U čijem interesu radi Dodik?

U čijem interesu radi Dodik?

U čijem interesu radi Dodik?

Nema mnogo sumnji da član predsjedništva BiH i neprikosnoveni gospodar Republike Srpske, već 15 godina, Milorad Dodik radi za svoj račun, ali i dalje nije jasno u čijem interesu.

Kada postavimo klasično pitanje koje su nam ostavili stari Rimljani “Cui bono?” (Ko ima koristi?) da bi lakše prepoznali na čiju vodenicu ide voda, u slučaju Dodika izlazi nekoliko pretpostavki i jedan precizan odgovor: niko ne ugrožava tako snažno Republiku Srpsku kao Milorad Dodik, ekonomski, politički, institucionalno i sa međunarodne tačke gledišta.

Političke krize koje inicira Dodik mnogo više odgovaraju Hrvatima i Bošnjacima nego Srbima jer dovode u pitanje Dejtonski sporazum koji za Srbe zapadno od Drine predviđa najbolja moguća rešenja i zaštitu nacionalnih interesa u ovom istorijskom periodu.

Nemačka kancelarka Angela Merkel je provela na vlasti par mjeseci više od Dodika (računajući drugi dolazak na vlast) i otići će iz Bundeskanzleramt-a sa, više-manje, istom imovinom koju je imala i 2005. godine, stan od 80 kvadrata u Berlinu i vikendicom u okolini glavnog grada Njemačke, nešto ušteđevine i pored toga što je imala platu veću od 20.000 evra mjesečno.

Ni njen suprug, a ni njeni pastorci, kao ni bliža famlija se nisu obogatili, nisu dobili nijedno namještenje, tender ili bilo kakav posao sa državom u prethodnih 16 godina. To što su Dodik i njegovo najbliže okruženje drastično uvećali imetak nije toliko problematično koliko činjenica da niko ne zna koliko to bogatstvo iznosi. Njemački birači tačno znaju šta i koliko ima Merkelova dok je imovina Dodikovog klana jedna od bolje čuvanih tajni u BiH.

Obrnuto proporcionalno porastu lične ekonomske moći Dodikove kleptokratske hobotnice Republika Srpska gubi ekonomski potencijal i zadužuje se u ritmu koji je vodi ka sve izvjesnijem bankrotu sa nesagledivim posljedicama. Paralelno, srpski entitet u BiH u galopirajućem tempu gubi stanovništvo. Istočni dio, ako izuzmemo par gradskih sredina, Bjeljina, Zvornik, Istočno Sarajevo, Foča i Trebinje, praktično je ispražnjen.

Lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) je dva puta dolazio na vlast u Banjaluci uz obilatu pomoć Vašingtona i Londona. Prvi put ga je na vlast bukvalno dovezao u bornim kolima SFOR po naredbi Madlen Olbrajt, tadašnje državne sekretarke SAD, pošto je ona u Dodiku vidjela “dašak svježeg vjetra na Balkanu”. Drugi put je visoki predstavnik, Britanac, Pedi Ešdaun, bukvalno pomeo sa političke pozornice sve Dodikove protivnike, omogućivši mu da se vrati na vlast 2006. godine.

Svoju zahvalnost prema Ešdaunu i Olbrajtovoj, Dodik je iskazao dozvolama prenošenja nadležnosti sa Republike Srpske na BiH. Niko nije lišio nadležnosti RS koliko aktuelni sprski član predsedništva BiH. Iza nacionalističke retorike i halabuke Dodika stoji niz kontradiktornih poteza. Najeklatantniji primer je put Bosne i Hercegovine u NATO koji Dodik javno osporava, a iza kulisa je veoma kooperativan u realizaciji atlantskih integracija BiH, što je jedan od rijetkih dobrih i mudrih poteza.


Posebno je opasna i veoma štetna za interese Srba u BiH, Dodikova hiper produkcija političkih kriza koje se odigravaju uvijek po istoj matrici i kao podlogu imaju prijetnju da će Republika Srpska organizovati referendum o otcjepljenju ili će se jednostavno ujediniti sa Srbijom.

Činjenica je da velika većina Srba u BiH, vjerovatno i preko 90 odsto, želi da se otcjepi i prisajedini Srbiji. Međutim, koliko je separatistička želja građana Republike Srpske jaka, toliko su međunarodne okolnosti nepovoljne za bilo kakvu pomisao o mogućoj promjeni granica ili rađanju novih država na Zapadnom Balkanu. Zato je svako rasplamsavanje sna o ujedinjenju kontraproduktivno i neodgovorno.

Republika Srpska po Dejtonskom sporazumu je najviše i najbolje što Srbi mogu da imaju u postojećem geopolitičkom kontekstu koji se neće dramatičnije promijeniti za našeg vijeka. Srbi u BiH uživaju dvostruku zaštitu svojih interesa, teritorijalnu i konstitutivnu: to je privilegija koju ima malo koja etnička zajednica u složenim državama na planeti.

