CHRISTIAN SCHMIDT : ‘SARAJEVO JE GLAVNI GRAD BIH, DRŽAVE DVAJU ENTITETA, A NACIONALNI VOĐE NE ŽIVE U STVARNOSTI’

Christian Schmidt, bivši savezni ministar i bivši potpredsjednik CSU-a, član je njemačkog Bundestaga od 1990. Pravnik je po struci i iskusni političar koji je tokom triju desetljeća svoje karijere obnašao brojne odgovorne dužnosti. Dobar je poznavatelj prilika na Zapadnom Balkanu, s obzirom na to da je posljednjih godina bio član parlamentarne Komisije za vanjske poslove i izvjestitelj za zemlje Zapadnog Balkana, a od 1992. do 1998. bio je predstavnik parlamentarne grupe CSU-a u Savjetodavnoj grupi za Zapadni Balkan kancelara Helmuta Kohla. U Njemačkoj ga smatraju vrlo bliskim saveznoj kancelarki na odlasku Angeli Merkel, koja je imala i ključan utjecaj na njegovo imenovanje u BiH.

Kada ste imenovani na mjesto visokog predstavnika u BiH, najavili ste da ćete se zalagati za građansku državu, što je izazvalo negativne reakcije i u Srbiji, i u Hrvatskoj, i među vođama nacionalnih stranka. Oštro je reagirao i ministar vanjskih poslova Hrvatske, koji je izjavio da je funkcija visokog predstavnika ostatak prošlosti i da BiH nije mjesto za eksperimente. Slično misli i Milorad Dodik. Jesu li vas uvrijedile te reakcije?

-Nisam se uvrijedio. U politici sam više od 30 godina i naučio sam razlikovati rasprave o nekim starim pitanjima od onoga što je temeljno bitno. A bitno je, ponovit ću, da se narod osjeća ugodno u vlastitoj zemlji, kao i da ni međunarodna zajednica ni političari u samoj BiH ne mogu to određivati. Na građanima je da o tome odlučuju, prije svega načinom na koji glasuju. Kada sam pročitao non-paper koji je hrvatska vlada poslala Vijeću ministara EU-a, s referencom na poziciju visokog predstavnika, nije me to previše zabrinulo.

Ostajete li pri toj tezi o izgradnji građanske države ili se nešto u međuvremenu promijenilo?

Mislim da ne možete definirati BiH kao građansku državu bez da uzmete u obzir tri konstitutivna naroda, kao što je određeno Daytonom, kao i one koji se deklariraju kao „ostali“.

Pa upravo je to i problem. Što s „ostalima“? 

-Što se „ostalih“ tiče, postoji jasna presuda Europskog suda za ljudska prava, ne samo u slučaju Sejdić-Finci, već u nekoliko njih, koja treba biti implementirana. Kao što smo vidjeli, Venecijanska komisija, kao i Vijeće Europe, poziva se na tu odluku. Isto tako, smatram kako je važno da svi građani BiH mogu glasati za svoje predstavnike, bez obzira na nacionalnost. Mislim da je pred nama puno posla kako bismo izbjegli bilo kakvu mogućnost izborne prijevare ili zlouporabe glasova. To je važan dio rasprave koju vodimo i uvjeren sam da će se razumni narod BiH fokusirati na to i u tome će imati moju potporu.

Jeste li bili razočarani zato što se Milorad Dodik nije pojavio na prvom sastanku s članovima Predsjedništva koji ste organizirali nakon stupanja na dužnost?

-Razočaranje nije politička kategorija. Dodik meni ne treba ugađati niti ću ja ugađati njemu, ali svi mi zajedno imamo odgovornost i moramo ispunjavati svoje obveze. Na kraju, nije visoki predstavnik taj koji odlučuje, već je to narod. A ljudi žele vidjeti miroljubivu budućnost.

