Behaudin Selmanović, najveći slikar kojeg su Pljevlja ikada imala

Aida Abadžić-Hodžić napisala je monografiju o Behaudinu Selmanoviću (Ustupljeno Al Jazeeri)

Jasmin Agić 13 Sep 2020

Slikarstvo Behaudina Selmanovića ostavilo je neizmjerljiv uticaj na razvoj bosanskohercegovačkih likovnih umjetnosti, a njegov neponovljivi višeslojni i višeznačni stil i danas oduševljava svojom originalnošću. Pa iako je riječ o umjetniku neuobičajene poetičke inteligencije, Behaudin Selmanović tek u posljednjoj deceniji postaje poznat široj javnosti.

Možda najzaslužnija osoba za “otkrivanje” Selmanovićeve važnosti u historiji bh. slikarstva je profesorica Aida Abadžić-Hodžić koja je decenijsko profesionalno interesovanje pretočila u monografiju naslovljenu jednostavno Behaudin Selmanović – Selman.

Na razvoj Selmanovićeve slikarske imaginacije dubok trag ostavio je rodni kraj Pljevlja, a u kasnijim periodima života slikar će otkrivati modernu umjetnost i islamsko minijaturno slikarstvo, čiji će se motivi “preliti” na njegove radove.

Zbog političkih lutanja u mladosti u socijalističkoj Jugoslaviji biće gurnut na marginu, a okove nevidljive cenzure razbiće svojim upornim i predanim radom. Na kraju života oduševio se Hercegovinom i njenim podnebljem slikajući predjele Počitelja i Stoca.

Behaudin Selmanović potiče iz jedne od najuglednijih begovskih porodica u Pljevljima, kaže na početku razgovora za Al Jazeeru profesorica Aida Abadžić-Hodžić.

  • Iz kakvog porodičnog i socijalnog miljea potiče Behaudin Selmanović i koliko je to specifično kulturno naslijeđe uticalo na oblikovanje njegove umjetničke prirode?

– Behaudin Selmanović rođen je 1915. godine u obitelji uglednog Salih-bega Selmanovića, u jednom od najstarijih dijelova Pljevalja, na velikom porodičnom imanju u Ševarima, uz rijeku Ćehotinu gdje se nalazila i njihova obiteljska kuća za koju se pretpostavlja da je sagrađena još sredinom 16. stoljeća. O toj su kući, kao jednom od najstarijih primjera osmanske stambene arhitekture na tim prostorima, pisane čak i recentne studije stranih historičara koji su ukazivali na njenu vrijednost, a ona je danas sramotno zapuštena i urušena.

Selmanovići su tokom historije Pljevalja uvijek igrali iznimno važnu društvenu ulogu, osobito u vrijeme kada su Pljevlja bila glavno sjedište Hercegovačkog sandžaka (1576-1833), a značajan broj članova ove porodice bili su imenovani hercegovačkim sandžak-begovima. Na uglednim položajima ostali su i nakon kraja osmanske uprave. Odrastanje u jednom reprezentativnom prostoru, ispunjenom elementima islamske umjetnosti i u intelektualnom okruženju, snažno je, od najranijih dana, utjecalo na Behaudinov likovni senzibilitet i osobnost. Jednako važan poticaj bilo je i odrastanje u prirodi koju sam u knjizi nazvala “Behaudinovom Arkadijom” jer je i tu usvojio osjećaj za lijepo, harmonično i plemenito.

  • Slikarsko umijeće Selmanović usavršava na zagrebačkoj ALU, a kao svog umjetničkog mentora izabire slikara Marina Tartagliu. Koliko je Tartaglia uticao na Selmanovićevo poimanje umjetnosti?