Naime, Srbi u BiH su zaštićeni po teritorijalnoj osnovi, kroz postojanje Republike Srpske i njenih insitucija, a imaju i konstitutivnu protekcionu mrežu budući da postoji serija mehanizama i alata u institucijama BiH koje obezbjeđuju srpskim članovima da zaustave svaki akt koji bi bio protivan interesima Srba u nekadašnoj centralnoj republici bivše Jugoslavije.

Tražiti za Srbe u BiH više od onoga što već imaju znači biti politička neznalica, beskrupulozni oportunista, ili sprovoditi nečije interese čiji je cilj redimenzioniranje ili nestajanje Republike Srpske. Imajući u vidu da Dodik svakako ne spada u grupu političkih neznalica, ostaju druge dvije mogućnosti.

Nije isključeno da lider SNSD-a vodi nacionalističku politiku jer nema ništa drugo da ponudi građanima osim sirovog srbovanja, ali ne može se apriori odbaciti ni mogućnost da su posrijedi i mnogo ozbiljnije igre. Uzmimo posjlednji primer: Dodik naprasno sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem hoće da izgradi memorijalni centar posvećen žrtvama u Jasenovcu. Ništa neobično da isti Dodik nije pre par godina predao kompletnu arhivu i muzejsku građu iz Jasenovca, uz asistenciju Amerikanaca, Hrvatskoj.

Odnosi između Srba u BiH i Hrvatskoj su uvijek bili ambivalentni. Republika Srpska ne bi preživjela embargo i sankcije koje je nametnuo režim Slobodana Miloševića da nije bilo Tuđmanove Hrvatske i donekle Crne Gore Mila Đukanovića. Danas srpskim turbo nacionalistima i aktuelnom režimu ne ide u prilog podsjećanje da je Milošević uveo mnogo tvrđi i beskompromisniji embargo prema Srbima u BiH nego što je svijet sprovodio sankcije prema Srbiji.

Naravno, Srbi iz BiH su se odužili Tuđmanu tako što su doprinjeli „nečinjenjem“ ili „propuštanjem“ lakom i brzom padu Republike Srpske Krajine.

Ako se pažljivo analiziraju potezi Dodika u poslednjih par godina upadljivo je da od njegove politike najviše koristi ima Hrvatska. Nije riječ samo o Pelješkom mostu koji je najvidljiviji – Dodik je iskoristio tzv. nacionalni vitalni interes da spriječi Sarajevo da tuži Zagreb zbog izgradnje mosta – već o namjeri Hrvatske da raspakuje Dejtonski sporazum kako bi obezbjedila treći entitet za sunarodnike u BiH, bilo kroz teritorijalnu reorganizaciju ili kroz formiranje izborne jedinice u kojoj bi bosanskohercegovački Hrvati bili većina.

Od Dodikove politike velike koristi imaju i Bošnjaci čiji je cilj unitarna i pseudograđanska država u kojoj bi dominirali. Zahvaljujući Miloradovim neodgovornim izjavama, bahatom ponašanju, destruktivnim inicijativama i prevrtljivosti, bošnjački lideri uspjevaju sebe da predstave kao umjerene političare a zagovornici unitarne BiH se prodaju kao građanske i evropski orjentisane snage.

Dodik verbalnim dovođenjem u pitanje BiH i sabotiranjem normalnog funkcionisanja države pruža najbolji argument tzv. političkom Sarajevu da istrajava u ideji preuređenja BiH i traženju sponzora u međunarodnoj zajednici koji bi podržali takvu ideju.

Vodeće države EU I NATO ne žele unitarnu BiH u kojoj bi Bošnjaci bili dominantni. Priče o građanskoj BiH su milozvučne i niko neće ništa javno reći protiv njih, ali svima koji odlučuju u najvažnijim prestonicama zapadnog svijeta je jasno da je BiH daleko od građanskog koncepta. Zapadu su potrebni Srbi kao “korektivni faktor” na državnom nivou u BiH a Hrvati kao kontrolni u BH federaciji jer u Briselu na Šumanovom trgu (sjedište EU) i u Zaventemu (sjedište NATO) ne žele da imaju državu ili entitet na Balkanu u kojoj Ankara, Rijad, Doha ili Teheran mogu da imaju značajan ili čak ekskluzivan uticaj.

Postavlja se pitanje zašto Dodik i zvanični Beograd šire propagandu o Zapadu koji želi da ukine Republiku Srpsku kad je upravo tom Zapadu u interesu balans snaga unutar BiH koji garantuje postojanje Republike Srpske?

Kredibilno objašnjenje je da je to dio politike Rusije koja svuda i u svakoj prilici sije podjele i rivlastva u Evropi jer vjeruje da je u njenom nacionalnom interesu rascjepkana i posvađana Evropa, a srpski političari su bogom dani za takve zadatke, sa obje strane Drine. Ipak, to je samo dio interpretacije i ne daje definitivan odgovor u čijem interesu radi Dodik a nije rečeno da se radi o jednini.


Piše: Željko Pantelić

Komentariši