Ne postoji jedno i apsolutno čitanje islamskog zakona koje može voditi islamsku državu. Sve je to otvoreno za raspravu.
Talibani izbjegavaju otkriti detalje o državi koju njihovo vodstvo želi uspostaviti u Afganistanu. Uzimajući u obzir užas s kojima se većina Afganistanaca, kao i međunarodne zajednice, sjeća talibanskog Islamskog Emirata 1990-ih, talibanski lideri daju znake da su ažurirali svoje poglede na vlast.
Dosta tog ostaje nepoznato, dok su u toku konsultacije o formiranju „inkluzivne vlade“ – kako su je nazvali. Očekuje se da će ova vlada popuniti trenutni vakuum vlasti dozvoljavajući državnim institucijama da nastave obnašati svoje funkcije dok se ne stvori trajniji politički aranžman i moguće novi Ustav.
Međutim, uzimajući u obzir talibansku doslovno nedvojbenu vojnu pobjedu, pogledi ove grupe bit će najutjecajniji u oblikovanju prelaznog, a kasnije i trajnog budućeg političkog aranžmana u Afganistanu. Talibanski lideri su kazali da žele „islamsku“ vladu, ali šta to znači?
Talibani odbacuju demokratiju i njenu ključnu komponentu, izbore. Njihovi predstavnici često iznose dva tipa argumenata za svoj stav. Često ukazuju na mane u demokratskom sistemu i izvorima u Afganistanu tokom protekle dvije decenije i tvrde da su se ti neuspjesi dogodili zato što demokratija i narodno glasanje nemaju „temelje“ u Afganistanu.
Oni su također stava da izbori i demokratija nemaju presedan u predmodernom periodu islamske misli, periodu koji vide kao najautentičnije „islamskim“. Oni smatraju da su neke metode izbora vladara u predmodernom muslimanskom svijetu više autetnično islamske – naprimjer ahlu ‘l-hall ve ‘l-akd, vijeće onih koji su kvalifikovani da izaberu ili svrgnu halifu u ime muslimanske zajednice.
Što se tiče zakona države, talibani često tvrde da je pravni sistem koji oni nameću „šerijat“ i stoga se neće raspravljati o tome kakve zakone i politički sistem će usvojiti. Kako je visoko pozicionirani član grupe nedavno rekao „Nećemo raspravljati o tome koji tip političkog sistema trebamo primjenjivati u Afganistanu jer je to jasno. To je šerijatski zakon i to je to.“ Što se tiče prava žena u šerijatu, glasnogovornik ove grupe nedavno je rekao da nema dvosmislenosti u vezi prava žena u šerijatu.
Demokratija
Hajdemo sada svaki od ovih arguemnata podrobnije ispitati. Je li iskustvo iz proteklih 20 godina jasan dokaz da demokratija i izbori neće funkcionisati u Afganistanu? Mislim da nije.
Prije svega, gotovo sve razvijene države svijeta su demokratije. To pokazuje da demokratija kao način da se organizuje društvo ima mnogo empirijskih zasluga.
Zatim, borba za demokratiju u Afganistanu nije započela 2001. Afganistan je imao ustavnu monarhiju sa Parlamentom koji se birao 1960-ih. Zapravo ustavni pokret u Afganistanu datira iz 1920-ih – ranih godina nakon nezavisnosti.
Konačno, iskustvo proteklih 20 godina u Afganistanu, usprkos svim nedostacima i greškama, proizvelo je bolje ishode za većinu Afganistanaca u poređenju sa periodom talibanskog Islamskog Emirata iz 1990-ih. Neuspjeh posljednje dvije decenije može se bolje objasniti preko uskraćenih obećanja o samoupravi jer su lideri nakon 2001. centralizirali moć i ponašali se kao autoritarni vladari. Način da se izliječe boljke protekle dvije decenije, dok se istovremeno čuvaju dobrobiti, bio bi kroz više samouprave i predstavničkog upravljanja, a ne kroz elitizam, autoritarizam i centralizaciju moći.
