Himna uoči prvog časa, ćirilica u Skupštini i proboj Solunskog fronta

Kako vlast u Srbiji (i republici Srpskoj) već sada najavljuje nove izbore.

31 Aug 2021

Danas imamo dekret o ćirilici koja se više ne nameće kao pismo u službenoj upotrebi u Srbiji, već i kao jedino poželjno od dva ravnopravna pisma istog jezika, piše autor (Duško Jaramaz / Pixsell)
Danas imamo dekret o ćirilici koja se više ne nameće kao pismo u službenoj upotrebi u Srbiji, već i kao jedino poželjno od dva ravnopravna pisma istog jezika, piše autor (Duško Jaramaz / Pixsell)

Ova školska godina u Srbiji počinje u učionicama, a ne online kako su mnogi predlagali zbog još jednog talasa pandemije covida-19. Tako je odlučeno „tamo gdje treba“ poslije rasprave, uglavnom u medijima, tokom koje su se se mogla čuti različita, pa i sasvim oprečna mišljenja.

Novo je samo to što će uoči prvog časa đacima u svim školama biti intonirana državna himna „Bože pravde“, pa makar i preko mobilnih telefona „ako drugačije nije moguće“, kako bi to rekao socijalistički ministar obrazovanja i prosvjete Branko Ružić.

Zamjena za portrete kralja i maršala

Naravno, i to je odlučeno „tamo gdje treba“, ali bez ikakve rasprave ili barem naznaka o tome šta bi uvođenje takve prakse moglo značiti. Osim rodoljubnog i patriotskog diskursa koji se sa manje ili više inteziteta već duže od tri decenije nameće kao najlakši način manipulacije ne samo odraslim građanima i onima još odraslijima nego, ovaj put, i njihovoj djeci.

Otprilike kao zamjena za one velike portrete kralja ili maršala čije su slike visile u učionicama, princip je isti, kad već ne mogu slike odnosno današnjih vladara. Valjda dok ovi novi vladari ne postanu harizmatične vođe po ugledu na svoje prethodnike iz one velike zajedničke države skoro svih južnih Slovena, formirane na zgarištu dva raspadnuta velika carstva. Prvo Osmanskog poslije Velikog, a potom i Austrougarskog poslije Drugog svjetskog rata.

Ko drukčije misli ili kaže, naravno, može biti samo izdajnik ili strani plaćenik, što je razumljivo svakom glasaču naviknutom da vazda glasa za vlast, ma koliko ona bila pohlepna i nezajažljiva kada je u pitanju raspolaganje navodno zajedničkom državnom kasom.

Valjda zato i opstojava jedna monarhistička himna u jednoj republici kakva Srbija jeste još od 1945. godine do danas. S tim što je riječ kralj izbačena iz teksta koji mnogi uporno pokušavaju da nauče, ali mnogima to ne polazi za rukom.

Dekret o ćirilici

Slično je i sa ćirilicom, jednim od dva ravnopravna pisma istog jezika čije se „ravnopravnije“ uvođenje u Skupštini najavljuje već od 15. septembra i to ne samo u Srbiji nego i u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska. Uz kažnjavanje onih koji ponekad ili stalno pišu i čitaju latinicu. Mediji su prenijeli da je predsjednik Aleksandar Vučić nedavno predao tekst zakona o ćirilici članu Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku čije se usvajanje i početak primjene najavljuje baš za 15. septembar, za kada je najavljena i velika proslava godišnjice proboja Solunskog fronta u Prvom svjetskom ratu koji će od prošle godine prvi put postati nacionalni praznik i Srbije i Republike Srpske odnosno svih Srba svijeta. Šta u dekretu o ćirilici piše saznaće svi koji koriste oba pisma srpskog jezika kada bude usvojen. Jednoglasno kako i dolikuje nacionalnom jedinstvu. Već sada se zna da će dekret važiti i u Beogradu i u Banjaluci i da će posebno zanimljiv biti onaj dio o kaznama za one koji ga ne budu primjenjivali.

Ova svojevrsna „kulturna revolucija“ mogla bi se u prenesenom značenju nazvati i novim Solunskim frontom koji osim još jedne nacionalne homogenizacije ima sasvim prizemniji cilj koji ponajmanje ima veze sa kulturom. Zapravo je u potpunosti politički i za cilj prevashodno ima uvod u predizbornu 2022. godinu. Da nije tako valjda bi se, barem kada je riječ o jeziku, o tome nešto pitali i oni koji se bave kulturom i jezikom. I nije nikakav anšlus Republike Srpske od strane Beograda, kako ga u strahu vide mnogi u Zagrebu i Sarajevu.

Novi proboj Solunskog fronta

Zato i ne čudi najava vlasti kako će već od 15. septembra Srbija i Republika Srpska imati iste normative kada je riječ u upotrebi ćirilice “kako bi se išlo na uređenje školskih programa iz najvažnijih predmeta, posebno istorije, geografije, srpskog jezika i književnosti, čime bi škole u Srbiji i RS imale isti sadržaj”.

“Svi veliki evropski narodi svoj identitet čuvali su kroz jezik i pismo. Nemci kroz Goethea, Schillera, braću Grimm, a i mi Srbi imamo mnogo zajedničkih pisaca. Nikome ništa nažao ne činimo ako čuvamo svoj srpski jezik, osim što čuvamo svoje ime i prezime, svoju budućnost”, poručio je nedavno Aleksandar Vučić.

Ali, zašto se de facto latinica izbacuje iz srpskog jezika i zašto se to ima obznaniti baš 15. septembra na dan prošle godine proglašenog zajedničkog praznika Srbije i Republike Srpske, Dana nacionalnog jedinstva i zastave, o tome nema elaboracija i stručnih mišljenja osim hiljadu puta ponovljenih floskula o ugroženosti ćirilice, a samim tim i cjelokupnog srpskog identiteta.

