek nakon uspjeha operacije položaje predala na čuvanje jedinicama Vojske RS-a. Bio je to dio široke vojne kampanje vođene prema Planu “Drina”, sačinjenom na strateškom nivou u Beogradu.  

S obzirom da je dokument datiran 27. januara 1993. godine, odnosno znatno nakon datuma iz maja 1992. godine, do kada Srbija priznaje prisustvo svojih snaga u Bosni i Hercegovini, on istovremeno dokazuje da je agresija Srbije trajala u kontinuitetu, bez obzira na fiktivne datume “povlačenja vojske iz Bosne i Hercegovine”. Ovaj i stotine sličnih dokumenata, koji su se našli u sudnicama Tribunala u Hagu, dokazuju ono što svi znamo – da je Vojska RS-a uvijek funkcinirala kao dio Vojske Srbije (SR Jugoslavije), da su jedinice iz Srbije cijeli rat djelovale u Bosni i Hercegovini, snabdijevale Vojsku RS-a ili otvarale vatru preko Drine te da se radilo o klasičnoj vojnoj agresiji na susjednu državu.

Ovaj period rata i navedeni teren specifični su po tome što se radi o području za koje je i danas više zainteresirana Srbija nego bh. entitet Republika Srpska. Tokom rata bilo im je jako važno da potisnu bošnjačko stanovništvo i malobrojne jedinice Armije Bosne i Hercegovine iz tog dijela Podrinja i da zatim Srbija u potpunosti kontrolira Drinu, jezero Perućac, brane i hidroelektrane Bajina Bašta, Zvornik i Višegrad. Tada je taj dio Podrinja najvećim dijelom etnički očišćen od bošnjačkog stanovništva, slobodna teritorija se smanjivala i počela se formirati enklava Srebrenica, ulazeći u dramatičan period izolacije i konačnu katastrofu. Danas je taj dio Bosne i dalje izložen specijalnim djelovanjem radikalnih snaga, koje institucionalno i svim drugim oblicima pritisaka nastoje spriječiti povratak prognanih i održati posljedice etničkog čišćenja.

Zbog toga je objelodanjivanje činjenica o događajima i njihovoj političkoj pozadini samo prvi korak u otklanjanju posljedica agresije. Kako je rečeno, činjenice koje nisu pravno verificirane presudama i sankcijama nemaju utjecaja na aktere. To je i danas osnovni motiv i uporište nastavka ekspanzionističke politike Srbije prema Bosni i Hercegovini. Da bi se to promijenilo, bit će neophodan bitan zaokret i domaćih, takozvanih probosanskih snaga, i međunarodnih aktera prema pitanju karaktera rata u Bosni i Hercegovini, posljedicama, prema temi ratnih šteta, poštivanja suvereniteta i granica, sankcioniranja (a ne prikrivanja) ratnih zločinaca… Jer, ta neriješena pitanja prepreka su svakom napretku u odnosima Bosne i Hercegovine i Srbije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


  • Edin SubašićEdin Subašić, rođen 1963. godine, diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i magistrirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu u oblasti međunarodnih odnosa i diplomatije. Autor je analiza, komentara i kratke priče u dnevnim listovima i periodici. Sada je umirovljeni oficir nakon karijere u vojnoj obavještajnoj službi OS BiH.

Komentariši