Prije 30 godina, 6. siječnja 1992. godine, na sv. Tri kralja, napisali smo, potpisali i uputili (Mile Stoić, Ivan Lovrenović, Ivan Kordić, Miljenko Jergović i ja), otvoreno pismo tadašnjem predsjedniku Republike Hrvatske, Franji Tuđmanu.
Piše: Prof. Dr. Ivo Komšić za Radiosarajevo.ba
U Pismu ga dramatično upozoravamo kako se Bosna i Hercegovina nalazi pred političkim nestankom „a da se njezin narod o tome nije imao priliku demokratski izjasniti“, te da je dio tog naroda i sedamstotinapedeset tisuća Hrvata, „raspoređenih na cijeloj teritoriji Bosne i Hecegovine“.
Pismo je napisano kada je Bosna i Hercegovina (BiH) još bila Republika, ravnopravna s ostalim republikama bivše federalne države, koju je Badenterova komisija već bila proglasila nepostojećom i omogućila građanima BiH da se na referendumu izjasne o nezavisnosti, suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH kao države.
Mi tada nismo znali da je Tuđman već 27. decembra 1991., dok se još slavio Božić i Sv. Ivu, dao nalog funkcionerima Herceg-Bosne i HDZ-a BiH da ne smiju više zagovarati suverenu BiH i da trebaju otvoriti pregovore s generalima JNA o teritorijalnom razgraničenju u BiH, odnosno o podjeli, kako je dogovorio s Miloševićem još 25. marta prethodne godine.
SARAJEVSKI SPORAZUM
Oba dogovora, i s Miloševićem i s Herceg-Bosnom i HDZ-om, skrivana su od javnosti tako da mi za njih nismo znali, barem nismo znali detalje i njihovu političku dalekosežnost. Također, Pismo je napisano nakon tzv. Sarajevskog sporazuma od 2. siječnja, koji je omogućio snagama JNA da se iz Hrvatske i Slovenije prebace u BiH, s kompletnim naoružanjem i logistikom, da se pregrupiraju i tiho okupiraju BiH.
Samo je naivno tadašnje hrvatsko-muslimansko vođstvo u BiH moglo pomisliti da je to sporazum o miru, da će se njime izbjeći rat i omogućiti lagano odvajanje BiH od već nepostojeće Jugoslavije. Inače, da je to vođstvo imalo iole političkog sluha ne bi dozvolilo da dvije zaraćene strane, obje izvan BiH, potpisuju svoj mir u Sarajevu.
Tada BiH kao država nije imala ništa s njihovim međusobnim sukobom. Što je najgore, taj sporazum nije garantirao nemiješanje susjeda u unutarnje stvari BiH.
Pismo je bilo čin odgovornosti pred poviješću i pred aktuelnim politikama koje su BiH uvodile u rat, a narode i državu u nestanak. Na takvu odgovornost htjeli smo potaknuti i predsjednika Republike Hrvatske, koji je u svojim „analizama“ podjelu BiH proglasio „dugoročnim interesima sva tri naroda i interesima stabilnosti u ovom dijelu Evrope“. Te svoje ideje je iznio na velikoj godišnjoj konferenciji za medije, krajem 1991.godine, te u intervjuima velikim svjetskim medijskim kućama.
Pismo je trebalo Tuđmana upozoriti na odgovornost prema BiH kao državi, uostalom prema stvarnim dugoročnim interesima Hrvata čija je sudbina povijesno vezana za njihovu državu. Tuđmanu je javno postavljeno pitanje kako su se to odjedanput njegovi pogledi i procjene idealno podudarili s Miloševićevim i Karadžićevim, koji su mu u tom trenutku držali pod okupacijom pola državnog teritorija. To svoje podudaranje s neprijateljima vlastite zemlje, Tuđman je trebao, prije svega objasniti svojoj političkoj javnosti, a onda i našoj, jer se odnosilo i na našu državu.
POLITIČKI LOV
U tom trenutku nismo ni slutili da je upravo Tuđman bio inicijator dogovora s Miloševićem o etničkoj podjeli BiH, o „ kompaktiranju teritorije“ i „humanom preseljavanju naroda“. Pismo nije zaustavilo Tuđmana, razarajuća politika prema BiH je nastavljena i nakon što su se njeni narodi i građani demokratski izjasnili na referendumu o njenoj političkoj budućnosti, i nakon međunarodnog priznanja. U Grazu su se sastali Boban i Karadžić, 6. maja 1992.godine, i precizirali sporazum iz Karađorđeva, o čemu danas postoje eksplicitna svjedočanstva i dokazi.
Pismo je dočekano kao „danajski dar“. Nad nama, njegovim autorima, podignuta je anatema i otvoren politički lov. U prilikama koje je Tuđman proizveo sa svojim partnerima iz Karađorđeva u Bosni i Hercegovini, to je značilo da „svaka baba“ može na nas pljunuti, a svaki naoružani razbojnik i zločinac može prema nama okrenuti oružje i upotrijebiti ga.