Je li manjak presedana za demokratiju zasnovanu na izborima u predmodernoj islamskoj misli jasan dokaz da ti koncepti nisu „islamski“? Mislim da nije.
Prije svega, demokratija – kakvu je danas poznajemo, zasnovana na izborima – novi je fenomen u svijetu. Omogućile su je tehnološke i socioekonomske transformacije koje su se dogodile tokom proteklih nekoliko stoljeća. Stoga, nema ništa neobično u činjenici da predmoderna islamska misao nije obuhvatila takve institucije.
Zatim, ako se posmatra historija političke vladavine u muslimanskom svijetu, čak i tokom perioda koji talibani preferiraju, moguće je identifikovati različite tipove upravljanja i metode izbora vladara.
Četverica pravednih halifa su izabrana na različite načine, uključujući i kroz otvorenu konsultaciju sa zajednicom vjernika. Ovo sugeriše da je rana islamska politička misao bila otvorena za mnoštvo praksi.
Najzad, ako neko pokuša induktivno artikulisati osnovne principe političkog upravljanja u islamskoj misli i političkoj historiji, on će vjerovatno uključiti konsultaciju s javnošću, promociju socijalnog dobra, kolektivno donošenje odluka, savjete i mnoge slične prakse. Ne samo da ovi prinicpi nisu inherentno nekompatibilni sa reprezentativnim upravljanjem, već su mnogi od njih funkcionalniji sa reprezantaivnim upravljanjem. Imamo empirijsku podršku unutar i van muslimanskog svijeta da podržimo ovu tvrdnju.
Je li šerijat zakon?
Kada su u pitanju zakoni države, je li šerijat „zakon“? Je li šerijat izvan debate? Prije svega, kada talibanski predstavnici govore o šerijatu, oni govoro o fikhu, koji je ljudsko razumijevanje šerijata i koji je pluralističan i podložan greški.
Čak i u klasičnim vremenima, kada su temelji pravne nauke učvršćeni i kada je odbijena debata u vezi njih, i dalje su postojale razne pravne škole unutar fikha i snažna razilaženja unutar svake škole (pravne škole su se pojavile u 10-11. stoljeću nove ere i a počele su dominirati fikhskim diskursom do 12. stoljeća nove ere.
U modernim vremenima, suočen sa transformativnim efektima modernosti i kolonijalizma, bogati diverzitet mišljenja unutar fikha se ponovo pojavio, razvojni tok koji se često smatra povratkom ka slobodnom pravnom rezonovanju ili idžtihadu. Evo jednog primjera: manistream pogledi unutar fikha o učešću žena u javnom životu variraju od tog da je ženi potrebna pratnja kada izlazi iz kuće, što je stav koji su talibani favorizirali u prošlosti, do tog da žene mogu voditi državu. Uzimajući u obzir ovaj bogati diverzitet pogleda unutar fikha, on jeste i trebao bi biti predmet diskusije i promišljenog mehanizma donošenja odluka.
Još važnije, fikh nije zakon. Fikh traži načine da rasvijetli Allahove upute glede izvanjskog ponašanja muslimana. Kao takav, fikh obuhvata svo moguće djelovanje i nedjelovanje; svaki zamisliv postupak ima moralnu težinu u islamskom svjetonazoru.
Unutar fikhskog diskursa, svaki mogući ljudski postupak može biti objekt izvjesnih moralnih zahtjeva koji se uklapa u spektar zabranjenog, pokuđenog, dozvoljenog, pohvalnog i obaveznog. Čitav niz pitanja – od tog kako bi muslimani trebali piti vodu do kako muslimani trebaju voditi ratove – subjekt je fikhskog diskursa.
Zakon je, s druge strane, državna zapovijed podržana državnim monopolom nasilja. U suštini zakona je prisila. Ako se izjednači fikh sa državnim zakonom, onda bi to značilo da državni prislini aparat može biti iskorišten da se oblikuje svaki aspekt ljudskog života, što se su suštini svodi na totalitarizam. Većina oblasti ljudskog života bi uvijek trebala ostati izvan dometa državne moći. Državni zakon i fikh bi trebali ostati razdvojeni.
