Bošnjačke carske regimente: Najodlikovaniji vojnici Monarhije

U Prvi svjetski rat iz BiH je otišlo blizu 300.000 regruta, sa ratišta se nije vratilo njih oko 38.000.

U Prvom svjetskom ratu u BiH je angažirano 291.498 regruta ili 16,34  posto stanovništva (Wikipedia)

Midhat Dedić 16 Jan 2022

Od štajerskih gudura, koroških  vrleti, visova Tirola, obala venecijanske Piave i slovenske Soče, ravnica Bohemije, moravskih pustopoljina i močvara Galicije, padina Karpata, svugdje gdje se tokom Prvog svjetskog rata prostiralo „umiruće  carstvo“  Austro-Ugarske svugdje su grobovi i posljednja počivališta vojnika Habsburške Monarhije, a među njima kao najhrabrijih i najsrčanijih Bošnjaka iz „zemljice Bosne“. Ogromna većina ročnika bili su muslimani ovo napominjemo jer se u to vrijeme pod izrazom Bošnjak označavalo sve one koji su dolazili iz Bosne. Doba odlaska u carsko-kraljevsku vojnu ponajbolje je opisala sevadalinka stihovima.

„Rodna Bosno, daleko odosmo, majke naše ne nadajte nam se, seje naše, ne kun'te se nama, vjerne ljube, vi se preudajte. Nas će care, tamo oženiti, crnom zemljom i zelenom travom“.

Zaklinjem se Bogu Svemogućem…

Prema istraživanjima prof.dr. Zijada Šehića, profesora historije na Filozofskom fakultetu, u Prvom svjetskom ratu u BiH je angažirano 291.498 regruta ili 16,34  posto stanovništva. Sa ratišta se nije vratilo njih oko 38.000. Bh pješadijski pukovi i lovački bataljoni su u ovoj svjetskoj klanici primili  35.637 medalja za hrabrost, a  njih 146 su na grudi okačili zlatne medalje za hrabrost. Po riječima profesora Šehića, pripadnici bh. jedinica smatrani su elitnim vojnicima carsko-kraljevske armije. Bili su regurutirani u četiri bošnjačke pješadijske regimente iz četiri domicilne regije (Sarajevo, Banja Luka, Tuzla, Mostar), a oficiri su imali svjetloplave uniforme sa crvenom kragnom i žutim dugmadima. Donji dio se sastojao od svjetloplavih pantalona i plavosivog ogrtača, a na glavi crveni fes sa plavim čuperkom kao najmarkantniji dio bošnjačke regimente. Obični vojnici imali su također svijetloplavu uniformu, u donjem djelu su nosili široke pantalone (čakšire), a na glavi su nosili crveni fes. Vojna zakletva Bošnjaka glasila je: „Zaklinjem se Bogu Svemogućem da ću biti odan Njegovom Veličanstvu caru i kralju Franzu Josephu Prvom i da ću slijediti sva naređenja meni predpostavljenih i viših, čak i u životnoj opasnosti“ .

Bh. institucionalno sjećanje na bošnjačke vojnike na službi u carevoj vojsci, skoro da je ravno  nuli, ako izuzmemo pojedinačne diplomatske i političko-predizborne geste aktuelnih bošnjačkih funkcionera koji s vremena na vrijeme  prisustvuju komemoracijama ili otkrivanju  nekog od spomen-obilježja gdje je njihova uloga  u tome marginalna, tačnije svodi se na dobro naplaćeni službeni put i Fatihu pred kamerama. S druge strane austrijski obrazac čuvanja uspomena podrazumijeva visoku razinu kolektivnog sjećanja općenito koja se ogleda u savršenoj organizaciji javnih komemoracija uz svesrdnu pomoć državnih resursa i učešću zainteresiranog civilnog društva. Takođe, današnje bh. Oružane snage potpuno su imune  na vojno naslijeđe Bošnjaka iz austro-ugarskog perioda. Čini se da bh. povezanost sa Prvim svjetskim ratom daleko je veća kroz Sarajevski atentat na Franza Ferdinanda nego npr. kroz  slavnu pobjedu Bošnjaka na Monte Meletti protiv italijanske vojne.

