Nijemci izabrali kancelara iza zatvorenih vrata: Ko će sada odbraniti BiH?

Nijemci izabrali kancelara iza zatvorenih vrata: Ko će sada odbraniti BiH?

Ilustracija

Ne bih želio da ostanem pogrešno shvaćen, ovim nisam želio kazati da Bosna i Hercegovina nije lijepa princeza (za mene najljepša), ovim sam samo želio ukazati na činjenicu da današnji njemački vitezovi, kada u pratnji lijepe princeze izađu npr. u restoran na večeru, plaćaju samo svoj dio računa, a na lijepoj princezi je, da izvadi svoj sopstveni novčanik i da sama plati (i naravno unaprijed zaradi, kako bi mogla platiti) ono što je sama naručila, pojela i popila.

Piše: Sergio Šotrić

Ključna odrednica njemačke demokratije: „Sva državnička vlast (moć) proizilazi direktno iz naroda (njemački: „Alle Staatsgewalt geht vom Volke aus“) stoji u članku broj 20 Ustava Njemačke, koji međutim još uvijek nema sve potrebne pravne kriterije klasičnog ustava te se ovaj najviši njemački zakon još uvijek oficijelno ne naziva odrednicom „Ustav“ (njemački: „Verfassung“), nego nazivom „Osnovni zakon“ (njemački: „Grundgesetz – skraćenica GG“). U skladu sa ovim Osnovnim zakonom (GG), građanke i građani u Njemačkoj na izborima biraju političke zastupnike/predstavnike njihovih interesa – jer Savezna Republika Njemačka je, što se tiče oblika/forme njenog državotvornog uređenja, reprezentativna/predstavnička demokratija.

Ni dan danas ne treba izgubiti iz vida da je ovaj vrhovni zakon današnje Njemačke – „Grundgesetz“ (GG) – koji danas ima (skoro) sve kriterije ustava, usvojen 1949. godine, na prethodni izričiti zahtjev (čitaj – naređenje) tri pobjedničke sile savezničke antifašističke alijanse (SAD, Velika Britanija i Francuska) pod čijim se protektoratom i vojnom okupacijom, nakon sloma nacističkog 3. Rajha, nalazila tadašnja takozvana „zapadna njemačka zona“. Nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine, dok su se ruske oružane snage (kao što je to ruska strana i garantovala), povukle sa teritorije bivše istočne Njemačke (DDR) do zadnjeg vojnika i zadnjeg tenka 1994. godine, oružane snage SAD-a, Francuske (oficijelni naziv ovih francuskih oružanih snaga u Njemačkoj je od 1999. „FFECSA“) i Velike Britanije (oficijelni naziv ovih oružanih snaga Velike Britanije u Njemačkoj je od 2019. „British Army Germany“) su međutim i dan danas (istina u znatno reduciranom broju) stacionirane na teritoriji današnje – ponovo ujedinjene – Savezne Republike Njemačke.

Pri tome je broj američkih vojnika, koji se može (samo) otprilike procijeniti na 35.000, stacioniranih u 11 glavnih baza (npr. „Ramstein“, „Spangdahlem“, „Grafenwöhr“, „Garmisch-Partenkirchen“, „Wiesbaden“, „Stuttgart“ itd.) i dodatnog broja manjih destinacija, ubjedljivo najveći u poređenju sa prisutnošću gore pomenutih evropskih komšijskih/susjedskih oružanih snaga Francuske i velike Britanije.

I pored tadašnje plemenite intencije očeva i majki njemačkog ustava/osnovnog zakona (GG) iz 1949. godine da (kako kaže njegov članak br. 20) – „sva državnička vlast (moć) proizilazi direktno iz naroda“ – ovu, kao i mnoge druge, ključne odrednice njemačke demokratije u praksi ne treba da shvatimo baš previše bukvalno i/ili možda holivudski romantično. To pokazuje i dosadašnji tok i trenutni rezultat njemačkih izbora za Savezni parlament (Bundestag). Pragmatični posmatrač ipak treba imati u vidu, da se i u današnjoj Njemačkoj još uvijek „na kraju dana“ politika tumači kao umjetnost mogućeg, što je još u 15. vijeku/stoljeću definisao XI Kralj Francuske – Ludwig von Valois – koji je bio poznat pod nadimkom – Pametni.

