Koliko je ratna odbrana pokazala otpora agresivnom bezumlju, toliko je mirna reintegracija dokazala da je moguće zajedno se oduprijeti osvetoljubivosti i nasilnom pravedništvu koje nikad ne pogađa koga bi uistinu trebalo.
“Dobar dan! Ovo je vaš novi kolega. Bit će dopisnik Hine iz Vukovara”.
Dugi tajac nelagode zavladao je u uredu press službe Republike srpske Krajine u Radničkom domu u vukovarskoj četvrti Borovo naselje, nakon što je djelatnica odjela za odnose s javnošću UNTAES-a Branka Šesto, spontano i nenajavljeno, predstavila mladog novinara iz Zagreba. Bilo je proljeće 1997, a u sablasne ruševine razorenog grada sa slobodnog područja Hrvatske nije se bio vratio još nitko. I nitko još nije iskreno vjerovao da će Vukovar od ratne žrtve i heroja otpora agresivnom vojnom velikosrpstvu postati i heroj mira, kompromisa i sporazumijevanja, ma koliko ono bilo teško: spoznaja toliko snažna, da je mnogi ni danas nisu sposobni usvojiti. A trebali bi.
U neugodni tajac prvog novinarskog upoznavanja stao je teret cijele jedne strašne, zločinačke tragedije. Tek nešto više od godinu ranije, 30. kolovoza 1995. godine – kako navodi Ana Holjevac Tuković u knjizi Proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja – tadašnji gradonačelnik Vukovara Slavko Dokmanović, budući haški optuženik, u [srpskom izdanju] Vukovarskih novina objavio je proglas u kojem je, uz ostalo, napisao i ovo: “Vukovar je mesto gde su ustaše dobile državnost kao što će da bude mesto gde će da je izgube. Ovde ćemo im slomiti vrat. To je naša neizbežna, Bogom dana sudbina. Razvališe nam ognjišta, oteraše nas na bespuća. Od sad će imati rat. Mi to nismo hteli, nije htela ni Srbija. Drugog izlaza nema. Svaki ćemo udarac, koji nam je nanet, vratiti višestruko jače. Naša će pesnica da ih zgromi”.
A sada je ljude trebalo pomiriti da postanu sposobni opet živjeti zajedno, u Vukovaru, i u cijeloj istočnoj Slavoniji. Već drugu godinu trajala je, naime, mirna reintegracija istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u hrvatski ustavnopravni poredak: neizvjesna, nadasve eksperimentalna operacija stvaranja mira i zajedničkog života, u ratom razorenoj zemlji i na području u kojemu su tijekom posljednjih pet i pol godina počinjeni zvjerski ratni zločini. Rijetki su vjerovali da takvo što može uspjeti.
Mir je vrijedan svakog napora
“Nećemo klati vola zbog jedne šnicle”, tom naizgled grubom, tipično novinarskom opaskom, rekao je urednik potpisanom, tada još mladom novinaru, kada je kretao u istočnu Slavoniju. Htio je reći kako se sa žrtvama unaprijed računa, ali da incidente ne treba koristiti za rušenje cijele plemenite ideje. A i novinar je mislio isto, i tada i danas: da je mir vrijedan svakog napora.
Žrtava međutim, nije bilo. Ma što političari govorili, većina ljudi s obje strane jedva je dočekala mir: ti ljudi rat nikada nisu ni htjeli. Istina, bilo je neizvjesno.
“Samo malo opreznosti, to je sve”, kazao je potpisanome novinaru uglađeni gospodin Philip Arnold, glasnogovornik UNTAES-a, kada mu je predavao UN-ovu propusnicu za slobodno kretanje područjem pod nadzorom UNTAES-a, negdje u proljeće 1997. Dotad onamo, sa slobodnog područja Hrvatske, nitko nije moglo ulaziti bez UN-ove pratnje: propusnice za slobodno kretanje bile su prvi znak otvaranja, te najosjetljivije faze cijeloga procesa. Svakoga jutra, prije UN-ova check-pointa kod Nemetina (nedaleko Osijeka), potpisani je novinar skidao zagrebačke registracije sa službenog automobila, i u Oblast istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema – kako su je u to vrijeme preimenovali da zaobiđu proskribirano ime “Krajine” – ulazio “anonimno”, bez registracijskih oznaka. I nikada nije bilo nijednog incidenta.
