Industrija ratnog izvještavanja

Novinarka na zgarištu kuća u Južnoj Koreji uništenih granatama iz Sjeverne Koreje u novembru 2010. (Reuters)

Vedat Spahović 10 Feb 2012

Piše: Vedat Spahović

Na balkanskim prostorima zovu ga PTSP (post traumatski stresni poremećaj). Na Zapadu je PTSD (Post Traumatic Stress Disorder). Osnovica mu je neobično, “drugačije”, depresivno stanje, formulisano tek nakon Vijetnamskog rata, koje se jedno vrijeme zvalo “vijetnamskim sindromom”.

Primjećen je prvobitno i ekskluzivno kod – ratnika.

Otac imena PTSD je američki ekspert za mentalno zdravlje, psihijatar Frank Ochberg.

Al Jazeera je nedavno pisala o elementima ove bolesti kod opšte populacije, naročito one koja je prošla rat i razaranja. Niko tom stanju u Bosni, i ostalim ratnim područjima bivše Jugoslavije (naročito u Hrvatskoj), ne uspjeva odgonetnuti vrijeme trajanja, da ne pominjemo sve ono što će nastati nakon Iraka, Afganistana, Libije, Egipta, Maroka ili Sirije.

Traumatska iskustva

No, PTSD-u su svojstvene jednako post reakcije uzrokovane, recimo, silovanjem ili teškom prometnom nesrećom, ili susretom sa smrću, oči u oči.

Uzrokovan ratom ili bez njega,  PTSD se “vrati” i “boli”, kad svi, a naročito najbliži, misle da su njegove posljedice prestale.

PTSD je jedna od najosjetljivijih naknadnih reakcija na traumatska iskustva

PTSD je svojevrsni bumerang za nepažljive, arogantne, avanturiste, naivne početnike ili netrenirane ‘pripravnike’ u novinarskom poslu.

Nedužnima je nametnut. Ne nameću nam, dakle, samo rat. Nameću nam i vrijeme poslije rata.

Od jedne manjine profesionalno orijentisanih ljudi, rat je – “odabran”. O odabranima je riječ u ovom prilogu. O onima koji se odlučuju da služe takozvanom javnom interesu paljenja svjetla na kraju dugog mračnog tunela.

Zašto je sindrom prijemčiv novinarima, tačnije rečeno, ratnim izvještačima?

Pa, vjerovatno nikada kao u novijoj historiji, novinari, pomognuti silom novih sredstava za komuniciranje, počev od satelitskih telefona, digitalnih kamera, interneta, mobilne telefonije i mogućnosti koju ona pruža, nisu bili moćniji, ali i ranjiviji u isto vrijeme.

Efekti  novinarske aktivnosti, naročito kod onih koji izvještavaju sa ratišta, ili iz poslijeratnih država i enklava, prirodnih, ali i ljudskom rukom kreiranih katastrofa, saobraćajnih nesreća ili požara, mogu biti razorni.

PTSD je svojevrsni bumerang za nepažljive, arogantne, avanturiste, naivne početnike ili netrenirane ‘pripravnike’ u novinarskom poslu.

Naročito za fotoreportere. Neko od naših kolega je rekao:

“Jedna je stvar ući u sobu punu leševa i potom izaći. Sasvim je druga stvar pokušati u dvadeset minuta ili pola sata od leševa napraviti dobru fotografiju”.

Anthony Loyd je u Bosnu došao kao ovisnik o heroinu. Iz ugledne britanske vojničke porodice, bio je ratnik prvog Rata u Zaljevu. Adrenalin od heroina je bio nedovoljna londonska “porcija”, pa ga je pokušao poboljšati pod granatama Sarajeva 1993.

Spletom slučajnih okolnosti se počeo javljati za The Times. Danas je nezamjenjiv, gdje ima rata, a rata uvijek ima.

Od rata je nastala i njegova knjiga bosanskih uspomena “My war gone by, I miss it so“ (Moj rat je prošao, tako mi nedostaje).

Studentima inih novinarskih univerziteta, škola ili radionica je to sada referenski udžbenik ratnog izvještavanja.

Uvijek mu je, kaže,  zadovoljstvo govoriti kolegama iz Bosne, kojima toliko duguje “za karijeru”.

“Za mene je rat dugo vremena bio način života”, veli nam u jednom od intervjua.

Sada je to Sirija. BBC-ev Jeremy Bowen, profesionalno posvećen Bosni i nama sa kojima je sarađivao, kao na silu “napravljenim” ratnim izvještačima u BiH , i dalje je nestvaran dok tumara predgrađima Damaska u plamenu.

Ljudi poput njega utapaju strast i stres po ulicama koje su nerijetkookupane krvlju.

Roy Gutman, dobitnik Pulizerove nagrade za internacionalno novinarstvo, nam kaže: „Izvještavanjem je potrebno pogoditi bika u oko činjenicama. Pogodiš u oko i pomjerio si cilj. Mene to i takvo izvještavanje emotivno ne involvira. Kako bih onda nastavio pisati? Mnogi nisu.“

John Simson, takođe sa BBC-a, se u poodmaklim godinama i dalje utrkuje sa mlađarijom po Bliskom istoku i dalje. Naše je iskustvo da rijetko takvi ljudi zastanu i promisle kako to na njih lično utječe. Evo nekih od  razloga, koji pripadaju trenutku u kojem živimo: rad ratnih izvještača je kombinovani koktel profesionalne motivacije, suludog nadmetanja ko će prije i brže javiti vijest, dugih sati, zahtjevnih rokova od strane redakcije, fizičkih opasnosti, povišenih emocija i ambicija koje nekad gore većim plamenom nego sela o kojima oni pišu. Čudno i istinito. 

Bitne su činjenice

Izvještač Independenta Robert Fisk nam priznaje da ne bi promašio ratnu zonu nizašta na svijetu. Za neke druge koje smo intervjuisali, rat je smrtonosna kombinacija koja truje hormone i podiže u glavi ludilo do finalnog efekta.

Proslavljeni ratni fotograf Don McCullin se “predao” i izolovao dugo od ovog ludila.

Ed Vulliamy iz Guardiana, sa čijeg je novembarskog svjedočenja na suđenju Radovanu Karadžiću Al Jazeera prenijela detalje, mentalno zdravlje trpi dok se i dalje besprijekorno uspravno, i sa mnogim borama na licu, bori sa krivotvorcima istine o Manjači, Trnopolju i Keratermu, računajući tu i borbu protiv industrijalca Mittala koji je tamo sada podigao rudnike.

Janine di Giovanni, vrsna slobodna reporterka koja sada živi u Parizu i priznati je ratni izvještač,  PTSD je poricala ekspertu, Kanađaninu Finstainu prije nekog vremena. Danas misli i osjeća se drugačije.

Roy Gutman, reporter Newsdaya i novinar za koga se smatra da je dao jedan od najvećih i najbalansiranijih doprinosa izvještavanju sa bosanskih ratišta, dobitnik Pulizerove nagrade za internacionalno novinarstvo, nam kaže:

„Izvještavanjem je potrebno pogoditi bika u oko činjenicama. Pogodiš u oko i pomjerio si cilj. Mene to i takvo izvještavanje emotivno ne involvira. Kako bih onda nastavio pisati? Mnogi nisu.“

Izvor: Al Jazeera


VIŠE IZ RUBRIKE TEME

POPULARNO

Komentariši