Njemački građani nemaju zakonsko pravo izbora Saveznog njemačkog kancelara/kancelarke (premijera/premijerke) direktnim izbornim putem. Ovaj suvereni akt nije prepušten „pukom slučaju“ (narodu/građanima). Izbor Saveznog njemačkog premijera/premijerke je regulisan u članku broj. 63 gore pomenutog Osnovnog zakona (GG), koji kaže, da se izbor saveznog kancelara Njemačke odvija na prijedlog Predsjednika njemačkog Saveznog Parlamenta (Bundestaga). Za uspješan izbor kandidata/kandidatkinje, na ovu najodgovorniju funkciju ponovo-ujedinjene Savezne Republike Njemačke, u prvoj fazi (od maksimalno 3 moguće izborne faze) potrebna je apsolutna većina glasova izabranih parlamentaraca/zastupnika „Bundestaga“. Do sada je (u zadnjih 72 godine postojanja Savezne Republike Njemačke) svaki njemački kancelar/kancelarka izabran u prvoj izbornoj fazi.

Da istina, Nijemci su 26.09.21 izašli na savezne parlamentarne izbore i birali predstavnike njihovih interesa u Saveznom parlamentu (Bundestagu), ali o budućnosti Njemačke najvećim dijelom (na žalost) nisu direktno odlučili.
Njemački građani su izabrali izbor kancelara iza zatvorenih vrata, za koje oni ne posjeduju ključeve.

Oko 20% od ukupnog broja (60,4 miliona) birača sa pravom glasa (što znači 12 miliona birača) ovaj put uopšte nisu izašli na birališta, niti su birali putem pošte. 12 miliona birača sa pravom glasa je ovaj put – iz raznih razloga – odlučilo da ne želi aktivno učestvovati u izbornom procesu.

Kod mnogi od njih se zadnjih godina nataložilo: nepovjerenje, višegodišnje frustracije, razočarenje u njemačku političku elitu ili jednostavno nezainteresiranost.

Otprilike dodatnih 24% (što znači dodatnih 14,4 miliona) birača sa pravom glasa je ovaj put svoj glas dalo političkim strankama, koje nemaju nikakvih šansi da učestvuju u daljim pregovorima, nadmudrivanjima i maherskim trikovima o formiranju buduće Savezne vlade.

Iz toga proizilazi, samo 56% birača sa pravom glasa je ovaj put biralo jednu od političkih stranaka, koja ima makar teorijske šanse, da bude dio buduće Savezne koalicione vlade. Čak i ovih 56% birača sa pravom glasa, koji su dali svoj glas nekoj od političkih stranaka ili nekom od kandidata, koji imaju barem teorijske šanse da učestvuju u predstojećim pregovorima (iza zatvorenih vrata) o formiranju buduće njemačke koalicione Savezne vlade, tapkaju u magli, bez da ovi birači do danas znaju, šta bi se sve u budućnosti moglo izroditi iz njihovih glasova.

Ko će sa kim ići u koaliciju, po koju cijenu?

Ko će biti kancelar (savezni premijer), sa kojim ustupcima i kojim koalicionim ugovorom?

Ko će biti ministar, sa kim/čim će se potkusurivati funkcije i mandati?

Ovdje se zatvaraju vrata velike političke bine za njemačkog birača sa pravom glasa, za njemačkog građanina, za njemački narod, iz kojeg, ako želimo vjerovati (a želimo) u odredbe njemačkog Osnovnog zakona (GG) – „direktno proizilazi sva državnička vlast (moć)“.

Ipak, ovdje se spušta velika teška zavjesa za „moćni njemački narod“, zaključavaju se sva vrata, za koje njemački birač sa pravom glasa – iako po ustavu od njega direktno potiče sva državnička vlast (moć) – ipak ne posjeduje ključeve.

Sve će se u narednim sedmicama i mjesecima riješiti/dogovoriti/raskusurati iza zaključanih vrata u ograničenom krugu prisutnih, pri razgovorima o kojima (kako nam iskustvo govori) neće postojati zvanični zapisnici.

Što se tiče izbornih rezultata pojedinih njemačkih stranaka, ovdje se ne želim posvetiti sadržajima koji su u proteklih 48 sati već našli odjek u većini bh. medija, ovdje želim produbiti pogled prema ne manje važnim detaljima za dobivanje cjelovite slike, uzimajući u obzir promišljanja u pravcu uticaja ishoda njemačkih saveznih parlametarnih izbora na državu Bosnu i Hercegovinu.