Neizvjesnostima i tenzijama usprkos, proces je od samoga početka napredovao iznenađujuće dobro. Već sedam mjeseci nakon što je, 12. studenoga 1995. godine, potpisan Temeljni sporazum za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem, vojnici UN-ove Prijelazne uprave, UNTAES-a, raspustili su vojsku Krajine, korpus sa četiri brigade, i istočnu Slavoniju očistili teškog oružja. Diplomatskom inicijativom, bez ijednoga ispaljenog metka, u Srbiju je, do kraja lipnja 1996. godine, odvezeno 118 tenkova, 19 oklopnih vozila, 150 topničkih cijevi i mnogo drugo oružje.
Bio je to golem uspjeh. Treba se sjetiti kakav mu je rat prethodio. Prema podacima hrvatske vlade, u istočnoj Slavoniji 1991. poginulo je više od 2.550, a ranjeno 8.704 Hrvata. Protjerano je 76.669 nesrpskih prognanika, a nestalima se tokom 1991. smatraju 2.792 osobe. Nad Hrvatima su počinjeni strašni ratni zločini: Vukovar, Lovas, Berak, Ćelije, Dalj, Tovarnik… Bojišnica, samo u istočnoj Slavoniji, duga je bila 173 kilometra; ljudi s obje strane četiri godine živjeli su pod zračnom uzbunom. Ne treba, istodobno, misliti da je Srbima na tom području bilo jako ugodno: njih 1991. nitko nije masovno ubijao i tjerao iz kuća, ali ljudima koji nisu željeli rat, nasilje i mobilizaciju strahote rata i patnje njihovih susjeda zasigurno su nanijele mnogo muke. Nije li, 30 godina kasnije, vrijeme da i sudbina srpske zajednice u istočnoj Slavoniji od 1991. do 1998. dobije pravo javnosti?
Teška kolektivna trauma
A i Srbi, uostalom, doživjeli su tešku kolektivnu traumu. Kao posljedica samoubilačke tvrdoglavosti njihova krajinskog političkog vodstva, Hrvatska je vojska u dvije munjevite akcije u svibnju i kolovozu 1995. trijumfalno uništila suprotstavljenu vojsku Krajine, ali je s njom Hrvatsku napustila i golema većina njezinih srpskih građana, koji su tu živjeli stoljećima. Točni podaci nikada nisu utvrđeni, ali se procjenjuje da je Hrvatsku, u velikome zbjegu poslije “Oluje”, napustilo oko 200.000 ljudi.
Rijetki koji su ostali izvrgnuti su nasilju i osveti: u mjesecima poslije “Oluje”, deseci ljudi su ubijeni, najčešće usamljeni starci, a tisuće kuća spaljene; nasilje se nastavilo još duboko u vrijeme kad je mirna reintegracija već trajala. Jednom riječju, odnosi Srba i Hrvata ujesen 1995. godine nisu bili lošiji još od Drugoga svjetskog rata. Hrvatska je vlast već bila isplanirala i pripremila oružano oslobađanje istočne Slavonije. Razmišljalo se već i kodnim imenima te vojne akcije: “Vatrene kočije”, “Vukovarska golubica”, “Skok u Dalj” [po selu na obali Dunava], “Dunav 1”… Procjenjivalo se da će poginuti najmanje 1.500 ljudi, deset posto ukupno poginulih u dotadašnjem ratu u Hrvatskoj.
U takvim je uvjetima, na marginama dogovora o okončanju rata u Bosni i Hercegovini, potpisan mirovni sporazum o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije. Tek rijetki, ako itko, vjerovali su da će uspjeti. Prikrivenu, ali snažnu volju za neuspjehom opisao je tadašnji pomoćnik hrvatskoga ministra unutarnjih poslova Joško Morić, odrješit ali obrazovan i pošten policajac koji će uime hrvatske vlade voditi proces tranzicije privremene policije UNTAES-a u regularne hrvatske policijske snage.