Tuđmanovi savjetnici i ostali trabanti nisu uopće razumjeli datiranje Pisma „na Sveta tri kralja“. U retorici koja je uslijedila u njihovim medijima u Hrvatskoj i u BiH, autori pisma su bili oličenje minulog komunizma, „srpski“ i „muslimanski“ zetovi, otpadnici naroda i sl. Nadmetanje u toj retorici postalo je sredstvo političkog i javnog prestiža u Hrvatskoj i „Herceg-Bosni“, te stvaranja i njegovanja „hrvatskog domoljublja“.
TRI KRALJA
Nije nas čudilo to elementarno neznanje o tri kralja koji se klanjaju tek rođenom Isusu i svojim darovima označavaju ga kao boga, kralja i čovjeka. On će biti, kao to trojstvo, put, istina i život za svakog kršćanina. Nekristijaniziranim Tuđmanovim savjetnicima i starim, provjerenim komunističkim kadrovima, svetkovina Tri kralja nije značila ništa i njihovi darovi za njih nisu imali nikakvo ni simboličko ni stvarno značenje.
A mi smo upravo htjeli na taj dan kada se daruje za budućnost, za novi put i život, poslati „dar“ predsjedniku susjedne države koji otvoreno cijepa našu, jer bilo je jasno da je okružen licemjerima i lažnim političkim prorocima koji ga na to ne smiju upozoriti. To Pismo je bilo najveći dar koji je u tom trenutku mogao dobiti. Pokazalo se da o takvoj vrsti darovanja on ne zna ništa, za njega je to bio „danajski dar“ koji ima samo jedno značenje: prevara i poraz.
Zapravo, bilo je sve obrnuto. Njegovo zalaganje za podjelu BiH, za „povijesne interese hrvatskog naroda“, bilo je danajski dar tom istom narodu i njegovoj državi. To je bila najveća prevara i najveća izdaja u povijesti tog naroda. Taj „interes“ je ostvaren danas: hrvatski narod u BiH je prepolovljen, u Hrvatskoj taj narod prolazi kroz najveći demografski pad u modernoj povijesti.
To ne iznenađuje jer se Hrvatska demografski punila iz BiH zadnjih pedeset godina, tako da je po njihovoj novijoj statistici svaki četvrti građanin bio porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Taj trend je zauvijek zaustavljen Tuđmanovom politikom raseljavanja i preseljavanja naroda. Uz to, Tuđmanova „gluhoća i neosjetljivost„ , i ne samo njegova, za stvarne interese Bosne i Hercegovine i njenih naroda, posebno hrvatskoga, na što smo upozorili u Pismu, plaćena je sa preko stotinu hiljada mrtvih, sa tri puta više od toga ranjenih i osakaćenih, sa dvije trećine razrušenih bosanskohercegovačkih domova i obitelji.
PORUKE IZ PROŠLOSTI
Da stvar bude gora, ni danas se ta politika nije ozbiljno uzela i objektivno analizirala. Baštinici te politike, u BiH i u Hrvatskoj, kao da su još u devedesetim godinama. Oni i dalje insistiraju na podjelama, za njih je još BiH vještačka država preko koje se trebaju riješiti povijesni odnosi Srba i Hrvata, pri čemu su državne insistucije i integralistička politika smetnje koje se moraju ukloniti. Ta politika još ne izlazi izvan Tuđmanove matrice, a srbijanska izvan Miloševićeve. Politički nacionalizam sa snažno izraženim nacizmom, nepoželjan za Evropu, i dalje je poželjno sredstvo političkog utjecaja u BiH iz susjednih država. U Hrvatskoj samoj, taj obični planer zločina slavi se kao nacionalni heroj.
Danas bi isto pismo trebalo uputiti i predsjedniku Republike Hrvatske Milanoviću, i premijeru Plenkoviću, i predsjedniku Srbije Vučiću, i premijerki Brnabić. Te davne 1992. godine Pismo je poslužilo za odstrel njegovih potpisnika i za političko zbijanje vlastitih redova. Što ono danas može značiti za vladajuće politike u Hrvatskoj i Srbiji, što za političke sljedbenike Karadžića i Bobana u BiH?
HOĆEMO LI ONU GLUHOĆU I NEOSJETLJIVOST IZ DEVEDESETIH PONOVNO PLATITI?
Radi toga Pismo iz 1992. godine prilažem u cijelosti.
OTVORENO PISMO DR. FRANJI TUĐMANU, PREDSJEDNIKU REPUBLIKE HRVATSKE
Gospodine Tuđman,
Ovo pismo ne šaljemo ni “The Timesu” ni “Assotiated Pressu”, odakle smo uglavnom saznavali Vaše stavove o nama, već se obraćamo hrvatskoj javnosti kojoj pripada i Vaše uvaženo mišljenje.