Jedna od političkih stranaka, koja je postigla najbolji mogući rezultat, a o kojoj se u bh. medijima gotovo i ne piše je stranka FDP (Slobodna Demokratska Partija), čiji su predstavnici proteklih mjeseci bili jedni od rijetkih kritičara Savezne vlade Angele Merkel u odnosu na restriktivne (i često običnom čovjeku potpuno nerazumljive) zaštitne mjere pri suzbijanju corona- pandemije. Ova stranka (FDP) i dalje programski stoji na postulatima zaštite osnovnih ljudskih/građanskih sloboda i prava, kao i na povjerenju u slobodno tržište, sa što je moguće manje regulative od strane državnih institucija.

Ako je bilo vjerovati većini njemačkih medija, da mladi birači u velikoj većini biraju partiju Zelenih, upravo ti mladi glasači, koji su u velikom broju glasali za FDP, su i na ovom primjeru pokazali, da su „realnost“ koja se pokušava sugerirati u medijima i realnost stvarnog života često „dva para cipela“.

Stranka Zelenih, koja je od strane većine njemačkih medija u toku izborne kampanje (iz samo njima poznatih razloga) podržavana sa više-manje neskrivenim simpatijama, u suštini je razočarala krajnjim izbornim rezultatom, iako je u direktnom poređenju sa prošlim saveznim parlamentarnim izborima 2017. ostvarila plus od 5,9%. Očekivanja, a i apetiti zelenih i njihovih sponzora su – uzimajući u obzir enormnu infrastrukturu koja je radila u njihovu korist – bili su mnogo veći.

Stranka krajnje ljevice (die Linke) je doslovce potonula ispod granice od 5%, dok se stranka krajnje desnice (AfD) na saveznom nivou ponovo stabilizovala iznad 10%, ostvarujući naročito na istoku Njemačke zavidne pobjedničke rezultate. U njemačkim saveznim državama „Sachsen“ i u „Thüringen“ je AfD čak postala i najjača politička stranka sa preko 24% glasova birača sa pravom glasa. Razlozi za očigledni zaokret velikog broja birača prema krajnjoj desnici se več pokušavaju analizirati, a jednu od prvih analiza je u svojoj jučerašnjoj izjavi artikulirao i nosilac liste stranke CDU u saveznoj državi „Thüringen“ Mario Vogt, izjavivši, da je tema „Corona“ bila odlučujuća za odluku birača u saveznoj državi „Thüringen“ i za odluku da svoj glas ne daju stranci Angele Merkel CDU, te da je najkasnije odluka Savezne vlade za uvođenje „savezne kočnice za hitne slučajeve“ (njemački: „Bundesnotbremse“) dovela do masovne ljutnje i bijesa kod velikog broja birača.

Trenutno, najveću šansu za formiranje sljedeće Savezne njemačke vlade ima socijaldemokrata Olaf Scholz (SPD), koji će narednih dana – iza zatvorenih vrata – učiniti sve da za koalicione partnere pridobije FDP i Zelene (tzv. „semafor“ koalicija). Međutim, ni kandidat CDU Armin Laschet još uvijek nije bez šansi za potpuno identičan poduhvat, pokušavajući – također iza zatvorenih vrata – kovati koaliciju sa istim partnerima – FDP i Zelenim (tzv. „Jamaika“ koalicija).

16-godšnja era Angele Merkel na čelu Njemačke, završava sa historijski najlošijim rezultatom (da ne kažemo debaklom) za njenu matičnu stranku CDU, kojoj je ona u zadnje dvije decenije udarila odlučujući pečat. I koliko god će se veliki broj njemačkih i stranih medija truditi, da odlazak „najmoćnije žene svijeta“ sa vrha Njemačke isprati sa već ritualnim hvalospjevima o njenoj (kako kažu) bezgraničnoj političkoj mudrosti, staloženosti, inteligenciji i čemu još sve ne, nemoguće je istovremeno biti slijep na činjenicu, šta zapravo ogroman broj njemačkih birača sa pravom glasa u međuvremenu – shodno izbornim rezultatima – misli o profilu stranke, koji je decenijama (raz)gradila i za čiji je historijski pad najodgovornija upravo ta ista Angela Merkel.

Međutim, Angela Merkel ima još realne šanse, da u finišu njenog političkog maratona, zahvaljujući tijesnom izbornom rezultatu između SPD i CDU, postavi historijski rekord. Naime, ako 19. decembra bude još uvijek sjedila u svojoj sadašnjoj fotelji (ako do tada mogući koalicioni partneri još uvijek ne budu potpisali koalicioni ugovor i formirali novu Saveznu vladu), Angela Merkel će u tom slučaju prestići Helmuta Kohla, njemačkog kancelara sa (do sada) najdužim mandatom.