„Objašnjenja razlike između austrijske i bošnjačke kulture sjećanja i kolektivnog sjećanja uključuju prekinutu državnost ili apsorpciju Bosne u različite države, nedavni razvoj bošnjačkog nacionalnog identiteta i činjenicu da je Bosna pripadala četiri različite države od kraja austro-ugarske vladavine u kojoj su bosanski muslimani živjeli među drugim vjerskim i etničkim zajednicama“, piše Fabian Bonertz u svom eseju „ Sjećanje na bosansku pješadiju“.

Tradicionalna usmena kultura sjećanja izgubila je bitku nad kulturom pamćenja koja se ogleda kroz komunikacijsko ogledalo, jer sjećanje na vrijeme ratovanja bošnjačkih regimenti crpimo iz objavljenih tekstova, istraživanja, slika, web stranica o vojnoj povijesti, YouTube videa i  komemoracija.

„Nažalost mi smo u BiH toga uskraćeni i vrlo je malo tragova bh. pukova ostalo u našoj državi.. U arhivima rijetko možete naći neke dokumente, svega nekoliko fotografija se može naći. Sve je iz sjećanja nestalo, tako da je ova tema gotovo zaboravljena. Tragovi ovog dijela historije u BiH su sistematski uklanjani“, izjavio je  profesor Šehić.

Riječima Bonertza „multietnička, fragmentirana i napeta politička situacija moderne BiH otežava uspostavljanje kulture sjećanja“  u ovom slučaju, jer svaki sistem  naprosto nameće svoj vlastiti narativ povijesti, a u BiH  je to posebno  dramatično i konfuzno.

Blaškovićeva oda herojima

Uprkos svemu, brojna su pisana svjedočanstva o herojstvima Bošnjaka u Prvom svjetskom. Tako mladi austrijski poručnik Hans Fritz koji je bio u  bh regimentama u svojoj knjizi „Bošnjak“ objavljenoj 1931.godine piše:

„Bošnjaci su bili pravi vojnici. Car je zapovijedio da se jave u vojsku, krenu u front i oni su poslušno išli u rat, baš kao u polje. Znali su da je rat ali se pomirili sa tim da se ne može suprotstaviti sudbini. Smatrali su da ako u Knjizi sudbine piše da će neko pasti, one će pasti, pa makar ga čuvao bilokakv oklop. A ako nekom piše da će opet svoju Bosnu vidjeti, on će je vidjeti, makar ga kuršumi izrešetali kao sito“.

U  drugom odlomku Hans Fritz opisuje fizičke  karakteristike i vizuelni izgled „svojih“ Bošnjaka.

„Naši Bošnjaci – priznajem to otvoreno: i danas me guši, teško gutam a kroz srce mi prolazi neizreciv, bolan osjećaj kad negdje čujem naš stari paradni marš „Bošnjaci dolaze… Vidim ih pred sobom, tu raskošnu momčad, visoku kao jablani, s očima sokola i vijernih srca, čujem njihov čvrst strojevi korak, koji je pripadao posebnim obilježjima bosanskohercegovačkih regimenata stare monarhije. Pod tamnocrvenim fesom, otvorena lica, veselo po vratu skakuće svilena crna kićanka. I ta dva poznata mesing dugmeta, na neobičnim pantalonama, zlatno svjetlucaju na suncu…I kada se čuje pjesma “Marširala, marširala Prva regimenta”… ne bi se čovjek ni s jednim kraljem mijenjao. Kakve su to bile neustrašive i ponosne trupe! Davno, davno skinuo sam vojničko odijelo i nikada, nikada više neću voditi neko bosansko odjeljenje. Nikada više neću, ponosom zažarenih očiju, gledati “svoje” momke i blistavom sabljom ih pozdravljati. Nikada više slatke djevojke neće stati na ulici i mahati nam – meni i mojim Bošnjacima“.