– Behaudin Selmanović pokazao je vrlo rano slikarski talenat i kao stipendista Narodne uzdanice studirao je na zagrebačkoj likovnoj akademiji (tadašnjoj Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt) od 1937. do 1943. godine. Selmanović je upisao Kraljevsku akademiju u Zagrebu u generaciji nakon velikih imena bosanskohercegovačkog modernog slikarstva, a koji su u Zagrebu studirali između dva svjetska rata: Omera Mujadžića, Mice Todorović, Ismeta Mujezinovića, Rizaha Štetića. U vrijeme Selmanovićevog školovanja, rektor ove ugledne institucije bio je autoritativni Ivan Meštrović, a Selmanovićevi profesori bili su neka od vodećih imena modernog slikarstva na južnoslavenskim prostorima, između ostalih: Jozo Kljaković, Krsto Hegedušić, Tomislav Krizman i Omer Mujadžić. Podsjetimo na ovom mjestu da je Omer Mujadžić, rodom iz Bosanske Gradiške, najmlađi ikad upisani student u historiji zagrebačke akademije jer je kao petnaestogodišnjak, sa iznimnim talentom pokazanim na prijemnom ispitu 1918. godine, morao dobiti očevu saglanost za upis.

Osobit utjecaj na kasniji Behaudinov razvoj imalo je školovanje u slikarskoj klasi uglednog Marina Tartaglie u kojoj je završio posljednje dvije godine studija i kasnije, dvogodišnju specijalizaciju. Kroz veliko Tartaglino slikarsko iskustvo i znanje i njegovo vrlo nenametljivo usmjeravanje, Behaudin je, posredno, usvajao koncentrat evropskog modernizma i avangarde. Od Tartaglie je usvojio, a to se poklapalo i sa njegovim senzibilitetom, koncentirarnost na nekoliko odabranih motiva, ukidanje suvišne deskriptivnosti u predmetnom predlošku i sintezan odonos prema motivu iz kojeg se izvlači samo ono nužno. Već i u toj najranijoj slikarskoj fazi Selmanović je otkrivao osobitost svoga kolorita: njegove su boje bile snažne i vrlo zasićene. 

  • U kakvom je Selmanović odnosu prema velikanima savremenog slikarstva posebice prema Mattiseu?

– Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće desila se velika promjena u evropskom slikarstvu, a koju je započeo Cézanne, a kasnije nastavio Matisse, a koja se manifestirala u novom razumijevanju slikarstva kao stvaranja sistema paralelnog prirodi kako bi se izrazilo, Cézannovim riječima, “proživljeno iskustvo realnosti”.  Za Cézannea je to bio mukotrpni tragalački postupak kojem je posvetio posljednje dekade života i kada je spoznao nužnost napuštanja do tada dominantnog koncepta renesansnog, euklidovskog prostora. Tragao je za cjelovitom slikom svijeta koja otkriva duboku povezanost čovjeka i prirode.

Matisse je nastavio to istraživanje i posegnuo je, kao i mnogi umjetnici avangarde, za rješenjima vanevropskih likovnih kultura. Za Matissea je tu bio važan susret sa islamskom umjetnošću, ne samo na velikim izložbama nego i u izravnom susretu tokom boravka u Alžiru i Maroku. Usvojio je tada princip artikulacije prostora primjernom posebne ornamentalne sheme – arabeske, a koju je preuzeo iz slikarstva minijature uočivši da ona, naglašenom linijskom strukturom, daje slici snažnu konstrukciju i ujedno intenzivira kolorističke vrijednosti čistih boja putem ekspresivne linije koja ih razgraničava. Nadalje, time je nadišao i princip linearne perspektive jer su snažnom, neprekinutom linijom arabeske sve figure povezane u cjelinu, a svaka ima svoj ritam i jedinstveno mjerilo (poput Cézannovih Velikih kupačica). Ujedno, ukinuta je i geometrijska perspektiva kao dominantan obrazac kojom se konstruirala (vrijednosna) slika vidljivog svijeta u kojoj je sve bilo podređeno antropocentričnoj vizuri.

Islamsko minijaturno slikarstvo izbjegava ovakav “pogled” na svijet – ne iz neznanja  (jer podsjetimo da je tada arapska misao već baštinila kapitalna djela geometrije, astronomije i prirodnih nauka i kroz prijevode sačuvala i antičko naslijeđe) nego je to bio odraz ideje tewhida i onoga što je veliki bečki historičar umjetnosti Alois Riegl, koji je proučavao orijentalnu umjetnost, početkom 20. stoljeća imenovao pojmom “umjetničkog htijenja” (Kunstwollen) – pristupa i perspektive koje odražava svjetonazorske vrijednosti. Sve to što su ovi veliki slikari modernizma “naučili” iz islamske umjetnosti, Selmanović je izravno usvajao iz rukopisa, kaligrafije, minijatura, ćilima, levhi, zidnog slikarstva u Pljevljima, osobito u interijeru Husein-pašine džamije. Na ove evropske slikare-preteče ukazivao mu je i profesor Tartaglia tokom školovanja i tako se u Behaudinovom opusu desila jedinstvena sinteza istraživanja zapadnoevropskog modernizma i islamske umjetnosti. 

