Kome koristi kriza na poljsko-bjeloruskoj granici?

Eskalacija tenzija u istočnoj Evropi zgodan je paravan za domaće probleme.

Published On 19 Nov 2021

Kada je Poljska rasporedila vojnike na granicu kako bi zaustavila ulazak tražitelja azila, hiljade muškaraca, žena i djeca našli su se nasukani na hladnoći na bjeloruskoj strani granice (EPA)

Tokom proteklih nekoliko sedmica eskalirale su tenzije duž bjelorusko-poljske granice, jer hiljade tražitelja azila pokušavaju preći u Poljsku, članicu Evropske unije. Lagan proces dobijanja bjeloruske vize privukao je mnoge ljude iz ratom razorenih država na Bliskom istoku koji se nadaju da će dospjeti do teritorije Evropske unije.

Kada je Poljska rasporedila vojnike na granicu kako bi zaustavila ulazak tražitelja azila, hiljade muškaraca, žena i djeca našli su se nasukani na hladnoći na bjeloruskoj strani granice i postali su politička „lopta“ između Bjelorusije i Poljske.

Ova kriza i paralelna eskalacija tenzija između Poljske, Bjelorusije i Rusije poslužili su vladama na svim stranama u slijeđenju njihovih vanjskopolitičkih i domaćih planova.

Do sada je jasno da je humanitarnu katastrofu na granici proizveo bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, koji je pod sankcijama i u izolaciji od strane Evropske unije od prošlogodišnjih manjkavih predsjedničkih izbora.

Bjeloruske vlasti su usmjerile protok tražitelja azila prema granicama Poljske, Litvanije i Latvije, koje su odbile priznati rezultate izbora i trenutno se kod njih nalazi dobar dio bjeloruskih političkih izbjeglica i članova kvazivlade u egzilu. Lukašenskova želja da se suoči sa otvorenom subverzijom svog režima od strane ovih država je jasna.

Ali Minsk ne pokušava izvršiti pritisak samo na susjede na zapadu. Ova pogranična kriza dio je njegove veće strategije da ucijeni i Zapad i Rusiju sa izgledima za pravi globalni sukob.

Bjelorusija je najbliži saveznik Rusije

Bjelorusija je najbliži saveznik Rusije i zvanično dio entiteta poznatog kao Unija Rusije i Bjelorusije. Ova druga postoji uglavnom na papiru, ali pruža zajedničku odbrambenu politiku i slobodno kretanje između ove dvije države, što znači da je bjeloruska granica sa Poljskom i sa dvije baltičke države zapravo ruska eksterna granica koja odvaja njenu sigurnosnu zonu od NATO-a. Stoga, svaki sukob na ovoj granici, po automatizmu postaje sukog između Rusije i NATO-a, i upravo tako ga ultradesničarska vlada u Poljskoj sada pokušava predstaviti.

U nedavnom intervjuu, Lukašensko je otišao tako daleko da je zaprijetio da će blokirati cjevovod Yamal, koji ruskim plinom napaja EU preko Bjelorusije. U utorak je ruska novinska agencija TASS izvijestila da je bjeloruski operater naftnog cjevovoda, Gomeltransneft privremeno ograničio zalihe nafte Poljskoj preko cjevovoda Druzhba nakon što je započeo neplanirane radove na održavanju.

Pa ipak, mnogi ratoborni komentatori u zapadnoj i istočnoj Evropi su uprli prstom u Moskvu kao začetnika ove pogranične krize i tvrdili su da mora da je Lukašenkove prijetnje sankcionisao Kremlj. U isto vrijeme su viši američki zvaničnici radikalno tvrdili da Rusija priprema trupe kako bi izvršila invaziju na Ukrajinu.

Teško je shvatiti logiku ovih optužbi. Rusija se nalazi usred četveromjesečnog perioda, tokom kojeg bi njemački energetski regulator trebao certificirati Sjeverni tok 2 – cjevovod koji će isporučivati plin Evropskoj uniji direktno, zaobilazeći Ukrajinu i Bjelorusiju. U utorak se pojavila vijest da Njemačka obustavlja proces certifikacije zbog tehničkih razloga – potez koji će dodatno odgoditi ovaj projekat i koji će Kremlj interpretirati kao namjeran neprijateljski čin.

Ostaje nejasno zašto bi Rusija željela iscenirati pograničnu krizu koja direktno prijeti Njemačkoj (gdje se većina tražitelja azila uputila) i istovremeno izvršiti invaziju na Ukrajinu tokom istog perioda. Zar nije Sjeverni tok 2 osmišljen kao superoružje koje će baciti Ukrajinu na koljena, lišivši je prihoda za tranzit plina, kako isti ti ratoborni komentatori tvrde godinama? Ako je tako, zašto izvršiti invaziju na Ukrajinu sada?