Naravno, postoje oblasti ljudskog života u kojima država treba intervenisati. Fikh nije neutralan o javnim pitanjima i upravljanju. Međutim, muslimani bi trebali voditi debate o tome kada je državna intervencija prikladna i u kakvoj bi vezi trebala biti sa pluralističnim fikhskim diskursom.
Te debate bi trebale polučiti rezultate u izborima koji se donose kroz promišljeni, kolektivni mehanizam od strane predstavnika koji odgovaraju populaciji na koju utječu. Drugim riječima, ovi su odabiri političke, a ne pravne prirode. Zar nema pravnih ograničenja na ove političke odabire? Naravno da ima, ali ta ograničenja su neznatna, i osim tog, i sama su podložna debati.
Većina muslimanskih država u današnjem svijetu prihvatila je da država kroz promišljeni, kolektivni mehanizam donošenja odluka odgovorna populaciji, tj. izabrano zakonodavstvo može donositi zakone koji će pomoći muslimanskoj zajednici da prosperira sve dok nisu u koliziji sa izvjesnim principima unutar univerzuma islamskog prava, oko kojih se većina slaže. Zakoni mogu i često se pozivaju na bogati fikhski diskurs.
Član 3. afganistanskog Ustava prenio je ovaj princip rekavši „Nijedan zakon neće proturječiti principima i odredbama svete religije islama u Afganistanu“. Član 121. ovlastio je afganistanski Vrhovni sud da primjenjuje ograničenja Člana 3. kroz sudsku reviziju tog zakona. Zakonodavstvo Islamske Republike je također usvojilo i odbacilo zakone na osnovu shvatanja zakonodavaca o tome koja su ograničenja izabrane zakonodavne vlasti.
Ukratko, to kako bi muslimani trebali živjeti da zadovolje Allaha i spase se, i koja pravila bi država trebala moći nametati dva su različita pitanja. Kada postoji preklapanje, onda bi državna zakonodavna vlast trebala biti vođena najboljim interesom zajednice, koji se određuje kroz promišljeni, kolektivni mehanizam donošenja odluka odgovoran prema zajednici, tj. kroz izabranu zakonodavnu vlast. Većina muslimanskih država u svijetu tako radi. I mi bismo trebali.
U odsustvu takvih predstavničkih institucija, nijedna grupa ne može tvrditi da predstavlja Afganistance dok pravi političke izbore za koje ne odgovara, i predstavlja ih kao pravne naredbe o kojima nema rasprave.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA
- Haroun RahimiHaroun Rahimi je docent na Katedri za pravo na Američkom univerzitetu u Afganistanu.
POVEZANE
Dilema investitora: Ostaviti milijarde ili raditi s talibanima?
Ukoliko investitori odu, Afganistan se suočava s ekonomskim kolapsom, bez milijardi dolara koje dobija kroz humanitarnu pomoć, donacije i fondove.24 Aug 2021
Talibani: Nećemo dozvoliti produženje roka nakon 31. augusta
Talibani su rekli su da će dozvoliti ulaz u aerodrom samo onima koji imaju vizu SAD-a, ili pasoše SAD-a ili bilo koje druge NATO zemlje. 25 Aug 2021MIŠLJENJA
Talibani pred vratima drugog emirata | 1. dio: Dogovor
Scene i dešavanja iz Afganistana odvijaju se prema rasporedu dogovorenom između talibana i SAD-a.Mahmoud Abdel-Hadi26 Aug 2021VIŠE IZ RUBRIKE PIŠEMIŠLJENJA
Samit Bidena i Bennetta: Američko-izraelski reset?
Zašto Srbi slave poraz Amerike u Afganistanu?
Erdogan u Crnoj Gori: Šta je nama Turska?
Neizvjesna budućnost odnosa Kine i talibana
Raketni napad na aerodrom u Kabulu
Fotografije stradanja Louisiane od uragana Ida
Gabriel Escobar novi izaslanik State Departmenta za Zapadni Balkan
Majke pred Evropskim sudom: Bez efikasne istrage u Srbiji
Borrell: Afganistan je pokazao da trebamo evropsku vojsku