Karlovčanin Pero Blašković, major, komandant bataljona Treće bh. regimente (Tuzlanske) napisao  je ratni dnevnik „Sa Bošnjacima u svjetskom ratu“. U njemu  je zapisano  i naređenje:

„Pamet u glavu! Predajte se, odrecite se sebe i tako živi umrite! Ili borite se kao Bošnjaci, sjetite se sebe i tako mrtvi oživite!“

Ova naredba je oda, posveta i omaž herojstvu  Blaškovićevih vojnika koje je on najbolje poznavao i sa njima dijelio najteže i najslavnije trenutke. Zapisao je  i slijedeće“

„O  svojim vrlim vojnicima i ratnim drugovima Bošnjacima moram kazati da su bili među najboljim vojnicima svijeta. U životu me pratila sreća. Zaista je sreća da sam poslije toliko ratovanja izvukao živu glavu, a velika je sreća i to, što cijelog rata nisam mijenjao jedinicu, nego sam uvijek ratovao sa istim momcima iz bh. Tuzlanskog okruga koji su bili dobri, hrabri i uzorno i disciplinirani. Moji zapisi žele postaviti skroman spomenik vojnicima bosanske Treće, sa kojima sam prošao malo dobra, a mnogo zla“

Komandant Blašković ih opisuje kao tihe i povučene, a u borbi vesele, glasne, temperamentne i žive.

„Uvijek su kao dobra djeca. Svog komandanta slušaju, ne napuštaju ga nikada i neograničeno su mu odani samo neka je oficir ma i najmlađii neka ima volju da se za njih stara. Ne mare mnogo ni najstarijeg podoficira kao sebi ravnog“, piše Blašković.

Dnevnik „hauptmanna“  Blaškovića izdan je 1939.godine u Beogradu a pisac Werner Schachinger, autor  knjige „ Bosniaken kommen „ („Bošnjaci dolaze“) podsjećajući  na nepobijeđenu Treću bh. regimentu  napisao je kako je Blaškovićeva knjiga „iskrena, bez uljepšavanja, knjiga na čast Bošnjacima“.

Druga bošnjačka, najodlikovanija carska jedinica

Zanimljivo  je kako na vojnike iz  anektirane BiH u pogledu njihovih psihofizičkih svojstava i drugih karakateristika gledaju Austro-Ugari u periodu skoro 25 godina prije početka Prvog svjetskog rata.

Tako u hrvatskom časopisu „Dom i sviet“  od 1.marta 1888. godine  u „Vojničkim viestima“ slijedeće:

„Vojnici iz Bosne i Hercegovine. U bečkom antropoložkom družtvu držaoje dr.Weisbach predavanje o vojnicih iz Bosne i Herecegovine. Govornik reče, pozivajući se na satnika H. Himmela, da su Bosanci i Hercegovci vrlo dobrar materijal za vojsku. Oni su uztrajni i jaki, a što se tiče visine, to su popriečno najviši ljudi u Evropi“.

Objavljeni podaci  kazuju kako je Druga bošnjačka regimenta (Banjalučka) bila najodlikovanija jedinica u cijeloj austrougarskoj vojsci sa 42 zlatne medalje, 590 srebrenih medalja za hrabrost prve klase i 4300 bronzanih medalja, te 33 oficirska ordena

Ova je regimenta čak 25 puta popunjavana novim vojnicima tokom rata. Krajišnici su u bici na planini Monte Meletti 7. juna 1916. godine boreći se puškama, bombama, pa čak i noževima i buzdovanima  potukli italijansku armiju, a pobjedu je životom platilo 208 pripadnika Druge bošnjačke regimente, dok su italijanski gubici iznosili 2033 vojnika i oficira.

