Ubijte glasnika

Autor Heni Erceg

Ubijte glasnika

Bio je novembar 1991. kada sam „izlazila“ iz okupiranog, rušenog, od hrvatske vlasti napuštenog Dubrovnika. Smrt i razaranje grada od strane srpske i crnogorske vojske gledala sam danima sve dok nije postalo jasno da osvajači imaju otvoren put za ulazak u Dubrovnik i naknadno, kada su se povukli, shvatila da je riječ o maloj trgovini užasom, o političkom dogovoru dviju tadašnjih hijena, srpskog i hrvatskog vođe, da se „pusti“ Dubrovnik u zamjenu za Vukovar na sjeveru Hrvatske uz granicu sa Srbijom.

Tako je prelijepi gradić na Dunavu nemilosrdno rušen i ubijan dok sam ja napuštala Dubrovnik u plitkom drvenom gliseru jednog hrabrog mladića, sve pod baražnom vatrom „junaka“ s brodova Jugoslavenske ratne mornarice. Vozio je slalom po tom divljem jugu, napet i tih dok se moj strah mogao opipati, a poznavali smo se iz nekog prethodnog života, prije tog nepotrebnog rata i nikada ga kasnije nisam srela. Po mene su potom došli kolima Slobodne Dalmacije – moja propagandna TV kuća to je odbila – novina koju su ti mladići, uz lijekove, opasnosti unatoč, dostavljali u okupirani Dubrovnik, a onda smo na putu prema Splitu skrenuli, kako bi u nekoj nigdini „pokupili“ novinara Slobodne, Borisa Dežulovića. Koji se preko Bosne vraćao iz Vukovara koji je tih dana konačno pao u ruke srpske vojske. I ušao u kola u kojima ja nisam prestajala plakati, a Boro šutjeti.

On će potom napisati potresnu, nezaboravnu reportažu iz Vukovara: „Bio je Vukovar. Bio je grad. Izvadili su mu oči i razvalili utrobu…“, ispisati retke o vlastitom strahu od četničkih hordi, priču o gradu masakriranih, izgladnjelih i ubijenih stanovnika, iz kojega je zadnji radijski glas bio onaj novinara Siniše Glavaševića koji će iz bolničkog podruma ogorčeno prozivati Tuđmanovu vlast za izdaju Vukovara. Da bi uskoro i sam nestao u vrtlogu vukovarskih smrti. No istina o „prodaji“ Vukovara srpskom satrapu Miloševiću bila je ona ista koju sam i sama shvatila u okupiranom, jedva branjenom Dubrovniku.

Ni Boro ni ja nismo naplatili „usluge“ domovini, nismo dobili Spomenice domovinskog rata kojima su se okitili toliki novinari, „izvještavajući“ o ratu iz sigurnosti skloništa, nego smo s drugarima napravili tjednik Feral Tribune, pa od uzornih Hrvata ubrzo postali četnici koji „mrze sve hrvatsko“. Jer pisali smo o državi skovanoj na nacionalizmu i laži, na unosnoj martirologiji u koju svakako spada i decenijsko njegovanje mita o Vukovaru kao velikosrpskoj žrtvi, do koje eto hrvatsko oružje i obrana nisu uspjeli stići – iako su mogli – pa je grad, nakon tromjesečne opsade, pao u ruke agresoru.

I onda postao „grad heroj“, središnja točka političkih manipulacija, skupi mauzolej u kojega ovih dana, kao da je riječ o slavljenju pobjede, a ne izdaje i poraza, hodočaste hadezeovi političari i zadojene narodne mase, dok moga druga Dežulovića čuva policija. Zato što je napisao tekst „Jebo vas Vukovar“ i izazvao bijes hulja mračnih umova i državnih plaćenika, jer da je duboko uvrijedio žrtve Vukovara, sve Hrvate, djecu u vrtićima… A pisao je Boro upravo o državi koja manipulira tim gradom, ulaže golemi novac u to nacionalno svetište, dok iz njega kao kužnog masovno odlaze stanovnici, pa grad živi samo jedan dan, 18. novembra, kada ga preplave lažno tronuti pripadnici vlasti, dobro potkožena braniteljska elita; sve ostalo tek je kulisa stalne nacionalističke predstave.

Uglavnom, decenijama nakon Borinog opasnog ulaska u Vukovar i one jedinstvene reportaže, masovno mu smrću prijeti ona tupež – sakupio je stotine prijetnji i prijavio ih policiji – koja je drjemuckala negdje u zavjetrini rata, ili su kao budući vođe države „branili“ Vukovar iz Brisla. Ali prava zlokobnost je u tome što je neviđenu hajku na novinara i pisca koji brani Vukovar od institucija koje su ga svjesno pretvorile u svetište, ispražnjeno od svakog života, a sve više i od ljudi, započela upravo država, to jest njeno Ministarstvo branitelja koje traži sankcije za kolumnista, nazivajući tekst „sramotnim nasrtajem na temeljne vrijednosti na kojima je iznikla Hrvatska“, koji da obezvrjeđuje žrtvu Vukovara i slične bljezgarije. I onda najgore, poruka državne vlasti novinaru: „Smeta li ga možda sloboda koju uživa zahvaljujući žrtvi Vukovara i cijele Hrvatske“, a koju mu logično oni, ti mrtvozornici i paraziti na gradu mauzoleju, mogu i oduzeti. Od tog fašističkog saopćenja lov na Boru je otvoren, ološ je dobio krila, njih tisuću smislilo je različite okrutne načine likvidacije novinara koji je upozorio da je zbog smišljenog državnog konzerviranja Vukovara iz njega u zadnjem desetljeću otišla petina stanovništva, njih pet i pol tisuća, da bi konačno „dobri“ susjed u najboljoj naci-maniri otkrio Borinu adresu.

I ne radi se o tome da gamad nije shvatila tekst kao kritiku odnosa vlasti prema Vukovaru kojega je balzamirala u poligon za svoje političke interese, pretvorila u mjesto „posebnog pijeteta“, a ne u grad za dostojan život, nego je riječ o goloj fašističkoj konstrukciji, o nacionalističkoj filozofiji otrovanog stada predvođenog državnim institucijama. O krhkoj državi sjena i povijesnih opsjena, oslonjenoj tek na morbidno zajedništvo u stalnom slavljenju smrti.

Mladina

Komentariši