Novi Sad: Prijestolnica kulture ili nacionalistička palanka

Oni koji su sa ovog svijeta otišli prije jogurt revolucije 1988. godine štošta su propustili kad je riječ o (č)etnifikaciji ‘srpske Atine’, koja je u posljednje 33 godine doživjela neslućene razmjere.

11 Oct 2021

Odluka da se Novi Sad proglasi Evropskom prijestonicom kulture pomalo govori i o samoj današnjoj Evropi, piše autor (Tanjug)

Novi Sad će sledeće, 2022. godine biti Evropska prestonica kulture. Sasvim logično, rekli bi oni koji su sa ovog sveta otišli pre jogurt revolucije 1988. godine. Oni su štošta propustili kad je reč o (č)etnifikaciji “srpske Atine“, koja je u poslednje 33 godine doživela neslućene razmere. Podsećanja radi, početkom oktobra 1988. godine, nakon vrućeg leta “spontanih“ demonstracija, Slobodan je Milošević promovisao “događanje naroda“. Narod se konačno dogodio 5. i 6. oktobra te godine u Novom Sadu. Pokrajinsko rukovodstvo palo je bez otpora, uz retke, ali časne izuzetke.

U njihovu odbranu, a istine radi, mora se priznati jedan fakat: rukovodstva ostalih pet jugoslovenskih republika ostavila su ih na brisanom prostoru, jednostavno su pustila Miloševića da doslovno zgazi Vojvodinu. Vodili su se “logikom“ da će on stati kada pokori Vojvodinu i Kosovo, i kad se realizuje vodeći slogan navođenih demonstranata iz jogurt revolucije: “Oj, Srbijo iz tri dela, ponovo ćeš biti cela…” Bila je to plitka pamet i logika: ako nahranimo krokodila mesom, on će zasigurno postati vegetarijanac. Mislili su iz ostalih republika da se zver srpskog nacionalizma može zadovoljiti tako lako. Da li je moguće da nisu znali da je nacionalistički deo Srbije uvek doživljavao Jugoslaviju samo kao eufemizam za “veliku Srbiju”?

Sličnom se plitkom i dnevnopolitičkom logikom vodio i DOS 29. juna 2001. godine, nakon što su, baš o “čuvenom“ Vidovdanu, Miloševića poslali helikopterom za Tuzlu a odatle za Hag. Sutradan su uveli veronauku u laičke škole, da bi “umirili popove“. Nisu umirili ni popove, niti bilo koga drugog sličnog iz korpusa tvrdih nacionalista. Priča se završila ubistvom premijera Zorana Đinđića i dijaboličnim govorom mitropolita Amfilohija na Đinđićevom odru. Crkva Srbije se tada na velika vrata, na dugoročnu nesreću celog društva i celog regiona, vratila kao politička sila u društvo. Zločin i nasilje, nakon kratke stanke, takođe. No, to je neka druga priča.

Rat košta i neko to mora platiti

Na šta, dakle, liči Vojvodina 33 godine nakon jogurt revolucije? Svi vi iz Jugoslavije koji se Vojvodine sećate kroz romantičnu predstavu o sosi i njenom lali koji stoji na bundevi, o multikulturalnoj sredini u kojoj zajedno u skladu živi 20 i kusur nacija, koja je bogata od svoga rada, koja je kulturna još od Karlovačke gimnazije i Matice srpske, koja je ekonomski uz bok stajala sa Slovenijom i severnim delovima Hrvatske… Pa, šta da vam kažem – baš dugo niste bili u Vojvodini.

