Foto: AFP
Kriza na ukrajinsko-ruskoj granici i dalje traje, a mnogi se pitaju koji su daljnji potezi Vladimira Putina.
Mogao bi pokrenuti zračne napade slične NATO-ovoj kampanji na Srbiju 1999. Mogao bi pokušati s demonstrativnim, ali i destruktivnim kopnenim upadom, kao što je to učinio u Gruziji 2008. godine. Ili bi pak mogao pokrenuti veliku invaziju u stilu Drugog svjetskog rata, opkoliti Kijev i pripojiti Rusiji polovicu zemlje.
Sve su te opcije u okviru mogućnosti ruske vojske, a sudeći po razmjerima raspoređivanja u blizini ukrajinske granice – oko 100.000 vojnika, a još ih više može stići iz Sibira – sve su to realne opcije među izvanrednim situacijama koje planira general Valerij Gerasimov, načelnik glavnog stožera ruske vojske.
“Pitanje koje treba postaviti nije što bi on mogao učiniti”, rekao je Telegraphu Michael Kofman, direktor ruskih studija u CNA, washingtonskom think tanku. “Pitanje je kako bi izgledala vojna operacija koja bi Rusiju dovela do svojih ciljeva”, smatra on.
Inače, Putin je posljednjih tjedana postavio popriličan broj zahtjeva. No, svi se analitičari slažu da on ima dva glavna politička cilja: sigurnosna jamstva NATO-a i ispunjenje mirovnog sporazuma iz Minska 2015. godine.
Također je poznato i da je od Krima Putin pokazao malo sklonosti za daljnju aneksiju ukrajinskog teritorija.
Cilj rata u Donbasu koji se vodio između 2014.-2015. godine i mirovnog sporazuma iz Minska do kojeg je doveo nije bio osvojiti Ukrajinu, već je kontrolirati iznutra – potkopavajući njezin suverenitet i sprečavajući njezino pomicanje prema Zapadu provođenjem promjena ustava i političkim vetom za ruske opunomoćenike.
No još jedan rat, pa uključivao on i samo političku prisilu, a ne osvajački pohod, imao bi nekoliko implikacija.
Kao prvo, Putin će vjerojatno pokušati izbjeći otvorenu okupaciju neprijateljskog teritorija kao i prateći rizik od moguće reakcije Zasigurno mu ne treba još jedan rat poput onog u Čečeniji, piše Telegraph.
Umjesto toga, nastojat će uništiti ukrajinsku vojsku, nametnuti mir pod svojim uvjetima i vratiti većinu vojnika kući. Nešto slično kao što je to već napravio u bitci kod Debalceva 2015. i u Gruziji 2008. godine.
Iz istih razloga vjerojatno će izbjegavati i gerilske borbe po gradovima. Urbane bitke poput onih za Grozni 1990-ih i 2000-ih ili pak Alep 2010-ih, krvave su, teške i dugotrajne.
Opkoljavanje i iscrpljivanje čini se kao vjerojatnija taktika, a i u bliskoj prošlosti imamo slične primjere. Podsjetimo, Rusija se zaustavila ispred Tbilisija 2008., a i klonila se borbi u većim gradovima poput Donbasa 2014. godine.
Telegraph u svojoj analizi navodi pet opcija.
Prva opcija: Još više zastrašivanja
“Svi pričaju o invaziji, ali mogu se sjetiti puno stvari koje bi Putin mogao učiniti osim invazije”, mišljenja je Orisia Lutševič, ukrajinska analitičarka u Chatham Houseu. “A Zapad bi se opet pitao što im je raditi. Je li to invazija ili nije?”
Jedan od mogućih poteza mogao bi uključivati, kako piše Telegraphov Roland Oliphant, Aleksandra Lukašenka, bjeloruskog diktatora, koji bi mogao pozvati ruske kopnene snage da zaprijete sjevernoj granici Ukrajine ili pak otvoreno premještanje “mirotvoraca” u separatističke republike u Donjecku i Lugansku pod ruskom kontrolom.
