Bidenova doktrina – Gdje je Balkan

Je li Zapadni Balkan moguća ‘uspješna destinacija’ za novi lokalni trijumf američke diplomatije?

Published On 17 Nov 2021

Bidenova retorika još je prvenstveno uperena protiv Rusije i Kine (Reuters)

Iako ljubitelj poezije, Joe Biden zna da se samo izborna kampanja vodi uz poneki stih, a da se upravlja i vlada – uvijek u prozi. To je oduvijek bila pragmatična razlika između pučkog Kongresa i stvarne vlasti – Bijele kuće.

U međuvremenu, predsjednik Biden je već podvukao glavne retoričke i stilske linije razgraničenja između sebe i svog manje omiljenog prethodnika Donalda Trumpa, ponajviše u svoju korist. No, ostale su i neke sličnosti, jer politika se ne vodi samo sloganima.

Uz Bidena se također veže njegova verzija parole “Amerika prvo” (America First), od čega je Trump uspio načiniti samo praskavi politički folklor. Ali, tek je Biden to zacrtao kao pravac, posebno u vanjskoj politici.

“Amerika nema trajne prijatelje ili neprijatelje, već samo interese”, davno je rekao i Henry Kissinger.

Biden protiv Bidena

Dokaz tome je način na koji je, ovog ljeta, predsjednik ekspresno izveo povlačenje iz Avganistana. Najduži i najskuplji američki rat, Biden je okončao skoro bez sentimenta za one koji su ostali pod vlašću talibana, iako su Amerikanci mnogima obećavali drugo. Tada je i izgovorio onu poučnu opasku, kako Amerika nema obavezu prema građanima koji se sami ne bore za svoju demokratsku budućnost.

Unatoč onome što smo svi vidjeli u Avganistanu, Biden je ostao čvrsto uz svoju omiljenu mantru. Čini se iskreno odanim ideji planetarne demokratije; autokrate bi trebale biti označene kao američki neprijatelj broj jedan. To je sugerirao u svom prvom važnijem govoru, u martu 2021. Ali, on nastavlja svoj dijalog i s takvima.

Upravo je tu problem njegove nekozistentnosti koju mu zamjeraju ne samo domaći politički protivnici, već i mnogi globalni saveznici. Iako je više puta ponovio da Amerika ne želi novi “hladni rat”, Bidenova retorika, doduše drukčije upakovana nego ona prije nekoliko decenija – još je prvenstveno uperena protiv Rusije i Kine.

Taj hladnoratovski retorički arsenal, kako to vide i američki analitičari – pristup je koji rizikuje dodatno zbližavanje i jačanje strateškog tandema Pekinga i Moskve; kontra američkih nastojanja, da Putinovu Rusiju odvoje od Kine i približe je sebi. Jer, u fokusu Washingtona je bar tri puta Kina, pa onda svi ostali.

Nasuprot tome, Biden teško kritikuje američke saveznike zbog kršenja ljudskih prava, ili to čini bez kontinuiteta, kao što je to slučaj sa Saudijskm Arabijom, Indijom, ili Poljskom. Taj epicentar ljudskih prava kome Biden gravitira u svojoj vanjskopolitičkoj retorici, u stvarnosti teško izdržava sve testove; recimo one od Baltika do Balkana.

Realizam i učenje na greškama

Dok je bio dopredsjednik Baracka Obame (2009-2017) – tadašnja Bidenova doktrina imala je četiri stavke: Zagovarao je kao i sada – učvršćivanje i jačanje mnogih saveza (multilateralizam), “jer svijet se mijenja i krhak je, a Amerika ne može sve sama”; bio je protiv upotrebe sile, osim ako nije održiva; za terorizam je govorio da nije egzistencijalni problem, ali nuklearna sila jeste; i na koncu – u vanjskoj je politici razvijao je neposredne personalne odnose s prijateljima i neprijateljima; otuda i njegov narodni vokabular.

Očekivano, Bidenova doktrina već je djelimično i reciklaža onih najvažnijih američkih vanjskopolitičkih načela, ali i nauk iz počinjenih grešaka koje su obilježile vladavinu njegovih prethodnika. Dokaz je i ona čuvena rečenica iz 1991. tadašnjeg američkog državnog sekretara Jamesa Bakera: “Mi nemamo svog psa u ovom ratu”, na Balkanu.

Nije teško zamisliti kako bi svijet i taj dio jugoistočne Evrope izgledali danas da su Amerikanci intervenirali onda kada nisu imali dostojnog vojnog rivala. Unatoč endemskom nacionalizmu, Jugoslavija vjerovatno ne bi bila tako velika kolateralna žrtva američke pobjede u Hladnom ratu, i skupo plaćenog zapadnog trijumfalizma, odmah nakon rušenja Berlinskog zida 1989. godine.