Helmut Kohl je bio njemački kancelar 5870 dana – nešto vise od 16 godina – Angeli Merkel nedostaje nešto manje od 3 mjeseca da dostigne ovaj rekord.

Uzimajući u obzir, da su sondiranja/pregovori, nakon zadnjih njemačkih saveznih parlamentarnih izbora 2017. godine, do potpisivanja koalicionog ugovora, trajali više od 5 mjeseci (za sto je u određenoj mjeri odgovoran i sadašnji visoki predstavnik u BiH Schmidt), šanse Angele Merkel da upotpuni svoju biografiju sa ovim rekordom su više nego realistične.

I tako dalje i tako bliže drage čitateljke i čitaoci (ima toga još, koliko god hoćete) – okončani su, kako ih već sedmicama tituliraju bosanskohercegovački mediji, najvažniji parlamentarni izbori u Evropi – izbori u Njemačkoj, a ova nadahnuta formulacija sama po sebi možda najbolje govori o dijagnozi bosanskohercegovačkog sindroma (nazovimo ga tako) „ „dobrovoljačkog vazalnog strahopoštovanja“ naspram „najvažnije“ nacije u Evropi, što bi trebalo da nam sugerira, da od Njemačke u Evropi, a time i u BiH, sve na kraju krajeva zavisi.

I tu dolazimo do, sigurno za nas puno važnijih promišljanja, kakve direktne i/ili indirektne posljedice/uticaje izbornih rezultata njemačkih saveznih parlamentarnih izbora Bosanci i Hercegovci mogu očekivati na svojoj koži i u svojoj državi?

Ono sa čime bismo možda mogli početi ova promišljanja, kada smo već gore dotakli „svetu ženu“ Angelu Merkel, jeste jednostavno pitanje: „u kojem obimu i sa kojim rezultatom je Angela Merkel zadnjih 16 godina radila na stabilnosti i očuvanju integriteta države Bosne i Hercegovine, u kojem obimu i sa kojim rezultatom je Angela Merkel uspjela da uguši aspiracije država sa komšijskom/susjedskom adresom prema državi BiH, koje nisu u skladu sa međunarodnim pravom, nego više datiraju iz mračnih perioda zakona jačega?

U kojem obimu i sa kojim rezultatom?

Mislim, da je ovdje nepotrebno nabrajati sve nemoći „najmoćnije žene svijeta“, po ovom pitanju, uključujući i rezultate njene zadnje posjetu Beogradu 13. septembra ove godine.

Ono što bi čitaoce, koji na izbore u Njemačkoj gledaju kroz naočale Bosne i Hercegovine, moglo interesovati, jeste podatak, da je stranka CSU (stranka desnog političkog spektra – iz Kršćansko-socijalne unije – koja je još desnije od Kršćansko- demokratske unije CDU) – matična partija novog visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta – ostvarila najlošiji izborni rezultat (da ne kažemo historijski debakl) od 1949. godine.

Prije 2 dana, pročitah u bosanskohercegovačkoj štampi jedan udarni naslov u kontekstu gore pomenutog bosanskohercegovačkog sindroma (ja ga tako nazvah, a vi dodajte ili oduzmite po sopstvenoj volji) „dobrovoljačkog vazalnog strahopoštovanja“ naspram političkih predstavnika „najvažnije“ nacije u Evropi.

Naslov je glasio: „Može li Schmidt odbraniti Bosnu i Hercegovinu“?

U traženju objektivnog odgovora na ovo pitanje, ja bih na prvo mjesto želio postaviti jedno protiv- pitanje (uz svo dužno poštovanje prema njemačkim državničkim interesima, prema njemačkim dužnosnicima i prema građankama i građanima njemačkog govornog područja, koje uključuje i Austriju i dijelove Švicarske), koje glasi:
Da li je ikada u historiji/povijesti ijedan njemačko-švicatsko-austrijski predstavnik uspio odbraniti Bosnu i Hercegovinu?

Iako historijski-katastrofalan rezultat matične stranke visokog predstavnika Schmidta ne mora a priori imati direktan negativan uticaj na njegov rad i djelovanje u Bosni i Hercegovini, ovakav izborni rezultat njegove matične stranke na njemačkim saveznim parlamentarnim izborima najvjerojatnije neće osnažiti njegov položaj ni u strukturama EU, a pogotovo ne u diplomatskim strukturama Rusije, Kine itd.