U Gracu (Graz) glavnom gradu Štajerske, u čast ove jedinice jedna ulica  se zove „Zwwierbosniakengasse“ („Ulica Druge bošnjačke“). U crkvi Milostivog srca u Gracu je spomen- ploča 2. bh pješadijskog puka, a u Vojno –historijskom muzeju od 1929.godine spomen ploča 1. bh puka. U blizini slovenačkog gradića Boveca u kotlini rijeke Soče  ispod Triglava, usred vojničkog groblja na istočnom proplanku brda Rombona stoji spomenik sa uklesanim carskim strijelcem i bosanskohercegovačkim vojnikom sa fesom na glavi koji su branili  ovaj masiv u 12 bitaka protiv Talijana.

Poznato  je  da je američki nobelovac Ernest Hemingvej  (Hemingway) građu  za  roman „Zbogom oružje“  našao u bitkama na „živopisnom frontu“ na Soči  kako je nazivao rovove, mitraljeska gnijezda i betonske bunkere u planini i posljednjoj bici kod Kobarida ( ital. Caporetto) koja se smatra  jednom od najvećih  planinskih bitaka  u povijesti.  Hemingvej je bio na italijanskoj strani fronta kao dobrovoljac američkog Crvenog križa i ranjen je kod rijeke Piave austrijskom granatom nakon čega se oporavljao  u bolnici u Milanu.

Srećko Pavičić u svojim knjigama o Prvom svjetskom ratu navodio je kako su pripadnici 4. bh regimente (Mostar) u  bliski okršaj sa Talijanima najradije išli sa nožem koji su nosili u zubima.
Vijoleta Herman Kaurić  i  Nikola Tominac u istraživanju „Hrvatske postrojbe u borbama na Soči“ pišu kako je na širem prostoru Rombona odbijeno više italijanskih napada, a „razbješnjeni zbog nekoliko lažnih predaja, Bošnjaci nisu uzimali zarobljenike. Napad je ponovljen, ali opet bez uspjeha. Poginulim Bošnjacima i ostalim braniteljima Rombona posvećen je spomenik na vojnom groblju u Logu pod Mangrtom“.

Herman Kaurić i Tominac navode  kako se se u bici kod Kobarida borile  “3., 4. i 8. BH lovačka bojna, 1. BH pukovnija (Sarajevo), 2. BH pukovnija (Banja Luka), 4. BH pukovnija (Mostar)”.

U Kobariškoj bici 3. bh regimenta (Tuzlanska) zarobila je oko 2900 Talijana, a posebno se istakla dan nakon uzimanja grada Udina kada je u vrlo okrutnim uličnim borbama u Monteglianu spriječila prodor  cijele talijanske divizije. Druga bh. regimenta je zajedno sa njemački divizijama slomila talijanski otpor kod rječice Nadiže (Natisone) nakon čega je oslobođen grad Gorica.

Hrabri i dosljedni

Dženan Dautović  u svom istraživanju navodi da su sa travničkog kraja zlatne medalje  za hrabrost u bh vojnim jedinicama dobili Ramo Kadrić iz Zagrađa kod Travnika, Simo Andrić i Mehmed-beg Kulenović iz Varcar –Vakufa (Mrkonjić Grada), Jakov Čurić iz Livna, Pucar Jurišić i Ivan Kustura iz Gornjeg Vakufa i Idriz Šečić iz Bugojna.

Austrijska  vojna arhiva  čuva imena odlikovanih  u „Zlatnoj knjizi“  koja se može naći na internetu.  U nasumičnom pregledu naći ćete  imena Emina Begtaševića iz Konjica, Ibrahimbega Cerića  i Sulejmana Romanića  iz Sanskog Mosta, Arifa Ćehajića i Smaje Ćataka iz  Bosanske Gradiške, Muharema Dupanovića iz Bihaća, Omera Hasanbašića iz Banje Luke, Huseina Mahića  iz Todorova kod Cazina, Mahmuda Laljića iz Čelića, Šerifa Miljkovića iz Kladuše…

Kristof Nojmajer (Christoph Neumayer)  jedan  od autora i  izdavača  publikacije „Carevi Bošnjaci“ ( Des Keisers Bosniaken“)  koja detaljno analizira  organizaciju i uniformiranje bošnjačkih vojnika „multikonfesionalne i zasigurno najegzotičnije trupe u vojsci cijele Monarhije“, navodi kako se neprijatelji imali strah od njih.