Rat ume da košta i neko to mora platiti. Plaća se odande odakle ima da se plati. Vojvodina je bila ekonomski najmoćniji deo Srbije i platila je. Uprkos velikom broju dezertera – stvarnih heroja srpske strane rata – vojvođanskih muškaraca koji su pod svaku cenu odbili mobilizaciju, a žene, majke, sestre, kćerke… im herojski pomagale u tome, Vojvodina će zauvek nositi ljagu: Novosadski korpus je srušio Vukovar, multietnički grad na 75 kilometara od Novog Sada. Jedno je vreme, u blizini Srpskog narodnog pozorišta, stajao na fasadi grafit “Novosadski korpuse, stidi se!“ Odavno je izbledeo.

Vojvodina će nositi i ljagu proterivanja, na prvom mestu Hrvata, a potom i Mađara i ostalih “inoveraca“. Za to je odgovarao jedino Vojislav Šešelj, sa deset godina haškog pritvora. Ništa ga to nije omelo, društvo to nije osudilo, jer ne bi u centru sela Hrtkovci, kako smo već pisali, danas stajala njegova kičasta šljašteća radikalsko-plava “Кућа Војислава Шешеља“.

Sve u svemu, Vojvodina danas nije ni nalik sebi ni romantiziranim predstavama o njenim tamburašima i čilašima, o Zvonku Bogdanu i pokojnim Đoletu Balaševiću, Miki Antiću i Aleksandru Tišmi. Nije da nema izvanrednih ljudi, tu su još među nama i Laslo Vegel, i Željko Žilnik, i Slobodan Tišma, i Teofil Pančić… Ima, dakle, ljudi, ima pojedinaca, ali Vojvodina, onakva kakvu je volimo i pamtimo, sada je samo još jedna provincija “srpskog sveta“, pokrajina u kojoj Srpska pravoslavna crkva uništava pravoslavni barok kao spomenik svetske kulturne baštine i markira teritoriju crkvama građenim u raško-vizantijskom stilu. Svaka čast različitim stilovima, ali namera neimara je jasna. I da: Vojvodina, a pogotovo Novi Sad, danas su provincija za pranje novca ratnih profitera, naročito iz bh. entiteta Republika Srpska.

Haos ‘investitorskog urbanizma’

Ako se provozate automobilom kroz vojvođanska sela, naročito kroz Banat, dobrim delom i kroz Bačku i Srem, prizor će vam izgledati kao da je tu bio rat, ponegde i kao da je bačen napalm na čitava sela, sve u svemu, daleko gore nego u istočnim delovima Hrvatske, gde je zaista bio rat i gde su gradove i sela rušili upravo vojnici mobilisani iz danas devastirane Vojvodine. Od slavne vojvođanske industrije nije ostao ni kamen na kamenu. Zrenjanin, koji je za jugoslovenske uslove pre devedesetih godina 20. veka bio prebogat grad, danas je zapušten do te mere da njegovih 80.000 ljudi još od 2004. godine ne mogu da piju vodu iz česmi, jer je otrovana arsenom. I tako bismo mogli do sutra nabrajati.

Novi Sad, glavni grad Vojvodine, kojem zabranju čak i da se zove glavnim gradom, već ga zakonom uređuju kao “sedište“, od jogurt revolucije do danas se doslovno udvostručio. Vojvodina je podnela i teret izbegličke katastrofe, jer je najveći broj ljudi, pre svega iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine, ovde potražio spas, pošto su još od “osme ofanzive“ nakon Drugog svetskog rata imali najviše rodbine u Vojvodini. To je, kao i u svakoj drugoj imigracionoj sredini – a Vojvodina je od svoga postanka tako formatirana, još od vremena mudre austrijske carice Marije Terezije – produbilo jaz između “dođoša“ i “starosedelaca“, što je večita vojvođanska priča.

Od grada koji je nekada slovio za jedan od najuređenijih u Jugoslaviji, a sasvim sigurno za najbezbedniji, Novi Sad je danas dogurao do haosa “investitorskog urbanizma“, zbog kojeg je teško pronaći kutak u gradu u kojem ćete moći živeti život dostojan čoveka i nadisati se vazduha. A od bezbednosti skoro da nije ostalo ni “B“. Ređaju se ubistva kao u nekom malom Čikagu u vreme prohibicije, pale se automobili, kriminalci bliski vladajućim političarima dižu jedni druge u vazduh… Ako se zateknete u pogrešno vreme na pogrešnom mestu, na primer u Ulici Laze Telečkog, u strogom centru grada, najmanje što možete fasovati su batine.

