Može li Brdo kod Kranja pomjeriti Zapadni Balkan ka Briselu?

Razjedinjenost članica Evropske unije o strateškim pitanjima nikada nije bila veća te je teško povjerovati da bi se čudo koje je izostajalo četvrt stoljeća, moglo dogoditi u narednih devet godina.

05 Oct 2021

Nije realno očekivati da bi samit EU – Zapadni Balkan na Brdu kod Kranja dobre zamisli slovenskih čelnika mogao pretočiti u djelo, piše autor (EPA)

Ako polazimo od aksioma da je prijem novih članica u Evropsku uniju prvenstveno stvar političke volje zemalja članica, odgovor na pitanje iz naslova je negativan. Upitamo li se da li unutar sadašnje Unije zajednička volja za proširenjem postoji, odgovor je isti. Na pitanje da li je politička volja kao preduslov strateškog djelovanja Unije danas uopće moguća, odgovor je pozitivan – pod uslovom da kod evropskih lidera postoji pojedinačna volja da se do te zajedničke volje dođe.

Imajući u vidu da se u postojećem odnosu snaga unutar EU-a strateške političke odluke donose na temelju partikularnih i grupnih umjesto zajedničkih interesa, nije realno očekivati da bi ovosedmični samit EU – Zapadni Balkan na Brdu kod Kranja, dobre zamisli slovenskih čelnika mogao pretočiti u djelo. A dobre zamisli slovenskog državnog vrha su da se upravo sada, na ovom sastanku evropskih i zapadnobalkanskih lidera, zajednički proglasi historijska odluka o kolektivnom prijemu svih šest zemalja Zapadnog Balkana u EU do kraja ovog desetljeća.

Je li 2030. godina realan rok?

Prije tri godine iz samog vrha Evropske komisije je potekla procjena da su Srbija i Crna Gora “favoriti novog historijskog proširenja EU-a” i da bi ove dvije zemlje za taj veliki čin trebale biti spremne do kraja 2025. godine. Ostale zemlje regije bi do tada trebale biti u poodmaklim fazama političke, institucionalne, pravne, ekonomske i svake druge harmonizacije s politikama, standardima i vrijednostima EU-a.

Godinu kasnije lideri Unije su se javno obavezali da će pregovori sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom biti ubrzo otvoreni, da će Bosni i Hercegovini, uz nikakve nove specijalne uslove, biti odobren kandidatski status, a dijalog između Srbije i Kosova bi trebao biti priveden kraju. Pogledamo li istini u oči na današnji dan, na dan još jednog evropsko-balkanskog sastanka na vrhu, bez ikakve griže savjesti bi se moglo ustvrditi da je regija Zapadnog Balkana udaljenija od članstva u EU nego što je bio prije tri godine.

Pregovori sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom nisu još ni otvoreni; Srbija već godinama nije otvorila nova poglavlja; Crna Gora je prepuštena ključanju na vlastitoj političko-vjerskoj žeravici; dijalog između Kosova i Srbije je sve više monolog prepotentnih nacionalističkih politika; Bugarska je, kao članica Unije, stopirala Sjevernu Makedoniju na evropskom putu zbog teritorijalno-lingvističkih aspiracija; Srbija je krajem 2019. godine pristupila Euroazijskoj ekonomskoj uniji i višestruko produbila vojno, ekonomsko i političko jedinstvo s Rusijom, a bratimila se s Kinom; lider bosanskih Srba Milorad Dodik najavljuje podjelu Bosne i Hercegovine u roku od pola godine…

Tamna i svijetla strana historije

Jedino pozitivno u proteklim godinama što miriše na ideje objektivnog integralizma je “Otvoreni Balkan”, kojeg su do danas prihvatile tek Srbija, Sjeverna Makedonija i Albanija. Iako je objeručke prihvaćena od EU-a i od SAD-a, kao “nužan međukorak u procesu integracije u EU”, takvi planovi se u Sarajevu, Podgorici i Prištini za sada doživljavaju kao “velikosrpski ekspanzionizam” ili kao regionalistička predstava predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, namijenjena vlastitoj promociji pred zapadnim mentorima.

U vrijeme kada razjedinjenost članica Unije o svim strateškim pitanjima nije bila nikada veća, vrlo je teško povjerovati da bi se čudo koje je izostajalo četvrt stoljeća moglo dogoditi u narednih devet godina. Optimizam, međutim, nije grešno djelo. Da nije nade, svijet bi zamro. Da bi se “čudo” desilo, potrebne su supstancijalne promjene na obje strane. Evropska unija bi morala pronaći put do vlastitog kredibiliteta. Tek tada je moguće utvrđivanje rokova za novo veliko proširenje, kakvo se dogodilo s prijemom devet zemalja Baltika, centralne i istočne Evrope, plus južni, međunarodno priznati, dio Kipra (2004), ili u manjim “blokovima”, kao što su 2007. godine primljene Bugarska i Rumunija.

Lideri država članica Unije bi se napokon morali ponašati kao njihovi vizionarski prethodnici i utemeljitelji Unije i početi konačno vlastitim primjerom doprinositi ne samo očuvanju, već svakodnevnoj nadgradnji izvornih vrijednosti evropskog integralističkog pothvata. Države Zapadnog Balkana bi morale uspostaviti historijsku crtu razgraničenja između prošlosti i budućnosti. S tamne strane te crte su teške posljedice jugoslovenske disolucije, krvavi ratovi, nepovjerenje, etno-klerikalni nacionalizam… Na svijetloj strani te historijske crte su sudbine postratnih generacija, koje ni trunke ratnog tereta ne nose na plećima i koji gledaju unaprijed, težeći osobnom, porodičnom i kolektivnom blagostanju – znajući da se do blagostanja ne stiže u torovima.

SAD više ne može čekati Evropu

Lideri balkanskih zemalja bi morali biti iskreni u svojim vanjskopolitičkim strategijama, a na regionalnom planu nužno je uspostaviti snažniju političku, ekonomsku, kulturnu, sportsku i svaku drugu saradnju. Samo tako je prema EU i procesu integracije moguće nastupati zajednički, odvažno i s jasno definiranim ciljevima, zahtjevima i interesima. Ako svega ovoga (i još mnogo drugih važnih detalja u procesu integracije) ne bude u najkraćem roku, proces proširenja kao nekadašnje “biti ili ne biti” same Unije pretvorit će se u grobara veličanstvene ideje koja je Zapadnu Evropu ujedinila nakon dva svjetskog rata.

Sjedinjene Američke Države će u tom slučaju, iz vlastitih geostrateških interesa, pokušati samostalno potisnuti “treće velike igrače”, što će biti mnogo teže nego u sadejstvu s Evropskom unijom. U taj krajnje neizvjesni pothvat SAD se već sve dublje upušta, nemajući više vremena sačekivati Evropu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA

Komentariši