“Većina političara u tadašnjoj hrvatskoj vlasti o mirnoj je reintegraciji javno govorila samo kad je morala. Njihov optimizam bio je politički, a ne osoban. Politički su analitičari govorili i pisali kako međunarodnoj zajednici pokušaj mirne reintegracije treba kao dokaz da zapadnobalkanske narode dijele prevelike razlike. Zbog toga je nužna stalna prisutnost stranog skrbnika, čime se opravdava dugoročan strani utjecaj na ovim prostorima”.
Istinski problemi vrebali u ljudima
Nije samo međunarodna zajednica gajila podvojene osjećaje.
“Tadašnjoj jugoslavenskoj vlasti i lokalnim Srbima u Hrvatskoj pokušaj neuspjele reintegracije trebao je kao dokaz da Hrvati ne žele suživot sa Srbima. Hrvatskoj vlasti neuspjela reintegracija trebala je kao uvjerljiv izgovor za vojno rješenje problema”, opisao je Morić.
No istinski su problemi vrebali u ljudima, u njihovu strahu i predodžbama što ih oblikovao razoran petogodišnji rat.
“Znatiželjno sam očekivao prvi susret sa Srbima. Zamišljao sam prvog Srbina iz okupiranog područja kojeg ću sresti nakon rata kako stoji iza velikog topa s bocom rakije i puca po mome Osijeku”, zapisao je u svoj dnevnik hrvatski političar Ivica Vrkić, liberalni Osječanin kojega je Franjo Tuđman odabrao, a hrvatska vlada 29. prosinca 1995. imenovala predstojnikom Ureda privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Kako je bilo ljudima koji su 1991. morali napustiti svoje kuće, može se samo nagađati.
A i Srbe u istočnoj Slavoniji obuzeo je strah.
“Bila je to velika neizvjesnost. Ljudi nisu znali šta da učine, nisu znali što ih čeka”, svjedočio je ovih dana u hrvatskim medijima vijećnik Demokratskog saveza Srba u vukovarskom Gradskom vijeću, Vukovarac Srđan Milaković, koji je u vrijeme reintegracije imao devetnaest godina. Probleme, kakvih je u to vrijeme bilo na tisuće, opisao je na primjeru svoje vlastite obitelji.
“Moja baka, koja je izbjegla k nama s područja Voćina, živjela je u Marincima, u kući jednog Mađara. Vlasnici su se vratili, a ona nije mogla natrag u svoju kuću, jer je bila srušena. Baka nikad tuđu kuću nije doživjela kao svoju, htjela je natrag u svoje, ali nije mogla. Za nju je to bilo jako teško, ja sam njene muke proživljavao s njom, jer sam bio jako vezan za nju. Za mnoge je ljude to bilo jako teško vrijeme”.
Većina je Srba ostala, a Hrvati su se vratili
A opet, svemu tome usprkos, mirna reintegracija je uspjela: većina je Srba ostala, a Hrvati su se vratili. Jasno je i zašto: volja većine za mirom, na obje dotad zaraćene strane, bila je snažnija od svih razaralačkih emocija i političkog ekstremizma; čak ni radikalna desnica s obje strane, premda je pokušavala, nije uspjela isprovocirati ozbiljan incident koji bi razorio cijeli proces. Tako je, u dvije godine, od početka procesa 15. siječnja 1996, do završne ceremonije 15. siječnja 1998, dotad okupirano područje istočne Hrvatske vraćeno u ustavnopravni poredak zemlje. Ta suha pravno-politička fraza više skriva, nego što otkriva svu složenost politički, pravno i vlasnički kompliciranog, rijetkog i dragocjenog procesa preoblikovanja anarhične, kriminalno-zločinačke okupacije u legitimni demokratski poredak. Ali, još i više od toga, ona ne otkriva ljudski i emotivno zahtjevan, osjetljiv, i poštovanja vrijedan napor ljudi da opet, svoj patnji i uzajamnim nepravdama usprkos, žive zajedno. A ljudi su taj napor poduzeli – i uspjeli, svemu usprkos.