  • Kakav je trag na Selmanovića ostavila ornamentika džamije Husein-paše Boljanića u Pljevljima, a koliko susret sa perzijskim slikarstvom minijatura?

– Husein-pašina džamija u Pljevljima, kao dio bogatog i značajnog vakufa Husein-paše Boljanića, jedne od najznačajnijih osoba za razvoj Pljevalja, utjecajne osobe koja je obavljala visoke i odgovorne službe pri Porti, jedna je od najreprezentativnijih jednoprostornih, potkupolnih džamija na južnoslavenskim prostorima i svojom ljepotom izvedbe i skladom prostornih odnosa u redu je sa, npr, Karađoz-begovom džamijom u Mostaru, Aladža džamijom u Foči, Čekrekčijinom u Sarajevu itd. Izrazito bogata unutrašnja dekoracija, raskošna oslikanost zidnih površina, među kojima se ističe i zidna slika Mekke, i vrijedni prijepisi Kur’ana a koje je mladi Behaudin mogao proučavati od najranijeg djetinjstva, ističu vrijednost ove džamije.

Njen je projektant nepozant, ali se pretpostavlja da bi zbog svih navedenih vrijednosti i osobitosti izvedbe tambura koje je povezuju sa reprezentativnim primjerima klasičnog razdoblja, to mogao biti mimar Hajrudin, projektant Starog mosta u Mostaru. Perzijsko slikarstvo minijatura Selmanović je počeo vrlo rano istraživati, a nastavio je osobito po dolasku u Sarajevo, posjećujući zbirku rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke. Tih godina intenzivno je proučavao i ćilime u zbirci Zemaljskog muzeja osobito tzv. ćilim iz Kermana koji je nedavno, nakon dugo godina, predstavljen i našoj javnosti. U analizi slika, pokazala sam kako se pojedini motivi iz mihraba Husein-pašine džamije javljaju na Selmanovim slikama kao i intenzivan kolorit čistih boja sa islamskog minijaturnog slikarstva.

  • Nakon Drugog svjetskog rata Selmanović živi osamljeno i povučeno. Koji su osnovni razlozi njegovog neprihvatanja od strane sarajevske i bosanske likovne zajednice?

– Često je Behaudinov potpuno povučen i gotovo asketski način života tumačen njegovim karakterom i samozatajnošću. Međutim, ako ste upoznati sa prilikama njegovog školovanja u Zagrebu i njegovim tada izrazito aktivnim učešćem u javnom i političkom životu i u studentskoj zajednici, s njegovim temperamentnim istupima i otvorenim pismima, tada vidite da je najednom riječ, nakon 1945. godine, o jednoj sasvim novoj osobi.

Ja u monografiji zastupam tezu da ga je kao “crna sjena” pratila historija njegovih mladenačkih političkih lutanja tokom studentskih dana i privrženost pravaškom političkom programu i krugu oko Matice hrvatske, u nadi da bi se kroz koncept “jednog naroda dviju vjera” očuvala teritorijalna nedjeljivost Bosne u njenim historijskim granicama. Izazovi i prijelomnost političkog trenutka za muslimanski dio stanovništva tadašnje NDH najslikovitije su se, kao signutura tog vremena, oslikali u promjenjivoj sudbini nekadašnjeg Meštrovićevog paviljona/ Pavelićeve džamije u Zagrebu.