Vojvodina kao kompenzacija za Kosovo

Novi Sad je verovatno i šampion u Srbiji kada su “grafiti“ u pitanju. U stvari, to nisu grafiti, već uglavnom fašističke žvrljotine koje slave ratnog zločinca Ratka Mladića. I to je eskaliralo naročito nakon što su letos u tri gradske mesne zajednice, u naselju Liman, Vučićevu Srpsku naprednu stranku pobedili nezavisni kandidati. Od tada do danas, baš na Limanu, sviću jutra sa sve novijim i novijim fasadama zgrada sveže okrečenih u crveno-plavo-bele boje srpske trobojke. Javna je tajna da se to radi po direktivi režima. I to je posebna priča. Koja govori o tome da Srbija i danas smatra da Vojvodina, nakon tolikog etničkog čišćenja i demografskog inžinjeringa, nekako i dalje nije dovoljno srpska za njihov ukus. I da su vojvođanski Srbi i dalje nekako suviše bledunjavi i mekani. Nema sumnje da će se nacionalističko iživljavanje nastaviti, jer Vojvodinu vide kao kompenzaciju za u ratu izgubljeno Kosovo.

I eto, takav Novi Sad će nagodinu dočekati da bude Evropska prestonica kulture. Malo je ovde prostora da se opiše sve zbog čega Novi Sad ne zaslužuje tu titulu, trebao bi nam barem feljton. Mada, cinici bi rekli da je i takva nikakva kultura kojom se odlikuje današnji Novi Sad – opet nekakva kultura. Ali, odluka da se Novi Sad proglasi Evropskom prestonicom kulture – treba se plašiti – pomalo govori i o samoj današnjoj Evropi…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA


  • Dinko GruhonjićDr. Dinko Gruhonjić predaje novinarstvo na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, programski je direktor Nezavisnog društva novinara Vojvodine, jedan od urednika portala VOICE i Autonomija, novinar Bete, profesionalni novinar 25 godina.

POVEZANE

MIŠLJENJA

Da li će Srbija i Šešelj platiti za zlodjela?

Sve uklapa u dominantnu srbijansku mantru po kojoj Srbija nije bila u ratu, konstataciju koju je izgovorio Slobodan Milošević. Nema, dakle rata, pa ni ratnih zločina, ni žrtava.Bojan Tončić26 Sep 2021BLOG

Jug Srbije – među rijetkima koji nisu uz Vučića

Srbija ima 168 gradova i opština, a Vučićevi naprednjaci su, osim na jugu, opozicija još u zlatiborskoj opštini Čajetina, Bačkom Petrovcu i Beočinu u Vojvodini, kao i Svilajncu u centralnoj Srbiji.Nikola Lazić26 Sep 2021MIŠLJENJA

Bursać: Vojvođanski bauk kruži Srbijom

Ovi iz Srbije što se bore za nezavisnost RS-a, ukinuli bi do kraja autonomiju, kulturni i nacionalni identitet Vojvodine i mentalitet Vojvođana.Dragan Bursać04 Sep 2021MIŠLJENJA

Gdje je srpska kultura, tu su srpske zemlje: Otkud toliko Mađara u Vojvodini?

Nacionalista je obuzet duhom samoizolacije, on bi da se odvoji od ostatka čovječanstva.Tomislav Marković05 Oct 2020VIŠE IZ RUBRIKE PIŠEMIŠLJENJA

Vučić i Milanović se prepucavaju preko leđa manjina, a mjerkaju Bosnu

Komentariši