Nema na ovome mjestu dovoljno mjesta da se, primjerice, opišu tenzije na prvoj, konstituirajućoj sjednici Općinskog vijeća Lovasa, nekad prosperitetnog sela nedaleko Vukovara u kojemu su počinjeni neki od najmonstruoznijih zločina u ratovima devedesetih. U Lovasu je, primjerice, 1991. započela praksa obilježavanja ljudi “bijelim trakama”, koju će “usavršiti” srpske vlasti u Prijedoru 1992. U tom su mjestu više od pedeset ljudi, civila, potjerali u minsko polje. I kada su vijećnici, izabrani na lokalnim izborima u travnju 1997. godine došli u Lovas na konstituiranje Općinskog vijeća – i jedni i drugi s odbojnošću i strahom, Hrvati prvi put poslije rata, a Srbi prvi put u susretu s hrvatskom državom – mnogi su očekivali najgore. A onda: ni najmanji incident. Vijeće je konstituirano bez ijedne teške riječi. Ovdje valja spomenuti ime čovjeka najzaslužnijeg za poslijeratno smirivanje situacije u Lovasu: Željko Cirba, načelnik općine u progonstvu i nakon povratka; umjereni, pristojni i dobronamjerni član HDZ-a.
Drukčije je bilo na konstituiranju Gradskog vijeća Vukovara u sali kina u Borovu naselju. Simbolički, bio je to najvažniji događaj mirne reintegracije: osjećalo se da proces uspijeva ili pada na sposobnosti političkih predstavnika Vukovaraca da zajedno rade. I, nije dobro krenulo. Srpski su predstavnici inzistirali na svakom detalju procedure. Sjednica se otegla. U jednom je trenutku predsjedanje preuzeo Vladimir Šeks; srpski su vijećnici u znak prosvjeda napustili salu, a Šeks objavio da se može i bez njih. Činilo se da sjednica propada. Nastao je žamor, vika, nesigurnost. Odjednom, iz posljednjih redova sale, jedan je čovjek počeo vikati da će pucati pištoljem: jedan od poznatih srpskih ekstremista iz tog vremena.
U tom se času umiješala policija UNTAES-a. Hitno su dovezli upravitelja prijelazne uprave UN-a, odrješitog američkog generala Jacquesa Paula Kleina, koji je od prvog dana, i kod jednih i kod drugih, uspio uspostaviti neupitni autoritet. Klein je osobno preuzeo vođenje sjednicom, demonstrirajući na djelu ne samo vojničku strogost, nego i političko umijeće: s ruba raspada i kaosa, sjednicu Gradskog vijeća vrlo je brzo doveo do uspješnog kraja. Novinari su javili: vijeće je konstituirano. O sitnicama je ovisilo, ali je uspjelo; a da je propalo, propalo bi zbog političara, a ne zbog ljudi samih – tu je pouku važno zapamtiti. Uspjelo je, dakle, zato što su ljudi to htjeli; da je propalo, propalo bi zato što su političari to htjeli.
Umijeće kompromisa
Taj uspjeh u umijeću kompromisa, najveći je trijumf Vukovara i istočne Slavonije. Nikad i nijednom u svim ratovima devedesetih – od desetodnevnog puškaranja u Sloveniji, preko bestijalnog rata u Hrvatskoj i genocidnih masakra u Bosni i Hercegovini, te na Kosovu – nije se dogodilo da okupirano područje bude mirno prepušteno legalnoj vlasti suprotstavljene strane, a da pripadnici nacije neprijatelja – ili “neprijatelja” – ostanu živjeti u svojim kućama.