Što se tiče njegovog odnosa sa socijaldemokratama SPD-a, meni lično ostaje u dobrom sjećanju njegov samoinicijativni potez prije četiri godine, kada je Christian Schmidt protivno tadašnjem koalicionom ugovoru (između CDU/CSU i SPD) samostalno i na svoju ruku u Briselu, na glasanju na nivou EU, glasao za produženje upotrebne dozvole (na 5 godina) hemijsko-agrarnog otrova protiv korova „Glyphosat“, iako je po unaprijed dogovorenom poslovniku između koalicionih partnera bio obavezan da bude uzdržan. Njegov glas je tada bio presudan za (neočekivanu) odluku EU o produženju upotrebne dozvole ovog hemijskog otrova protiv korova, za koji postoji nemali broj naučnih pokazatelja da izaziva i pospješuje niz zdravstvenih oboljenja – između ostalog i rak.

Tadašnji potez Schmidta je (kako su tada definirali njemački državni mediji) zatrovao i otezao koalicione pregovore o formiranju Savezne njemačke vlade 2017. između CDU/CSU i SPD. Tadašnja savezna ministrica za prirodu i okoliš, Barbara Hendricks (SPD) je npr. u medijskim izjavama optuživala Schmidta, da se ne drži unaprijed dogovorenog, dok su mu tada vodeći funkcioneri socijaldemokrata (među njima i sadašnji kandidat sa najviše šansi da postane sljedeći kancelar/savezni premijer Njemačke Olaf Schmidt) otvoreno i javno prebacivali, da je Schmidt ovim svojim potezom izgubio njihovo povjerenje.

Ove i slične činjenice su malo poznate bosanskohercegovačkoj javnosti, što možda i nije neki veliki problem, ali to da su ove i slične činjenice nedovoljno poznate funkcionerima BiH, koji su po službenom opisu njihovog posla zaduženi (a i dobro plaćeni) da brane interese države Bosne i Hercegovine – to je ipak veliki problem.

Ono što ja, kao neko ko je skoro 30 godina imao prilike da saživi u poslovnom, ali i u društveno-političkom svijetu ponovo-ujedinjene Njemačke, ko je imao ćast i sreću da upozna i sarađuje sa nekim od vrhunskih političara Njemačke, te predstavnicima Njemačke u EU – nakon (ne samo ovih) njemačkih saveznih parlamentarnih izbora – mogu da spoznam je, kontinuitet amatersko-neučinkovitog pristupa one strane bosanskohercegovačke političke elite, koja se barem deklarativno zalaze za državni integritet BiH, važnom evropskom partneru, kao što je to Savezna Republika Njemačka.

Puno toga bi, iz perspektive bosanskohercegovačkih državničkih interesa, u odnosu prema Saveznoj Republici Njemačkoj bilo moguće ostvariti (što bi po mome iskrenom ubjeđenju bilo u skladu i sa njemačkim državničkim interesima), ukoliko bi se ovom sigurno vrlo važnom partneru BiH – jednom od najvažnijih u Evropi i u svijetu, konačno počelo pristupati profesionalno i suvereno partnerski umjesto kontinuiranog amaterskog pristupa iz pozicije vječite žrtve, koja i dalje čeka na nekog svog viteza-spasioca, kao neka lijepa princeza zarobljena u „mračnoj kuli“ Evrope.

Ne bih želio da ostanem pogrešno shvaćen, ovim nisam želio kazati, da Bosna i Hercegovina nije lijepa princeza (za mene najljepša), ovim sam samo želio ukazati na činjenicu, da današnji njemački vitezovi, kada u pratnji lijepe princeze izađu npr. u restoran na večeru, plaćaju samo svoj dio računa, a na lijepoj princezi je, da izvadi svoj sopstveni novčanik i da sama plati (i naravno unaprijed zaradi, kako bi mogla platiti) ono sto je sama naručila, pojela i popila.

U Njemačkoj svako plaća svoj ceh, a odgovor iz naslova ovog teksta: „a ko će sada odbraniti BiH“, potražio bih što prije kako u bližoj, tako i u daljnjoj historiji/povijesti Bosne i Hercegovine, prije nego što „konobar“ donese račun.

 
(Vijesti.ba) 

Komentariši