Nekada imućna i ugledna obitelj Selmanovića ekonomski je devastirana nakon Drugog svjetskog rata i oduzeta su joj imanja. Likovna kritika u drugoj polovici pete decenije, u vrijeme još djelatnog imperativa “partijnosti i idejnosti umjetnosti”, njegovo slikarstvo osuđuje kao buržoasko i dekadentno. Iako su se gotovo na prste jedne ruke mogli nabrojati akademski obrazovani slikari u Sarajevu, Selmanović je bio na rubu i po strani od svih važnijih odluka u likovnom životu i na svojim je slikama, ponosit i usamljen, “neukorijenjen” u novi društveni sistem i poredak, gradio pozornicu jednog svijeta kojem pripada i koji mu je blizak.

  • Kada se taj odnos počinje mijenjati i ko su ljudi koji su u njegovom slikarstvu prepoznali originalnost i neponovljivost?

– Selmanović je vrlo dosljedno od sredine pedesetih godina, u svom atelieru pored sarajevske katedrale gradio svoj prepoznatljiv likovni rukopis. Osobito nakon odlaska u Istanbul i istraživanja islamske umjetnosti, on počinje sam, poput alhemičara, proizvoditi svoje boje iz pigmenta u prahu i makovog i lanenog ulja, kako bi one imale željeni sjaj i intenzitet.

U vremenu od sredine pedesetih do 1966. i njegove prve samostalne izložbe u Umjetničkom paviljonu u Sarajevu, Behaudin je razvio stil koji se temeljio na snažnoj stilizaciji volumena, slikanju čistim plohama boje, ponekad i monohromatski, uz naglašenu konturnu liniju. Tada nastaju neka od antologijskih ulja poput Plave vaze, Crvene mrtve prirode, Neretve, Autoportreta s jabukama… Ta prva samostalna izložba i visoke ocjene koje je ona polučila kroz konačno prepoznavanje njegovog talenta, bila je prijelomna za daljnji Selmanovićev društveni položaj koji je potvrđen 27- julskom nagradom SRBiH.

Hasan Grabčanović, dobar poznavatelj likovnih prilika, pokretač kapitalne edicije ‘Kulturno naslijeđe’, i tadašnji načelnik Savjeta za prosvjetu i kulturu BiH, pomogao mu je, nakon ove nagrade, u stjecanju statusa samostalnog umjetnika koji je osigurao nešto lagodniju egzistenciju i daljnji rad.

  • Zašto se u posljednjoj slikarskoj fazi Selmanović oduševljava Hercegovinom, njenim predjelima, Počiteljom i Stocem?

– Pred kraj Selmanovićevog života, dolazi do utemeljenja Međunarodne likovne kolonije u Počitelju i neposredno pred svoju prvu samostalnu izložbu, Selmanović je 1965. boravio u Počitelju. Tada, kao i nešto kasnije tokom boravka na Begovini u Stocu, nastaje nekoliko kompozicija koje otkrivaju njegova fasciniranost bojama i kontrastima juga, prostorom ponovo otkrivene Arkadije djetinjstva, prostorom koji je idealna scenografija za karakter njegovog slikarstva: krajnje stiliziran i sveden, a istovremeno pun obilja i životvoran.

  • Koliko danas postoji svijesti o neponovljivosti Selmanovićevog slikarskog prosedea i da li on zauzima ono mjesto koje u historiji bosanskog i jugoslovenskog slikarstva mu i pripada?

Vjerujem i nadam se da će ova prva monografija o životu i djelu Behaudina Selmanovića kao i retrospektiva koja je bila održana 2015. godine u organizaciji i na inicijativu Bošnjačkog instituta – Fondacije Adila Zulfikarpašića u Sarajevu  (nakon prve retrospektive iz davne 1986. koju je vodila Meliha Husedžinović i UGBiH), ne samo podsjetiti na ovog velikog slikara nego otvoriti i prostor za nova, problemska sagledavanja njegovog opusa u kontekstu bh. i ex-jugoslavenskog slikarstva.Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ja sam u knjizi detaljno pratila odnos ornamentalnog i dekorativnog u njegovom slikarstvu kao jedan vrlo osobit fenomen slikarskog modernizma i osuvremenjavanja tradicije kao i njegovu vrlo značajnu ulogu među generacijom tada mlađih umjetnika, tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, osobito onih bliskih analitičkom slikarstvu i otvorenom istraživanju likovne forme. Upravo su  mlade generacije umjetnika prve prepoznale svježinu i jedinstvenost Behaudinovog rukopisa i jedno vrlo suvremeno čitanje tradicije, oslobođeno kiča i brzopletih simplifikacija i nesporazuma.