Taj se trijumf, međutim, prešućuje. Političari na Balkanu ne vole priznati da nacije mogu zajedno. Ni trideset godina nakon rata, Hrvatska ne uspijeva pronaći način da mirnu reintegraciju istočne Slavonije plodno uklopi u službenu interpretaciju rata devedesetih. To je tako zato što uspjeh mirne reintegracije narušava vladajući pobjednički narativ što ga je uvelike kreirala hrvatska ekstremna desnica: taj uspjeh demantira nametnutu, a neistinitu predodžbu da su svi Srbi bili protiv demokratske Hrvatske i time potkopava uvjerenje u apsolutnu pravednost neprijateljskog, ratničkog odnosa prema Srbima. Ništa manje od toga, uspješan proces mirne reintegracije zaumućuje mitsku desničarsku sliku o Franji Tuđmanu kao o pobjedničkom vođi koji je na bojnom polju porazio srpskog neprijatelja, otkrivajući istinitiji portret ambivalentnog političara kojemu su često okolnosti, manje nego njegova vlastita uvjerenja, diktirale odnos prema Srbima, pa i njegovoj vlastitoj zemlji. Tuđman, bivši partizan, ma koliko dvoznačno to bilo, jest bio sposoban i za politiku mira – a to se, premda fatalno zakašnjelo, u ovome slučaju može reći čak i za Slobodana Miloševića.
Hrvatska se tako, čak i danas, kao članica EU, 30 godina nakon rata, pokazuje nedoraslom vlastitom uspjehu – pobjedi nad ratom i nasiljem, i mirnim objedinjavanjem vlastitog teritorija i njegovih ljudi. Na djelu je bizaran politički paradoks: vladajući HDZ, zbog dnevnopolitičkih motiva i većine u parlamentu, proračunato pristaje na političku koaliciju sa SDSS-om, srpskom strankom koja je spasila Srbe u Hrvatskoj, ali ne i na vrijednosni dijalog sa svjetonazorom koji je omogućio da SDSS uopće bude osnovan. To je, dakako, velika šteta, jer mirna reintegracija istočne Slavonije mnogo je više od objedinjavanja teritorija: ona, ni manje ni više, uz antifašističko nasljeđe zajedničke partizanske borbe Hrvata i Srba u Drugom svjetskom ratu, može biti primjer i model hrvatsko-srpskog mirotvorstva, čak i u tragičnim uvjetima hrvatsko-srpskog rata devedesetih. Mirna reintegracija uspjeh je ljudi, a manje politike: politika je – premda ni to nije malo – tek kanalizirala volju većine za mirom i dogovorom.
Velika je šteta da vlast u Hrvatskoj, usprkos tome što premijer Andrej Plenković osobno razumije problem, ne želi iskoristiti sve te važne pouke o temeljnoj dobronamjernosti ljudi i dobroj politici sposobnoj za mir. Upravo je tragično da se posljednjih godina baš iz Vukovara čulo žaljenje što grad nije oslobođen oružjem. Nije li bilo i previše ratova i smrti? Zar bi ljudima bilo bolje da je još više mrtvih, još više nestalih, još više tuge i patnje? Nije li Vukovaru na ponos što nije samo ratni grad heroj, nego i jedinstveni pobjednik mira, čiji ljudi očito žele graditi skladan život usprkos svim ruševinama i patnji?
Grad zarobljen politikom
Prošloga ožujka, hrvatski ogranak Zaklade Friedrich Ebert objavio je istraživanje Dinke Čorkalo Biruški, Nebojše Blanuše i Ive Kapović, profesora s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, s naslovom “Grad zarobljen politikom – kako građani Vukovara vide svoj grad danas?”. Temeljni zaključak njihova istraživanja jest da je više od osamdeset posto Vukovaraca nezadovoljno postojećom atmosferom u gradu. Nezadovoljni su lokalnom i državnom politikom, koje smatraju odgovornima što je grad pretvoren u simbol ratne prošlosti, umjesto da se razvija kao grad budućnosti, a sami su spremni sudjelovati u prevladavanju ratnih trauma te u međunacionalnom pomirenju.
A koje bi, pitamo, uporište za takvu promjenu moglo biti korisnije od postignuća mirne reintegracije Vukovara i istočne Slavonije? Ta su postignuća značila baš promjenu kakvu ljudi žele: početak procesa pretvaranja simbola ratne prošlosti u prostor za stvaranje budućnosti. Jer, takvo postignuće Vukovara nema nijedan drugi grad u Europi: u samo dvije godine, pregovorima i odlučnošću za mir pobijediti razaranje i smrt, i postaviti temelj da ljudi, potpomognuti zajednicom, sami pobijede traumu i stvore otvoreni grad budućnosti. Vukovarci to mogu; Slavonci to mogu; Hrvati i Srbi to mogu – dokazali su.