Mnogi bošnjački mediji, kao i predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić, zamjerili su vam izjavu na nedavno održanoj konferenciji u Njemačkoj, kada ste rekli da predstavnike u Predsjedništvu BiH trebaju birati konstitutivni narodi, odnosno, da su Željka Komšića „više birali Bošnjaci nego Hrvati“ i da se Hrvatima „mora dati mogućnost da se osjećaju zastupljenima kako sve ne bi završilo nekim oblikom bojkota“. Mnogi su to shvatili kao podršku politici hrvatske vlade i Dragana Čovića. Kako to komentirate? 

-Mogu li na to odgovoriti jednom primjedbom? Nikada do sada nisam bio u nekoj regiji na svijetu gdje se svaka rečenica – ili samo izvještaj o situaciji ili komentar – tumače na toliko različitih načina. Začuđen sam tolikim brojem različitih interpretacija o stvarima koje uopće nisam rekao. Iz toga sam naučio da postoje ljudi u BiH koji imaju bolji uvid u ono što je u mojoj glavi i što mislim, nego ja sam. Ponekad čitam stvari koje o sebi nisam ni znao. Moja prijateljska sugestija je – sjedite, radite svoj posao i nemojte se igrati s mojim riječima. Ti ljudi samo daju prijedloge kako zadržati status quo. S druge strane, postoje oni koji blokiraju rad institucija i ne žele preuzeti odgovornost za državu, koja proizlazi iz Daytonskog sporazuma. A to je pitanje o kojem moramo razgovarati. Više volim sudjelovati u raspravi nego biti objekt komentara koji nemaju veze sa stvarnošću.

I hrvatska vlada i hrvatski predsjednik smatraju da Željko Komšić nije legitimni predstavnik hrvatskog naroda u BiH, jer je izabran glasovima Bošnjaka. Kako to komentirate? 

-To je povezano s izbornom situacijom u BiH i nije na meni da to komentiram. Međutim, smatram da bi se o budućem zakonodavnom rješenju morala povesti rasprava među onima koji igraju važne uloge u BiH. Nećete od mene čuti da zastupam ovu ili onu stranu. Nisam ja taj koji će nametnuti novi izborni zakon. Budimo iskreni, 26 godina nakon Daytona postoje oni koji kritiziraju činjenicu da je međunarodna zajednica još uvijek prisutna u BiH. U isto vrijeme, isti ti ljudi govore – molim vas, implementirajte novi izborni zakon. Dobivam toliko sugestija o tome što bih trebao raditi s Bonnskim ovlastima, ponekad od istih tih ljudi koji tvrde da nam Bonnske ovlasti ne trebaju. Smatram da ponekad prvo trebate pogledati sebe prije no što komentirate nekog drugoga. A mnogi ljudi puno više očekuju od drugih ljudi nego od sebe samih. To je možda i jedno od ključnih pitanja u BiH. „Vlasništvo“ nad političkim procesima ne znači samo da vi sami odlučujete o sebi, nego i da čvrsto stojite iza toga što ste odlučili. A ne da samo čekate da međunarodna zajednica, odnosno Europska unija, dođe i riješi vaše probleme. Nisam ja jedini kojeg se mora nešto pitati – ja i od ostalih tražim da nešto naprave.

Hrvatska vlada i predsjednik inzistiraju na promjenama Izbornog zakona, prema kojima bi samo predstavnici konstitutivnih naroda mogli birati svog člana Predsjedništva BiH. Ima li šanse da se taj zakon promijeni? I za koga da glasaju oni koji se deklariraju kao „ostali“? Oni nemaju svog predstavnika u Predsjedništvu…

-Jesam li u pravu kada kažem da se o toj temi raspravlja već godinama? Osobno do sada nisam bio uključen u te procese. Znam da Europska unija u tome nastoji pomoći, kao i SAD i ostale međunarodne institucije, kao i da je bilo različitih prijedloga. Kao što rekoh, nisam sudjelovao u tim razgovorima. Pričekajmo da vidimo što će se dogoditi. Ono što je sigurno – sljedeći parlamentarni izbori su u listopadu 2022. i bilo bi dobro da u međuvremenu ljudi saznaju kako mogu glasati i kakav je sistem. Što se tiče „ostalih“, kao što znate, ni tehnički, ni intelektualno nije lako uokviriti krug. Zato mislim da je nužno slijediti presudu Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić- Finci. Moram primijetiti da se posljednjih 12 godina nije ništa promijenilo. Zašto? To pitanje ne postavljam bivšim visokim predstavnicima, već onima koji su trebali pregovarati. Sve skupa meni je to malo neugodno jer smatram da o tome trebaju odlučiti narod i njihovi predstavnici.