  • Nedavno su u Selmanovićevim Pljevljima Bošnjaci bili meta napada i vrijeđanja. Koliko to govori o nepomirljivom nerazumijevanju sredine sa onim što doživljava kao „strano“. A recimo taj je „kulturni islam“ Selmanović preobrazio u vrhunsku modernu umjetnost bilo u svojim uljima, vaznim slikarijama ili levhama?

– Pljevlja (ili kako su se pod osmanskom vlašću zvala Taslidža) bila su jedno od najvećih i najznačajnijih upravno-administrativnih i privrednih centara Bosanskog ejaleta. Bila su smještena na vrlo značajnom geostrateškom i ekonomsko-trgovačkom položaju, na putu za Dubrovnik i Portu, a politički značaj dobivaju kao sjedište hercegovačkog sandžak-bega. To je bila i politički, i ekonomski i intelektualno vrlo dinamična sredina u kojoj je upravo muslimanska komponenta bila razvojno utemeljujuća. Selmanovići, kao jedna od najuglednijih porodica, zalagali su se za harmoničan život različitih kultura i religija na tom prostoru. Tako je, na primjer, zabilježeno i da su štitili nesmetano djelovanje starog manastira Sv.Trojice koji je imao izuzetno bogatu riznicu i prepisivačku tradiciju i njegovali su dobrosusjedske odnose između muslimanskog i pravoslavnog stanovništva u ovom kraju.

O tome je pisao i iguman Serafim Šarić u svom ljetopisu s početka 20. stoljeća. Odnos prema Bošnjacima kao “stranom” elementu na tim prostorima je potpuno neutemeljen i neodrživ. Behaudin Selmanović najveći je slikar kojeg su Pljevlja ikad imala. Naravno, i mnogo šire.

Izvor: Al Jazeera


POVEZANE

Behaudin Selmanović, velikan bh. slikarstva

Behaudin Selmanović smatra se jedinstvenim jer je na svojim platnima spojio elemente zapadne i istočne umjetnosti.Published On 01 Dec 2015

Duhovni otpor opkoljenog Sarajeva: Blizina smrti izoštravala je misli

Ljudi nisu vjerovali da usred rata možeš praviti koncert, izložbu, pisati knjigu, imati pozorište, kaže slikar Edin Numankadić.Published On 13 Mar 2020

Laboratorija magije Mehmeda Akšamije

Mehmed Akšamija prekoračio je granicu stvarnosti, a njegov fotografski rad očarao je i cijelu Evropu.Published On 25 Dec 2019VIŠE IZ RUBRIKE TEME

Ko je pobjednik klimatskog rata u Glasgowu?

Radom samita u protekle dvije sedmice dominiralo je natezanje između Kine i Sjedinjenih Američkih Država (Getty)

Zašto se migranti teško spajaju sa izgubljenom djecom?

Prema analizi novinarske grupe 'Lost in Europe', od 2018. do 2020. godine nestalo je više od 18.000 djece koja su stigla kao 'maloljetne izbjeglice bez pratnje' (EPA)

Globalna koalicija za borbu protiv hakera

Hakerski napadi događaju se u prosjeku svakih 45 sekundi, a pogađaju svakog trećeg korisnika interneta u svijetu (Reuters)

Kamp Lipa: Svečano otvorenje bez električne energije

Migranti u kampu Lipa kod Bihaća snimljeni u februaru 2021. (EPA)

POPULARNO

Trump prodao hotel u Washingtonu za 375 miliona dolara

Trump je bio 45. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država od 2017. do 2021. godine (Reuters)

MIŠLJENJA

Escobar u Crnoj Gori: ‘Čudo neviđeno 2’

Ali kao što to biva kada diplomate posjete Crnu Goru, puno se više kaže onim što se prećuti, nego onim što piše u zvaničnim saopštenjima, piše autor (gov.me/Al Jazeera)

Kontekst: Samoopredjeljenje bez Prištine i Prizrena

Bosanski novac – od groša do konvertibilne marke

Komentariši