I zato, danas, kada se nakon 30 godina sjećamo žrtava užasnog nasilja u Vukovaru, želeći da se ništa slično nikada i nigdje, nikome više ne ponovi, važno je istaknuti da je sam Vukovar u tome već bio uspio i sam: u mirnoj reintegraciji, u spremnosti, naporu i volji svih ljudi da otvorenošću i opreznim povjerenjem pobijede strah i želju za osvetom, i to samo nekoliko godina nakon strašnih razaranja i mržnje. Mirna reintegracija, međutim, bila je tek početak: politika je odgovorna što grad već godinama tapka u mjestu. I naravno: ljudi zbog toga odlaze.
Braniti grad od ubilačke sile JNA bilo je, dakako, veliko herojstvo – no ono postaje još veće kada ga se ujedini s odlučnošću za mir, što su je pokazali ljudi u mirnoj reintegraciji. Herojstvo obrane iz 1991. ne isključuje herojstvo ponovnoga mirnog objedinjavanja grada iz 1998. godine. Štoviše, ono uključuje sve Vukovarce: koliko je ratna obrana pokazala otpora agresivnom bezumlju, toliko je mirna reintegracija dokazala da je moguće zajedno se oduprijeti osvetoljubivosti i nasilnom pravedništvu koje nikad ne pogađa koga bi uistinu trebalo. I zato, kada ovih dana pamtimo sve koji nisu trebali poginuti, valja zapamtiti i ono najdragocjenije: tko bi od onih novinara s početka priče danas bio živ da nije bilo mirne reintegracije istočne Slavonije?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA
- Boris PavelićBoris PavelićBoris Pavelić rođen je 1967. u Rijeci. Novinar je od 1989. Radio je u hrvatskoj novinskoj agenciji Hini i riječkom dnevniku Novi list, a sada je novinar tjednika Nacional iz Zagreba. Sarađivao je u brojnim hrvatskim, regionalnim i inozemnim medijima. Objavio je nekoliko knjiga.
POVEZANE
Postoji li Vukovar osim u danima sjećanja?
Na trenutke se tako čini kako Vukovar uistinu ne živi ništa osim onog kako nam ga prezentiraju političari, i to baš u vrijeme obljetnice pada grada.blog byMelita VrsaljkoPublished On 15 Nov 2021
Vukovar kao groblje, obljetnica kao toljaga
Hrvatski novinar Boris Dežulović našao se na udaru kritika zbog teksta o Vukovaru, optužujući vlast da je grad stradanja pretvorila u ‘beatificiranu mumiju za strahopoštovanje’.Mišljenje autoraBoris PavelićPublished On 03 Nov 2021
Tuđmanova ostavština i mirna reintegracija Vukovara
Hrvatska kao da je zaboravljala da jedino integracijom svih svojih građana može osigurati trajnost uspjeha mirne reintegracije.Mišljenje autoraDavor GjeneroPublished On 15 Jan 2019
Vukovar proglašen mjestom posebnog pijeteta
Zakon predviđa osnivanje Vijeća za domovinski pijetet, mir i razvoj, u kojem će biti predstavnici 17 institucija, tijela i udruženja iz rata.Published On 28 Feb 2020VIŠE IZ RUBRIKE PIŠEMIŠLJENJA
Slavljenje zločina: Karlovac imenovao most po postrojbi ratnog zločinca
Može li TV serijal ‘NDH’ u Hrvatskoj postići ono što je ‘Holokaust’ u Njemačkoj?
Može li izvinjenje Milivoja Petkovića upućeno Bošnjacima postati historijski dokument?
Nestali ljudi, nestaje i povjerenje
POPULARNOMIŠLJENJA
Logika pokretača: Ako je potvrđena Republika Srpska, zašto nije Herceg Bosna
Britanske snage ‘kreću’ za Ukrajinu, vodi li to u rat s Rusijom?
Glavašević: Uvijek ću osuđivati one koji pripadaju istoj naciji – zločinačkoj