To je upravo onaj teren na kojem se godinama dobijaju izborne bitke ne samo u Srbiji čiji vlastodršci po ko zna koji put probijaju Solunski front ovaj put na kulturnom odnosno jezičkom planu.

Ispravljanje “krive Drine”

Nije priča o ćirilici i njenoj ugroženosti od juče. Ovom prilikom valja se podsjetiti i jednog teksta objavljenog prije nepune četiri godine na portal Al Jazeere Balkans (“Vučić i Dodik ponovo ispravljaju krivu Drinu”), kada su upravo Vučić i Dodik najavili pisanje “deklaracije o opstanku Srba, koja bi trebalo da bude neka vrsta nacionalnog programa za budućnost”.

Prepoznat kao “memorandum dva”, sa neskrivenom aluzijom na zlokobni Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti iz 1986. godine, koji je Slobodan Milošević iskoristio kao ideološki predložak za homogenizaciju nacije i krvavi pohod na teritorije zapadno od Srbije pod firmom brige za ugrožene Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, mnogima u Srbiji, ali i regiji, zaličio je na déjà vu ranih devedesetih. Reakcije su se kretale od onih koji su u svemu prepoznavali nove ratne trube na Balkanu, do ocjene nekih od članova timova za izradu dokumenta, naprimjer Vučićevog šefa kabineta Nikole Selakovića, koji tvrdi da je cilj deklaracije isključivo “očuvanje srpskog jezika i kulture”.

Naš portal je tada prenio i ocjenu novosadskog istoričara Milivoja Bešlina, koji je rekao kako je cilj deklaracije, prije svega, namijenjen nacionalističkoj homogenizaciji. “Cilj je da se relativizira odgovornost zbog Vučićeve kosovske kooperativnosti. Ipak, čak i da to nije cilj, ona će neminovno izazvati strah i podozrenje u regiji, jer previše podsjeća na zlokobnu parolu ‘Srbi na okup’”, izjavio je Bešlin.

Latinica odavno diskriminisana

Četiri godine kasnije, danas imamo dekret o ćirilici koja se više ne nameće kao pismo u službenoj upotrebi u Srbiji što je regulisano i Ustavom još od 2006, dakle od prvog dana nezavisnosti, nego i kao jedino poželjno od dva ravnopravna pisma istog jezika. Latinica će, zvanično, ostati kao pomoćno pismo i pismo manjinskih zajednica.

Kakve-takve rasprave o zaštiti ćirilice je ipak bilo, ali u vrijeme kada se činilo da je Vučić došao do zida u pregovorima s Evropskom unijom da ne može dalje bez priznanja faktičnog stanja da je Kosovo nezavisno. A onda je bolje da se javnost zaokupi ćirilicom ili bilo čim drugim, kako je to objašnjavao Zoran Kusovac, novinar i politički analitičar.

Na koji način je to ćirilica ugrožena nema nikakvih istraživanja osim zaključivanja na osnovu šetnje ulicom i posmatranja natpisa na firmama i u izlozima gdje fakat dominira latinica. Istovremeno, Udžbenici se štampaju na ćirilici, a knjige i na ćirilici i latinici.

Oko 60 odsto knjiga je na ćirilici, a 40 odsto na latinici, a najavljuje se i smanjenje poreza za izdanja na latinici. Ovo zvuči zaista diskriminatorno, ali prije u korist ćirilice nego latinice. Samo u štampanim i digitalnim medijima, kao mnogo ekonomičnije i modernije pismo, logično, dominira latinica.

Rijetki glasovi razuma

Oni koji se malo bolje razumije u jezik od vlastodržaca, kao što je naprimjer profesor Filološkog fakulteta u Beogradu Ranko Bugarski uzalud upozoravaju kako prisilne mjere nikad nisu donijele očekivane rezultate jer “nemaju šanse da zažive”.

Ali, ti rijetki glasovi razuma skoro i da se ne čuju od još jednog naleta nacionalnih talambasa koji sigurno neće utihnuti prije proljeća 2022. godine za kada će biti zakazani redovni predsjednički i lokalni odnosno gradski, a možda i parlamentarni izbori. Beskrajnih slušanja himne, mahanja zastavama i priča o istorijskim pobjedama biće i na ćirilici i na latinici.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA


  • Goran MišićGoran Mišić je dugogodišnji novinar i član Nezavisnog udruženja novinara Srbije. Kao urednik, redaktor i novinar radio u Blicu, Našoj Borbi i Borbi, a povremeno ili stalno sarađivao sa više beogradskih i sarajevskih medija. Danas radi kao slobodni novinar.

POVEZANE

MIŠLJENJA

Vučić i Dodik ponovo ispravljaju ‘krivu Drinu’

Nakon što su propali i Jugoslavija i projekat ‘velike Srbije’, političke vođe Srbije i bh. entiteta Republika Srpska ne posustaju s nacionalnim programima.Goran Mišić14 Dec 2017MIŠLJENJA

O herojima i izdajnicima, rezolucijama i zločinima

Rezolucije teško da mogu nešto bitno izmijeniti, pogotovo dok su isti ljudi za jedne heroji, a za druge zločinci i obratno; genocid počinjen u Srebrenici nije izuzetak.Goran Mišić04 Jul 2021MIŠLJENJA

Srbija i Hrvatska imaju isti problem – mentalitet

Zašto nekim nacionalnim selekcijama NBA igrači pomažu (Luka Dončić), a nekima ne (Bojan Bogdanović ili Nikola Jokić).Goran Mišić13 Jul 2021

Komentariši