I u Ukrajini je došlo do eskalacije tenzija

Suprotno tome, logika provociranja Rusije na nesmotreno ponašanje u pogledu Bjelorusije i Ukrajine kako bi se poremetio Sjeverni tok 2 izgleda vjerovatnijom. To bi bilo u interesu SAD-a, koji je pokušao izvršiti pritisak na Njemačku da napusti ovaj gotovo završeni projekat.

Barem se čini da je rusko vojno jačanje oko Ukrajine reakcija na ono što Rusija vidi kao slučaj gdje Zapad prelazi crvene linije, koje je ruski predsjednik Vladimir Putin iznio ranije ove godine u svom obraćanju o stanju nacije.

U intervjuu na TV kanalu Rossiya 13. novembra, on je jasno povezao vojno jačanje sa neplaniranim dolaskom američkih ratnih brodova u Crno more, u kombinaciji sa preletima nuklearnih bombardera 20. oktobra. Rusija je, u odgovoru na ove druge incidente, poslala svoje bombardere da nadlijeću nad Bjelorusijom blizu Poljske.

I u Ukrajini je došlo do eskalacije tenzija. U oktobru su se pojavili izvještaji o ukrajinskoj vojsci koja koristi turske dronove Bayraktar protiv snaga koje podržava Rusija u Donbasu. U toku je i pravni napad na Putnovog čovjeka u Ukrajini, Viktora Medvedčuka, i napad na njegovu medijsku imperiju, koja je optužena da promovira ruske narative.

Osim tog, postoji i poljski ugao u ovoj krizi. Ona služi kao korisna distrakcija za ultradesničarsku poljsku vladu, koja je upetljana u gorki sukob sa EU u vezi vladavine zakona. Prošli mjesec je poljski Ustavni tribunal, proglasio nevažećim neke odredbe Sporazuma Evropske unije, presudivši da su nekompatibilne sa Ustavnom ove države. Ta odluka predstavlja najveći izazov za EU od Brexita.

Ova kriza je također prilika za poljsku Vladu da sebe predstavi kao „branitelja evropskih granica“ protiv percipirane invazije sa Istoka. To je također prilika za desničarsku Vladu da podstakne veću ksenofobiju u poljskom društvu. Rasisitičke antiimigratnske tirade osnova su poljske ultradesničarske politike.

Podržavanje toksičnih medija

Ali dok Poljska prihvata antirusku retoriku i stav, njena domaća politika liči politici Kremlja. Degradirajući vladavinu prava i postepeno potkopavajući nezavisnost pravosuđa, vladajuća Stranka prava i pravde (PiS) izgleda kopira moskovsku strategiju. Kao da kopira Putinovu strategiju, ona također agresivno promoviše „tradicionalne vrijednosti“, što uključuje homofobično zakonodavstvo i – nadmašujući Rusiju na tom frontu – „zone slobodne od LGBT populacije“ proglašene u mnogim općinama, kao i stalnu zabranu abortusa.

Omiljena taktika Kremlja je podržavanje toksičnih medija koje kontroliše vlada, koji omalovažavaju opoziciju i šire lažne vijesti, nešto što je PiS također radio.

Dimna zavjesa geopolitike dugo je omogućavala Poljskoj i drugim zemljama istočne Evrope da se izvuku sa svojim kršenjima demokratske procedure i ljudskih prava. Oni su izvrsni u prodaji ruske mitološke drugosti i njene navodne unutrašnje ratobornosti. Realnost je, međutim, da je Putinov režim, nesputan ograničenjima vladavine prava koja dolaze s članstvom u EU, samo groteskni primjer krajnje desničarskog autoritarnog trenda koji zahvata cijelu istočnoevropsku regiju.

Avet neprijateljske Rusije i nevolje na istočnim granicama Evrope, koriste i određenim političkim krugovima na Zapadu. Oni daju hranu lobistima i grupama vojno-industrijskog kompleksa koji promovišu sukobe kako bi podstakli povećanu potrošnju na odbranu. Oni potpiruju podjele i strah od požara, potkopavaju rad onih koji se istinski zalažu za unapređenje demokratije i liberalizma u postkomunističkim prostorima.

Ova ratna industrija održava diktature, poput Putinove i Lukašenkove, neprestano im dajući mogućnosti da eskaliraju ratobornu retoriku i podignu zastavu prijetnje protiv nacije.

Na kraju krajeva, posljedice izmišljenih kriza i eskalacija tenzija trpe obični ljudi koji moraju podnijeti teret krajnje desničarske politike i ekonomija usmjerenih na rat.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA

Komentariši