Zašto Srbi slave poraz Amerike u Afganistanu?

Dok je ogroman dio zemaljske kugle zabrinut zbog svega što se dešava u Afganistanu, građani Srbije likuju nečemu što nazivaju – porazom Amerike.

29 Aug 2021

Talibanske patrole ispred međunarodnog aerodroma Hamid Karzai u Kabulu (EPA)
Talibanske patrole ispred međunarodnog aerodroma Hamid Karzai u Kabulu (EPA)

Potpuno je nedokučiva ta potreba ljudi da se raduju tuđoj nesreći. Naročito ako to radi neko ko je nesreću osetio i na svojoj koži. Šta je to što pojedine građane Srbije tera da likuju zbog dolaska talibana na vlast u Avganistanu posle povlačenja Sjedinjenih Američkih Država? A, upravo se to dešavalo proteklih nedelja, naročito na društvenim mrežama.

Dok je ogroman deo zemaljske kugle zabrinut zbog svega što se dešava u Avganistanu, građani Srbije likuju nečemu što nazivaju – porazom Amerike. Slično je bilo i posle terorističkog napada na SAD 11. septembra 2001. godine. Oni koji su se radovali, pravdali su to vodećom ulogom SAD tokom bombardovanja Srbije dve godine ranije. Rane su još bile sveže, pričalo se 2001. godine.

Neprijatelj broj jedan

Posle godina i godina, milijardi i milijardi potrošenih na stvaranje iole normalnijeg društva u Avganistanu, Sjedinjene Američke Države su odlučile da se povuku iz ove zemlje i ostave je na milost i nemilost talibana koji su i Amerikance iznenadili brzim preuzimanjem vlasti. Od komentara da su Amerikanci stvorili talibane, pa sve do toga da su Srbi i talibani isti samo ne po veri, deo građana Srbije je oduševljeno dočekalo povlačenje SAD sa teritorije Avganistana. Razlog za tako nešto nalazi se u činjenici da i danas veliki broj Srba SAD doživljava kao neprijatelja broj jedan. Srbima je za sve stvari koje su se dešavale od početka devedesetih, pa do danas, kriva Amerika. Amerika je razorila Jugoslaviju, podržala Slovence i Hrvate da stvore nezavisne države. Stavila se na stranu Muslimana u Bosni i Hercegovini i nametnula Dejtonski sporazum za koje Srbi veruju da je neodrživ, a onda Srbiji oduzeli svetu srpsku zemlju Kosovo. Optužuju da  je Amerika oborila režim Slobodana Miloševića, ubila ga u Hagu, naterala Srbiju raznim ucenama da izruči tom istom sudu kompletan državni i vojno-policijski vrh. Amerika je kriva Srbima i za privatizaciju koja je, kako to tvrde i današnji političari na vlasti, bila pljačkaška i koja je upropastila srpsku privredu. I danas je Amerika ta koja mešetari po Srbiji i špijunira, plaća domaće izdajnike i ko zna šta još radi.

Analogno tome, ako su SAD neprijatelji talibanima u Avganistanu, Srbi i Talibani su, eto, braća. Srbija za razliku od Avganistana, godinama je bila saveznica SAD. U dva svetska rata je bilo tako, ali na društvenim mrežama postoje ljudi koji su ubeđeni da je Amerika čak dva veka pokušavala da pokori ovu azijsku državu. Ta nepobedivost Avganistana, kojeg niko nikada nije uspeo da pokori u potpunosti, nešto je što oduševljava srpske patriote i desničare koji se raduju dolasku talibana na vlast. Puni su razumevanja za tradiciju i običaje. Ako je njihova tradicija da žene nemaju pravo na obrazovanje, rad, da ne smeju da vole koga hoće, budu sa kime hoće, da ne smeju da oblače šta hoće, gde i kada to žele, da su robinje u vlasništvu muževa, taj deo Srbije ne vidi ništa sporno u tome.

Istovremeno, u ogromnom broju se protive mogućnosti da Srbija primi izbeglice iz Avganistana. Ti ljudi koji bi da pobegnu, trebalo bi valjda po njihovom mišljenju, da završe, takođe u skladu sa tradicijom, kamenovani  ili suočeni ko zna sa kakvim još vidom kažnjavanja.