Bosna i Hercegovina je pred političkim nestankom, a da njezin narod o tome nije imao priliku demokratski se izjasniti. Važna činjenica za Vas bi morala biti i to da je dio tog naroda i sedam stotina pedeset tisuća Hrvata, raspoređenih na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.
Podvlačimo, Bosna i Hercegovina je pred prijetnjom političkog nestanka: antibosanske sile u njoj i oko nje prisvojile su si takva prava i takvu moć da ih u njihovom naumu nema tko omesti.
Da se gorko našalimo: Bog je visoko, Washington je daleko, a Kadijević tako blizu. Ma koliko među sobom različite, pa i krvavo suprotstavljene, svim tim koncepcijama zajednička je politička fiksideja – razoriti Bosnu i Hercegovinu. Bosanskohercegovačka vlast, pak, pred svim tim stoji u potpunoj paralizi, gledajući već odavno na sve akte rastakanja Republike s “filozofskim mirom”.
Velikosrpska politika nastoji Bosnu i Hercegovinu cijelu uključiti u veliku Srbiju, kojoj se još uvijek tepa “nova Jugoslavija”, ili formirati unutar Bosne i Hercegovine srpsku republiku. Na žalost, oba ova plana naveliko se već ostvaruju, bilo u formi novih jugoslavenskih novčanica, bilo u obliku beogradskog teferiča pod nazivom “Konvencija o novoj Jugoslaviji”. A sve to u debeloj, hladnoj sjeni prethodno obavljene vojne okupacije Bosne i Hercegovine, koja je reorganizacijom vojske od 3. siječnja dobila i formalni okvir. Vojska je sebi osnovala državu! Od naroda će je znati “braniti”, žestoko i efikasno, o tomu nakon zločinačkog pustošenja Hrvatske valjda više nitko i ne dvoji…
Na sve to dolazi Vaša politička “analiza” u kojoj bi cijepanje Bosne i Hercegovine “moglo odgovarati dugoročnim interesima sva tri naroda i interesima stabilnosti u ovom dijelu Evrope.” Vi tako, i ovom prilikom, ne propuštate pokazati svoju već dokazanu gluhoću i neosjetljivost na stvarne dugoročne interese naroda Bosne i Hercegovine, a osobito hrvatskoga. Nije nam jasno kako ćete objasniti vlastitoj političkoj javnosti, kojoj ste, valjda, odgovorni, kako su se to odjedanput počeli idealno podudarati Vaši pogledi i procjena interesa s Miloševićevim i Karadžićevim?!
Jer upravo su oni bili i ostali najgorljiviji zagovornici razbijanja Bosne i Hercegovine, prije svega opetovanim “velikodušnim” nutkanjem Zapadne Hercegovine da se pripoji Hrvatskoj. Znači li to da Vi i nemate neku konzistentnu vlastitu politiku spram “trajnoga rješenja hrvatsko-srpsko-muslimanskih odnosa”, već se svaki put hvatate za rep velikosrpske inicijative, htijući otkinuti nešto i za sebe?
Ako je tako, onda je to neshvatljivo kratkovidno i neodgovorno spram stvarnih interesa hrvatskoga i svih drugih naroda u Bosni i Hercegovini, te jednako tako i spram stvarnih interesa Republike Hrvatske, a neuljudno i nemoralno spram muslimanskog naroda, kojemu se u Vašoj “elaboraciji” nudi umjesto dosadašnje stoljetne države i domovine, nekakva “muslimanska enklava”.
Gospodine Tuđman,
Kao slobodni ljudi, kao Hrvati, kao državljani Bosne i Hercegovine, koja nije manje hrvatska od Hrvatske, odgovorni pred svojom poviješću, svojom zemljom, svojim narodom, svojom obitelji, mi samo možemo javno konstatirati:
– onaj tko u političkomu uništenju Bosne i Hercegovine može vidjeti bilo kakav interes hrvatskoga, ili ikojega drugog naroda, i “uvjet trajnoga mira”, taj o stvarnomu interesu hrvatskoga naroda malo zna, i taj je politički neodgovoran;
– onaj tko prema muslimanskomu narodu u Bosni i Hercegovini kani provoditi onakvu politiku kakva se trenutno provodi prema hrvatskomu narodu u Hrvatskoj, sam sebi oduzima pravo da zastupa povijesne interese hrvatskog naroda u cjelini.
To pravo možete sebi povratiti tako da se svim svojim snagama založite za cjelovitost i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, jer je jedino to u dugoročnom interesu svih njenih naroda, pa tako i hrvatskoga.
S uvažavanjem,
U Sarajevu, 6. siječnja 1992.
(na Sveta tri kralja)
Miljenko Jergović, književnik
- Ivo Komšić, professor
Ivan Kordić, književnik
Ivan Lovrednović, književnik
Mile Stojić, književnik