Svaki od tih koraka bi istovremeno dobro pozicionirao Rusiju za budući rat i izvršio značajan dodatni pritisak na Kijev i NATO da sklope sporazum, tvrdi Institut za proučavanje rata, američki think tank, u studiji objavljenoj prošlog mjeseca o mogućim ruskim smjernicama djelovanja.
Druga opcija: Kazneni udari
Ako zastrašivanje ne uspije, Putinov sljedeći potez vjerojatno bi uključivao najveću snagu njegove vojske: topništvo velikog dometa, rakete, krstareće rakete i zračne napade s kojima mogu nekažnjeno udarati neprijatelje izdaleka.
Ukrajina ni približno nema usporedive snage kojima bi uzvratila, a njezina protuzračna obrana – uglavnom modernizirani raketni sustavi iz sovjetske ere – mogla bi srušiti neke ruske zrakoplove, ali i pružiti vrlo malo proturaketnog kišobrana.
Također, vojni zapovjednici bili bi prisiljeni donositi bolne odluke o tome hoće li braniti postrojbe na bojišnici ili kritičnu infrastrukturu. Svaki lanser koji bi se razotkrio prilikom ispaljivanja odmah bi bio ranjiv.
“Ukrajinska vlada itekako je svjesna problema i apelirala je na NATO za moderne američke Patriot sustave. Zasad bezuspješno”, rekao je Justin Bronk iz Instituta Royal United Services.
Ako pak zračna, raketna i topnička kampanja ne bi uspjela u svom naumu, slijedile bi je kopnene snage, zaključuje Bronk.
Treća opcija: legendarni kopneni most
Neki zapadni analitičari pretpostavljaju da će prvi potez Rusije biti zauzimanje obalne autoceste M14 koja prolazi duž obale Azovskog mora između Krima i ruske granice.
To bi vjerojatno značilo pješaštvo i oklopništvo potpomognuto nadmoćnom artiljerijskom snagom koja probija koridor od Nozoazovska koji kontroliraju separatisti, kroz obalne gradove Mariupolj i Berdjansk, sve do Hersona na ušću Dnjepra.
Sve ovo bilo bi dovoljno za nanošenje bolnog poraza Ukrajini, a stekli bi i prednost ukliko bi to zahtijevali politički uvjeti i ujedno bi se osigurao Sjevernokrimski kanal, slatkovodni koridor do Krima koji je Ukrajina prekinula nakon aneksije 2014.
Doduše, ovakav napad bi se ionako očekivao, tako da bi tu bilo malo elemenata za iznenađenje.
Posebice bi težak zadatak bio Mariupolj koji snažno brane dobro ukopane postrojbe i koje se već osam godina spremaju za borbu protiv takve operacije.
A ograničavanje operacije na tako uskom frontu omogućilo bi Ukrajini da koncentrira svoju manju vojsku kako bi se suočila s prijetnjom, dajući joj priliku u borbi da nanese velike žrtve napadačima – pa čak ih možda i porazi.
Četvrta opcija: višestruka ofenziva
Vjerojatno su planeri u zgradi ruskog Glavnog stožera osmislili i opcije za veći rat koji uključuje nekoliko, vjerojatno istovremenih, osi napredovanja.
Jedan scenarij uključivao bi ruske formacije koje prelaze granicu u regije Harkov i Lugansk sjeverno od jako utvrđene linije dodira u Donbasu.
Ukrajinske trupe koncentrirane na sadašnjoj crti bojišnice bile bi prisiljene birati između ostanka u svojim rovovima kako bi se suprotstavile prijetećem proboju iz separatističkih republika ili povlačenja kako bi izbjegli opkoljenje i gotovo sigurno uništenje.
Ne treba smetnuti s uma i da bi još jedna ofenziva mogla izbiti s juga iz pravca Krima.