‘Borci za slobodu’

Deo Srbije koji podržava talibane, njih doživljava kao borce za slobodu i nezavisnost zemlje. Tako isto i sebe doživljavaju. Čak i ako se ne slažu u potpunosti sa njima, poštuju njihovu hrabrost, herojstvo i požrtvovanost za domovinu. Upoređuju ih sa svojim „pravovjerništvom“ i veruju da su na sličnom zadatku na putu ka slobodi i nezavisnosti.

Nema sumnje da u Srbiji postoje nacionalisti i desničari koji bi uklonili sve one koji ne misle kao oni, koji bi ukinuli slobodu na internetu, koji bi „žene postavili tamo gde im je mesto“. Da ne pričamo šta bi radili sa homoseksualcima, i sve to pozivajući se na tradiciju srpskog naroda.

S druge strane je vlast koja ćuti po ovom pitanju, što je možda i pametno. Ne izjašnjava se mnogo i nekako je zauzela neutralan stav. Čak ni po pitanju prijema izbeglica iz Avganistana nije mnogo toga rečeno. Predsednik Srbije je izjavio da to nije problem i da ne vidi zašto Srbija ne bi primila 100 ili 200 izbeglica iz ove zemlje, ali da niko od njih ne želi da dođe u Srbiju.

“Srbija neće biti ‘parking’ za izbeglice ali nema ništa protiv njih”, rekao je Vučić.

Da talibani nisu baš prihvatljivi za srpsku vlast, govori i to da je premijerka Srbije Ana Brnabić još januara 2019. godine predstavnike srpske opozicije nazvala – talibanima. Premijerki, možda, i ne treba uzimati za preveliko zlo takvo poređenje, jer se ipak radi o vrhunskoj podrepašici predsednika Srbije koja ne bira sredstvo da bi se dodvorila svom šefu, kako ga ona naziva.

Nijedan narod nikada nije uspeo da iskoreni sopstvenu glupost, pa neće ni srpski. Sporno je to što se veoma često dešava da je ta glupost dominantna kao vrednost u srpskom društvu. Srpski narod je mnogo propatio kroz istoriju. Što zbog drugih, što zbog svojih. Najmanje je reći da je neumesno radovanje zbog nečega što se u celom svetu naziva porazom Amerike. Nije to način za ispravljanje krivih linija na relaciji Beograd – Vašington. Srbija ne bi trebalo da dozvoli sebi bilo kakvu vrstu luksuza koje podrazumeva suprotstavljanje normalnome, ako joj je evropski put glavni cilj. Nikada niko Srbiju neće primiti u Uniju ako ovakve ideje budu dominantne u politici. Srbija, na sreću, zvanično ne podržava ovakve izlive oduševljenja, ali ne može se ni sa sigurnošću reći da vlastima, najblaže rečeno, nije drago zbog „poraza“ Amerike u Avganistanu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA


  • Nenad KulačinNenad Kulačin je rođen 1970. godine u Beogradu. Novinarsku karijeru počeo je u dnevnom listu Borba, radio kao novinar i urednik u Vestima iz Frankfurta te bio urednik u nedeljniku Standard. Na beogradskoj TV Enter počeo je televizijsku karijeru, dvije godine je bio urednik na televiziji B92, odakle 2009. godine prelazi ne mjesto glavnog i odgovornog urednika RTV Šabac. Trenutno radi u lokalnom šabačkom nedjeljniku Glas Podrinja. Sa Markom Vidojkovićem je koautor emisije Dobar, loš, zao na TV Šabac.

VIŠE IZ RUBRIKE PIŠE

MIŠLJENJA

Kada Beogradski univerzitet utihne

MIŠLJENJA

Nova pobjeda korone nad razumom u Srbiji

MIŠLJENJA

Srbija između grube realnosti i uljepšane statistike

MIŠLJENJA

Medalje iz Tokija – fasada kojom će se Vučić hvaliti

Talibani u američkoj opremi čekaju konačni odlazak snaga SAD-a

Napadi doseljenika na okupiranoj Zapadnoj obali sve nasilniji

Sofija Mandić: Zašto će ’Inzkov zakon’ biti teško primjenjiv?

Britanija završila evakuaciju, mnogi Afganistanci ostavljeni bez pomoći

AKTUELNO

Američki dron pogodio ISIL-ove bombaše samoubice u Kabulu

Pitanje ratnih zločinaca: Srbija i BiH bez međusobnog izručenja

Komentariši