Bio je to vrhunac realizirane Reaganove doktrine u kojoj je bez ijednog ispaljenog metka srušena “đavolja imperija”, kako je ovaj američki predsjednik, Ronald Reagan, (1911-2004) nazivao Sovjetski Savez (SSSR). Toj su pobjedi doprinijele i druge dvije antikomunističke  doktrine; njih potpisuju američki predsjednici Harry Truman (1884-1972) i Dwight Eisenhower (1890-1962). Zahvaljujući njima stvoren je NATO kao još uvijek neprevaziđeni sigurnosno-vrjednosni neksus (pravni odnos i obaveza) za cijelu Evropu.

Demokratija kao racionalan izbor

No, mnogo godina kasnije, neki su evropski savezenici – neminovno povlačenje iz Avganistana pokušali predstaviti kao “iznenađenje”, usput i kao “debakl”, iako je svima jasno da je taj rat u odavno zaglavio u ćorsokaku. Dobro je da to neće presudno definisati Bidenovu predsjedničku doktrinu. Kraj ere dugih ratova i masivnih američkih vojnih intervencija uz izgradnju drugih država (nation building), ipak je označio novi početak. Biden je rekao da je to “novo poglavlje američke vanjske politike”.

Bilo bi pogrešno misliti da bi zbog tog povlačenja Bidenova doktrina mogla završiti u totalnom pacifizmu. Ili, samo u tržišnoj utakmici s Kinom, kako se (ovo potonje) zvanično preferira u Washingtonu. SAD i dalje ima godišnji vojni budžet od oko 700 milijardi dolara; to je tri puta više od Kine (oko 20 milijardi) i preko deset puta više od Rusije koja na vojsku troši 62 milijarde dolara godišnje. Amerika ima i preko 200.000 vojnika raspoređenih od Bahreina do Njemačke i Južne Koreje. Američka vojna mašina se ne smije podcjeniti. Otuda i snaga američke diplomatije koja se globalno još uvijek najviše zalaže za demokratske vrijednosti.

Nedavno je savjetnik za nacionalnu sigurnost u Bijeloj kući Jack Sullivan, kako je to prenio Finacial Times – opisao glavne komponente Bidenove doktrine: “Snažna Amerika koja radi zajedno s partnerima i saveznicima kako bi se zauzela za naše zajedničke vrijednosti, unaprijedila zajedničke interese i pokazala — da čak i kad smo suočeni s novim i ubrzavajućim globalnim izazovima — demokratija radi za američki narod, što znači da može i za ljude širom svijeta”. Drugim riječima demokratija je racionalan izbor.

Ali, kritičari kažu da Sullivan nije sasvim u pravu, jer upravo je Avganistan pokazao da je Biden spreman odustati od te svoje vizije, ako ga događaji počnu prestizati. I zbog toga je povjerenje svijeta u SAD opet palo, a Bidenove političke akcije nikad nisu bile manje. U novembru je prema anketama – aktualnog američkog predsjednika podržavalo manje od 40 posto Amerikanaca.

Mala je utjeha, rekli bi cinici, što je povjerenje u Bidena, bar zvanično još uvijek veliko, ili značajno prisutno na periferiji Evrope – gdje Amerika još uvijek važi za glavnog igrača – u malim zemljama poput Kosova ili Bosne i Hercegovine. Na sreću, Bosna nije Avganistan. Ali, reminiscencije su tu kad su korumpirani karteli vlasti u pitanju.

Čemu žurba znajući za posljedice

Analizirajući novu Bidenovu doktrinu, Michael McKinley, bivši ambasador SAD-a u Kabulu rekao je da je američki neuspjeh u Afganistanu za Bidenovu administraciju kreirao imperativ da uspije sa svojom vanjskom politikom na nekom drugom kraju svijeta. Eto pitanja, je li Zapadni Balkan moguća “uspješna destinacija” za novi lokalni trijumf američke diplomatije? I kakvo će i koliko brzo biti izvođenje radova na tom projektu, znajući da je u politici – makijavelistički vrag uvijek u detaljima? A da brzina može završiti brzopletošću.

Hoće li se, dakle, krenuti od najslabije tačke – tamo gdje se najlakše lome koplja i gdje bi se ponovo moglo krenuti “dejtonskom brzinom”, ali na uštrb ljudskih prava? Sve do trenutka proglašenja uspjeha, bez obzira koliko on bio nesavršen, privremen, ili s teškim posljedicama?

Da li bi Bosna i Hercegovina opet mogla biti idealan kandidat za početak finalnog balkanskog raspleta, uključujući i bar djelomični dogovor između Prištine i Beograda. Jer, nekome se očito žuri.

Iako ovo nije 1995. kada su Bosanci, nakon svega, ne mareći za idealnu pravdu, ali uz američka obećanja – da je pravda dostižna, razumljivo rado okončali četverogodišnji krvavi rat – izgleda da se na tu bosansku lomljivost, ili popustljivost iznova najviše računa. I, pošto cijela američka ekipa koja je iz Washingtona poslata u Sarajevo – Derek Chollet, Gabriel Escobar i Matthew Palmer, skupa, nemaju snagu jednog Richarda Holbrookea – postoji realna opasnost da taj pokušaj instant uspjeha oko ograničene reforme izbornog zakona u Bosni i Hercegovini, ipak negdje kolabira.

