Stranačke patriote

Autor Dino Mustafić

Stranačke patriote

Svi građani BiH, bez obzira da li žive u Republici Srpskoj ili bilo kojem kantonu Federacije BiH, u istoj su situaciji – žrtve su etničke demokratije u BiH, zemlje bez minimuma socijalne pravde, zemlje siromašnih i obespravljenih, potištenih i frustriranih, zemlje u kojoj su oni koji ih kradu nacionalni heroji, a oni kao građani reducirani na amorfnu masu kojom se sredstvima etno-političkog marketinga straha od drugog drže mase u stanju permanentnog sukoba i nastavka rata političkim sredstvima koji ovih mjeseci opet prijeti da pređe i u oružane. 

Uz ljudske žrtve i razaranja u posljednjem ratu, jedna od najtežih posljedica tranzicijskih procesa u devedesetima bila je mutna, često prljava privatizacija impregnirana nacionalizmom. Od tada su  patriotizmom opravdavani razni zločini i nedjela, a patriota je, na nesreću onih časnih i istinskih, postao svojevrsnom profesijom koja donosi društveni status i materijalno blagostanje. I koliko god bio politički važan, patriotizam je u osnovi prijepolitički fenomen. Iz najstarije tradicije, od starogrčkog termina patriótes, označava one koji (još) nisu građani, nego barbari, naime: urođenici u pleme i klan, jer su rođenjem i osjećajem, a ne razumom povezani u zajednicu. Utoliko i moderni nacionalizam baštini ovu urođeničku zaljubljenost u “naše” , sa strasnim uvjerenjem da smo, već porijeklom, ne samo posebni, nego – bolji od drugih.

Ti pravovjerni u BiH još od rata vladaju; od ove države i njezinih ljudi puno draži im je vlastiti džep, popularnost, fotelja, funkcija. Skrasili su se u strankama i podredili su državne i građanske interese sebi i partiji.

I sada kada se opet prijeti novim ciklusom nasilja i zla od strane secesionista predvođenih ratnim profiterom Dodikom uz potporu kriminogenog Čovića; u odbranu države patriote doziva bošnjački lider SDA Bakir Izetbegović spekulirajući koliko po kantonima sa bošnjačkom većinom ima potencijalnih ratnika. Nije čudo da takvi pozivi od strane Izetbegovića iritiraju mnoge, jer na sam spomen patriotizma prizivaju u sjećanje onu staru poznatu izreku Samuela Johnsona kako je “patriotizam posljednje utočište hulja”. Upravo je baš SDA pocijepala u paramparčad domoljubni osjećaj svojih građana koji žive u bijedi, što za posljedicu ima da su mnoge familije prepolovljene odlascima na Zapad u potrazi za dostojnim životom podjednakih šansi i socijalnih prilika.

‘Niko, zapravo, nije dobar, ako ne misli kao vi’ najčešće je izgovorena rečenica kojom čestiti ljudi opisuju stanje duha i svijesti vladajuće političke elite. Naravno, nema lakše ideologije niti jednostavnijeg tupeža od nacionalizma jer tu ne treba nikakva suptilnost, ne treba niti minimum imaginacije. Niko nije dobar, ako nije Srbin, Hrvat ili Bošnjak, tradicionalista, konzervativac i papak, mrzac svih drukčijih, formalni vjernik koji se moli Bogu, a slavi zločince, potkrada javna preduzeća i ide na fudbalske stadione da skandira fašističke slogane. Ako neko ‘strani uhu’ i poželi biti “naš”, a zove se drugačije od etničke većine, dobar je samo do određene točke, jer ćafir/vlah, balija i ujo nikada neće ispuniti ono što je zapravo potrebno. To je katastrofa postratnog patriotizma shvaćenog na način vladajuće većine kao primjer kakva desnica uglavnom vlada Bosnom i Hercegovinom bez obzira na etnički prefiks stranke. Takvim patriotama je dopušteno sve, koriste ga kao štit: “Ubijete li, a patriota ste, možda ne morate ni dana u zatvor. Ukradete li, a patriota ste, nećete u zatvor. Podignete li kredit, koji ne vraćate, a patriota ste, ništa zato, bit će oprošteno. Imate li nezaposlenog potomka, ima prednost kod zaposlenja. Kako je BiH uvijek u krizi, mobiliziranje emocija – od čega patriotizam živi – nerijetko olakšava politički posao, skraćuje, naime, javnu argumentaciju i diskvalifikuje političke oponente kao “izdajnike”. Dobro to ilustrira američka uzrečica: “My country, right or wrong” (“Moja domovina, bila u pravu ili u krivu”). Domovina je, dakle, iznad istine i laži, služi, naime, kao formalno moralno, a zapravo emocionalno, te stoga iracionalno opravdanje za svaki mogući neistinit iskaz. Ovu mantru sve konstitutivne etničke zajednice u BiH koriste kao instrument koji ukida individue i utapa čovjeka u masu te ih interpretira samo kao “prave primjerke naše zajednice”. Patriotizam ima slobodarske vrijednosti jedino onda kada je nekome kolektivu nasilno zapriječeno jasno osviješteno i demokratski izraženo uživanje (kolektivnoga) prava na zajedništvo. Riječju, paradoks je patriotizma u tome što gubi (politički) smisao onda kada ta prava u državi nisu ugrožena. Priča o etničkoj mržnji i ugroženosti dio je mitologije dejtonske BiH, koja se njeguje uz pomoć medija i režimskih trabanata u javnosti. Svi građani BiH, bez obzira da li žive u Republici Srpskoj ili bilo kojem kantonu Federacije BiH, u istoj su situaciji – žrtve su etničke demokratije u BiH, zemlje bez minimuma socijalne pravde, zemlje siromašnih i obespravljenih, potištenih i frustriranih, zemlje u kojoj su oni koji ih kradu nacionalni heroji, a oni kao građani reducirani na amorfnu masu kojom se sredstvima etno-političkog marketinga straha od drugog drže mase u stanju permanentnog sukoba i nastavka rata političkim sredstvima koji ovih mjeseci opet prijeti da pređe i u oružane. Etničke bh. političke stranke i njihovi lideri su imali gotovo 25 godina vremena da pokažu da umiju i žele da vode ovu zemlju. Rezultat je vidljiv: zemlja u agoniji, zemlja koja odumire, napuštaju je mladi. A baš su oni potrebni, potpuno novi ljudi, novi etos u državi i društvu, nova svijest da je moguća drugačija i bolja BiH. Zato se novostvorena elita njih plaši i nečinjenjem tjeraju mlade i školovane ljude jer ugrožavaju njihovu nekompetenciju. Na kraju će ostati etno-diktatori, sami u opustošenoj zemlji. Patriote po potrebi se opet mobiliziraju, a za njihove ciljeve treba opet da gine raja, sirotinja koju su osudili na smrt odavno ovakvim životom.

Komentariši