Spomenuli ste bojkot. Naime, član predsjedništva Milorad Dodik već mjesecima blokira rad institucija BiH, sve dok se ne ukine odluka vašeg prethodnika Valentina Inzka da se zatvorski kažnjava sve koji negiraju genocid u Srebrenici, koji je potvrđen i odlukom Haaškog tribunala. Kako to komentirate?

-Iz koje zemlje ja dolazim? Iz zemlje koja ima puno iskustva s ratnim zločincima. Bio sam aktivan prilikom osnivanja Međunarodne akademije nirnberških načela. (International Nuremberg Principles Academy) i izgradnje memorijalnog centra. Dakle, imam i neko osobno iskustvo. Neke etničke skupine gledaju na tu odluku kao presudu protiv svog naroda. Što nije tačno. To je presuda pojedincu, individualnom ratnom zločincu. Ali ti pojedinci koji su počinili zločine moraju biti sankcionirani i bili su sankcionirani. Mene ne iznenađuje sam taj Zakon, već način na koji se o tome govori i raspravlja. To pokazuje da društvo u cjelini nije još započelo raspravu, odnosno, možda tek nekolicina, o tome kako, znajući istinu o prošlosti, možemo izgraditi bolju budućnost. Mislim da nećete naći nikoga tko će reći da im je bilo dobro posljednjih desetljeća. Gotovo svi žele da im bude bolje. Ja gledam i slušam i očekujem sugestije svih tih ljudi o tome što bi trebalo učiniti kako bismo u budućnosti izbjegli nasilje. To je posao našeg  vremena, a ne da gledamo unatrag.

Kako mislite riješiti tu blokadu?

-Je li to na meni da riješim? Očekujem od onih koji imaju obvezu raditi za državu, da rade svoj posao. Moja prednost je u tome što sada imam vrlo jasnu poziciju koju podupiru svi elementi međunarodne zajednice. Mislim da jedni ili drugi mogu napraviti pritisak.

Može li Vučić u tome pomoći i utjecati na Dodika?

-Kao što sam rekao, imao sam dobar razgovor s predsjednikom Vučićem. Može li on utjecati, ne znam i ne znam je li o tome razgovarao s Dodikom.

Milorad Dodik ne skriva svoje ambicije da izdvoji Republiku Srpsku iz BiH, čemu se međunarodna zajednica protivi. Strahujete li vi od nekog novog sukoba, na tragu Vučićeve ideje o „srpskom svetu“, i postoji li način da se to zaustavi?

-„Srpski svet“ ne odnosi se na tu ideju „miroljubivog razlaza“ o kojem Dodik govori. Putovao sam cijelom regijom i nisam naišao ni na koga među svojim visokopozicioniranim sugovornicima ko podupire tu ideju. Komentar koji sam najčešće čuo bio je: ne postoji „miroljubivi razlaz“. Što se tiče mog mandata u BiH, tu sam kako bih nadgledao postojanje Bosne i Hercegovine kao jedinstvene države, u svom teritorijalnom integritetu. Iskusni ljudi ovdje kažu: „Budite oprezni. Razlaz u ovoj regiji znači novi rat.“ A mi ne želimo nove konflikte, mi želimo maksimalno olabaviti granice jer je to europski koncept. Možda je ta europska sporost ponekad iritantna i ljuti ljude, jer ti komplicirani Europljani rade ovo i ono, ali na kraju, naš je kontinent proživio dramatično 20. stoljeće, a nakon toga proživio je i dramatično post-Titovo vrijeme na ovim prostorima, no ipak smo osigurali više od 70 godina mira unutar Europske unije. Zato kažem – recite mi koja je vaša sugestija. Mi ne živimo na Mjesecu, već u konkretnoj regiji koja je dio Europe. I zato, nemojte govoriti o razlazu, odnosno, raspadu BiH.