Uz sve, odlaganje reforme pravosuđa, koje je možda i najslabija karika dejtonske BiH – produžava rok trajanja korumpiranim etno-nacionalistima. I, kako ispada, u zamjenu za kooperativnost koju primarno od njih traže pregovarači iz Washingtona.

Amerikanci doista prijete i sankcijama, i to ne samo Miloradu Dodiku, već i ostalima – iz reda sva tri konstitutivna naroda. Ali, izgleda da će ih rado izostaviti ako prozvani stave potpise na “reformske” dokumente, iako se radi o realnoj opasnosti da se tako kreira izborni apartheid, i to po šnitu samo jedne nacionalne partije – HDZ-a (Hrvatske Demokratske Zajednice Dragana Čovića). Sve to u nakani da se uknjiži neki novi diplomatski uspjeh – brzo preko Bosne. Prigovor je da se tako nešto ne bi moglo podvesti pod principe Bidenove predsjedničke doktrine — s fokusom na ljudska prava i istinsku demokratiju.

Kome se zapravo ugađa

Rastrzana takvom željom, naravno kao i uvijek vlastitim karijernim ambicijama, Bidenova ekipa započela je svoj balkanski hod po lokalnim političkim pespućima – između Sarajeva i Banjaluke – kao po jajima.

Po sistemu spojenih sudova, na svoju je listu već dodala i Podgoricu, a izvjesno da će ubrzo uslijediti Priština i Skoplje, dok se Beograd ostavlja za kraj. Čini se da je sve postavljeno i kako bi se što manje iritirali Moskva i Peking – zarad viših interesa. Konkretno zbog Ukrajine, na kojoj će se kako predlažu iz vašingtonskog Instituta za mir (USIP – United States Institute for Peace) – ponajviše oblikovati Bidenova doktrina. Ne treba zaboraviti ni razloge vezane za energetske tokove ka zapadnoj Evropi, izbjeglice između Belarusije i Poljske, i kineski “Pojas i put” od Šangaja do Hamburga i dalje.

Uostalom, kako tvrde stručnjaci sa Harvarda i tamošnje najprestižnije Vladine škole (Harvard Kennedy School), ovakva – razumno obazriva Bajdenova strategija prema velikim i moćnim rivalima “ima smisla za supersilu koja je u relativnom padu”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA


  • Erol AvdovićOd 1992. Erol Avdović je novinar u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku, odakle pokriva i politička zbivanja u SAD-u. Bio je dopisnik zagrebačkog Jutarnjeg lista i Vjesnika iz SAD-a; kolumnista hrvatskog tjednika Nacional, kao i sarajevskog Oslobođenja i Dnevnog avaza; surađivao je sa DW (Deutsche Welle), VOA (Voice of America) RFE (Radio Free ERurope).; Autor je knjige “Daytonska podmornica” – hronike mirovnih pregovora o Bosni i Hercegovine 1995. Više puta je nagrađivan za svoj profesionalni rad, uključujući i priznanje za ljudska prava. Redovno se pojavljuje na najvažnijim TV mrežama u BiH i regionu u svojstvu komentatora i analitičara.

POVEZANE

NI: Joe Biden mora ponovo uspostaviti autoritet SAD-a na Balkanu

U posljednjih deset godina i pod ‘vodstvom’ Evropske unije odnosi u regiji su se pogoršali, a autoritet SAD-a tokom mandata novog predsjednika je pao na nulu, piše ‘National Interest’.Published On 05 Nov 2021

Bidenova vlada pojednostavila imigracijske procedure za Afganistance

Oko 70.000 Afganistanaca koji su stigli u Sjedinjene Američke Države od 30. jula moći će koristiti pojednostavljene procedure za dobivanje dragocjene ‘zelene karte’.Published On 09 Nov 2021

Biden: Situacija na poljsko-bjeloruskoj granici vrlo je zabrinjavajuća

Američki predsjednik rekao je da je SAD svoju zabrinutost prenio i Moskvi i Minsku, zbog hiljade migranata na granicama Bjelorusije sa EU.Published On 13 Nov 2021VIŠE IZ RUBRIKE PIŠEMIŠLJENJA

Logika pokretača: Ako je potvrđena Republika Srpska, zašto nije Herceg Bosna

Tuđman i njegova tadašnja administracija imali su teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini i to su pokušali ostvariti preko Herceg Bosne (EPA)

MIŠLJENJA

Strateški kompas za Evropu

Naša uopćena analiza prijetnji pokazuje da je Evropa zaista u opasnosti, kaže Borrell (EPA)

MIŠLJENJA

Vukovar nije samo grad ratnog herojstva, nego i pobjednik mira

Herojstvo odbrane Vukovara iz 1991. ne isključuje herojstvo ponovnoga mirnog objedinjavanja grada iz 1998. godine (EPA)

MIŠLJENJA

Novosadski korpuse – stidi se, mirovnjaci – ponosite se!

Komentariši