Navodni plan invazije, objavljen u njemačkom Bildu krajem prošle godine, čak uključuje i amfibijsku i zračnu operaciju za opkoljavanje i zauzimanje Odese, najvažnije luke Ukrajine.
Ova konkretna ideja, kaže Rob Lee, suradnik u Programu za Euroaziju Instituta za vanjsku politiku i bivši američki pješački marinac, bila bi rizična do razine koja je samoubilačka. Jedino što bi tada ukrajinska vojska sigurno mogla učiniti jest pogoditi prepunu plažu kasetnim streljivom ili obarajući sporohodni transportni zrakoplov pun padobranaca.
No opći princip djelovanja na više frontova ima smisla.
“To bi razvuklo ukrajinske snage, nametnulo im dilemu oko razlučivanja koji je glavni udar, zaprijetilo operativnim opkoljenjem i imalo veliku vjerojatnost da će ih odsjeći od logističke opskrbe”, smatra Kofman. “To pak tjera Ukrajince na organizirano povlačenje – osobito ako pretrpe značajan gubitak zračnih snaga.”
Peta opcija: vožnja po Kijevu
Ukoliko dođe do ovog scenarija, to će vjerojatno značiti brojne ljudske žrtve, sve dok Ukrajinci ne prihvate ruske uvjete.
A što su uvjeti manje prihvatljiviji, to će značiti da Putin morati dalje tjerati svoje divizije kako bi ih postigao. Ako je potrebno, sve do rijeke Dnjepar i samog Kijeva.
Ipak, glavni grad Ukrajine nije laka meta. Tri milijuna ljudi bit će izrazito neprijateljski raspoloženi prema invazijskim snagama.
Naime, stari grad i najvažnije vladine zgrade koncentrirani su na lako obranjivim brežuljcima na zapadnoj obali Dnjepra.
Cestovni i željeznički mostovi koje bi napadačka sila morala zauzeti, dominiraju strminom nalik litici. Najbliži mostovi nizvodno udaljeni su stotinjak kilometara, a na sjeveru rijeka je pregrađena u golem i neprelazni rezervoar.
Doduše, vojna sila koja bi napala iz Bjelorusije mogla bi poništiti te prepreke prelaskom granice na zapadnoj obali.
No Putinu možda neće ni trebati bjeloruski front, kao ni opcija da uđe u glavni grad. S uništenom vojskom, polovicom zemlje pod okupacijom, a ruskim topništvom parkiranim u dometu njegovog ureda, predsjednik Vladimir Zelenski vjerojatno ne bi imao drugog izbora nego da se preda.
Kako će sve završiti?
Treba ipak naglasiti i da je ukrajinska vojska danas u puno boljem stanju nego ona koju je Putinova vojska porazila 2014. Podržava je visoko motivirano civilno društvo i stanovništvo koje je izrazito neprijateljsko raspoloženo prema Rusiji.
Ta vojska također brani najveću državu u Europi nakon same Rusije, a osvajači će biti ranjivi na napade pobunjenika na njihove komunikacijske linije dok marširaju dublje u neprijateljski teritorij.
No i ruska vojska je također znatno poboljšana u odnosu na 2014. i uživa ogromnu nadmoć u svim granama. Ništa što Zapad može uvjerljivo pružiti – od protutenkovskih projektila Javelin do protuzračne obrane Patriot – neće značajno promijeniti tu ravnotežu.
Zapadni čelnici očajnički pokušavaju uvjeriti svoje ruske kolege da bi rat imao i druge troškove: Finska i Švedska vjerojatno bi se pridružile NATO-u, europska potrošnja na obranu bi porasla, a opsežni plan sankcija američkog predsjednika Joe Bidena rezultirao bi brutalnim posljedicama po Rusiju.
Postavlja se pitanje: vjeruje li Putin ovim zapadnim argumentima i ako vjeruje, muče li ga ti troškovi, zaključuje Telegraph svoju analizu.
(Jutarnji)