„Bilo je opšte poznato da je npr. italijanska vojska zazirala od Bošnjaka, jer su posebno u pješadijskim okršajima bili jako efikasni. Znajući da je to tako, da ulijevaju strahopoštovanje, druge monarhijske jedinice koje su ih zamjenjivale bi, nakon izmještanja Bošnjaka na druge dijelove fronta, i same nosile fesove i angažovale imame koji su se redovno oglašavali kako bi neprijatelj mislio da su Bošnjaci još uvijek tu. Povlačenje Bošnjaka se željelo zataškati, jer su protivnici, sve dok bi liniju fronta držali Bošnjaci, rijetko napadali“.

Džon Šindler (John Schindler)  u knjizi „ Isonzo: zaboravljena žrtva Velikog rata“  ističe kako su pokazali izuzetnu hrabrost, Rolf Vorsdorfer ( Woersdoerfer) da su ih se Talijani bojali, a Noel Malkolm  Malcolm u „Povijesti Bosne: kratki pregled“ da su bili poznati po lojalnosti. Najupečatljiviji sud o hrabrim bošnjačkim vojnicima dao je neimenovani austrijski vodič na frontu  u dvije riječi „Svaki heroj“.
Bošnjaci  ulijevali strahopoštovanje ne samo na  prvim linijama fronta – Monarhija ih je zvala upomoć pri smirivanju nereda i demonstracija i osiguranju ministarstava. Svugdje i u svakoj prilici bijahi dosljedni i konsekventni. Podsjetimo, čuvena austrijska vojna koračnica „Die Bosniaken kommen“ ( „Bošnjaci dolaze“) autora Edwarda Wagnesa iz 1995. godine i danas  se izvodi na skoro svim vojnim komemoracijama austrijske vojske. Wagnes je bio vođa vojnog orkestra 2. bh. puka u Gracu.IZVOR: AL JAZEERA


POVEZANE

  • Prvi sv­jet­s­ki rat u oči­ma Ara­pa – 3. epi­zo­daPrvi sv­jet­s­ki rat. Če­tiri za­s­trašu­juće ratne go­dine… Svakod­nevno ginu vo­jni­ci na fron­tovi­ma. Ali pos­to­ji i dru­ga strana rata.Veo­ma važ­na, ali ri­jetko prikazi­vana. Priča je to o tru­pa­ma koje su se bo­rile i gin­ule, ali su zab­o­ravl­jene. Ri­ječ je o Ara­pi­ma koji su re­gru­to­vani u je­dinice na obje strane. Ishod tih bor­bi ob­liko­vat će i današn­ji […]Published On 05 Dec 201405 Dec 2014
  • Prvi sv­jet­s­ki rat u bro­jka­maPrvi sv­jet­s­ki rat za­vršen je pri­je tačno 100 go­d­i­na; donosi­mo pre­gled na­j­važni­jih bro­j­ki, koje je teško tačno defini­rati.Published On 08 Nov 201808 Nov 2018
  • Iz programa KontekstKon­tekst: Prvi sv­jet­s­ki rat – naučene lek­ci­jeKoji su glavni uzro­ci glob­al­nih oružanih suko­ba? Jesu li ra­tovi pro­duže­na poli­tič­ka sred­st­va ili neizb­jež­na stvarnost? Oprav­dava­ju li cil­je­vi masov­na stradan­ja? Jes­mo li nakon sv­jet­skih ra­to­va kon­ačno naučili lek­ci­ju? O posljedica­ma Pr­vog sv­jet­skog rata na zeml­je regi­je, ali i naučen­im lek­ci­ja­ma, u ovom Kon­tek­stu gov­ore his­toričari: u Za­gre­bu Tvrtko Jakov­ina, u Beogradu Dani­lo Šarenac, i […]Published On 20 Nov 201820 Nov 2018

Komentariši