Problem je u tome što Milorad Dodik doživljava Beograd kao glavni grad Srba iz BiH, a tako i Dragan Čović smatra da je Hrvatima glavni grad Zagreb. Kako se, uz takve političke vođe, uopće može govoriti o opstojnosti i jedinstvu BiH kao države i Sarajevu kao njenom glavnom gradu?

-Spomenuli ste da nacionalni vođe nešto doživljavaju ili misle, ali mi trebamo govoriti o stvarnosti. A stvarnost je da je Sarajevo glavni grad BiH koja se sastoji od dvaju entiteta. I to je to.

Rekli ste da ćete učiniti sve da BiH krene putem europskih integracija i da ćete raditi na tome da mlade generacije ne vide u svima koji su druge nacionalnosti svoje neprijatelje. Kako to mislite postići ako vas politički predstavnici BiH ne uvažavaju? 

-Mi govorimo o mladim generacijama, a ne o političarima. Posjetio sam Sarajevo i regiju u vrlo dramatičnim vremenima, kojih se dobro sjećam. Htio bih se opet vratiti na svoje iskustvo u svojoj zemlji, gdje se puno radilo na pomirenju i reguliranju odnosa između Francuske i Njemačke – ili, na primjer, između Češke Republike i Njemačke. Moji roditelji pripadali su generaciji koja je preživjela Drugi svjetski rat. Naravno da smo mi postavljali pitanja o prošlosti, ali puno važnije bilo je okrenuti se budućnosti. Upravo iz vlastitog iskustva znam da morate ići među mlade i s njima razgovarati. Mladi moraju znati što se dogodilo, ali isto tako bez mržnje i predrasuda prema drugima, koji nisu ništa krivi, baš kao ni oni, graditi budućnost. Smatram da tako treba raditi i u BiH, no moram priznati da nisam previše sretan s onime što sam vidio. Naime, različiti kurikuli za škole koje pohađaju djeca iz tri konstitutivna naroda, kao i različiti narativi, nisu dobri. Naravno, nije u mojim ovlastima da to mijenjam, ali Europska unija, UN i ostali rade na tome. Bio sam nedavno u jednoj školi u Sarajevu i ugodno me iznenadila činjenica da postoje i bolji primjeri školskih kurikula. Najbitnije je da se nikoga ne uči da je bolji od onih drugih.

Željko Komšić sudjeluje na Općoj skupštini UN-a, ali Dodik mu negira pravo da tamo zastupa državu. Koga onda Komšić predstavlja? 

-Željko Komšić je trenutno predsjedavajući Predsjedništva, odnosno šef države. Doista je rijedak slučaj da glavnog tajnika UN-a neko optužuje zato što je na Opću skupštinu UN-a pozvao neku državu. Molim vas, nazovite glavnog tajnika UN-a i provjerite odgovor na to pitanje.

Najavili ste da ćete primjenjivati Bonnske ovlasti – kada i u kojim situacijama?

-Nisam rekao da ću ih koristiti, samo sam rekao da su one dio mog alata. Znate li onu izreku poznatog njemačkog nogometaša Franza Beckenbauera: Vidjet ćemo što će biti.

 Jeste li pogledali film „Quo vadis, Aida“? 

Jesam, imao sam priliku pogledati film i razgovarati s redateljicom Jasmilom Žbanić. Film je doista impresivan, a za mene je posljednja sekvenca – koja pokazuje život nakon rata – najvažnija. U njoj vidite školu s multietničkom skupinom djece i to je za mene ključno pitanje. Što će ti mladi ljudi ponijeti u budućnost i koje im oruđe trebamo dati kako bi se ponašali drugačije od onoga što smo prije toga gledali u filmu, kada su nekadašnji školski kolege pucali jedni na druge.

Zrinka Vrabec  Mojzeš (Nacional)

Komentariši