Kad su posljednji put uz visoko pokroviteljstvo Sjedinjenih Država nasrnuli na okupatorsku vojsku – onu, rekoh, malo ozbiljniju, zajebaniju i bradatiju od par kozojeba sa starim ruskim kalašnjikovima u rashodovanim Nissanovim pick-upovima – oslobođena im je država na kraju ispala po prilici baš europski Afganistan, trula hadezeovska privatna parcela temeljito i duboko premrežena partijskim mitom i korupcijom, od portira u općini do predsjednika vlade. Ukratko, nevrijedna i jednog metka, a kamoli života.
Piše: Boris Dežulović
Europska unija neće otvarati nikakve “humanitarne”, odnosno migracijske koridore za Afganistance. Nećemo dozvoliti da se ponovi strateška greška iz 2015. godine! – objavio je ovih dana na Twitteru slovenski premijer Janez Janša, dodavši kako bi se, “kad se protiv talibana već organiziraju i bore žene, trebali boriti i muškarci”: “Nije dužnost Europske unije da pomaže i plaća svakome na planetu tko bježi, a mogao bi se boriti za svoju domovinu.”
Janša je tako precizno sažeo stav privilegirane europske bijele kršćanske većine, a u njoj i one hrvatske, koja danima već komentira dramatične slike s kabulskog aerodroma, jednako oštrim okom zapažajući kako u kadrovima hiljada ljudi što se očajnički vješaju za američke avione nema nijedne jedine žene, optužujući Afganistance da su talibanima predali domovinu u par dana, bez ispaljenog metka. I sami talibani iznenadili su se nedostatkom bilo kakvog otpora, džabe su na leđima vukli svu onu municiju i ručne bacače raketa, nijednu nisu ispalili sve do Kabula.
Pripremili se onda za konačnu bitku, majku svih bitaka, a Kabul ih dočekao prazan: svi već bili na aerodromu.
I sad bismo mi – pravedno stoga u nebo kriče hrvatski suverenisti predvođeni Janezom Janšom – trebali prihvatiti stotine tisuća tih kukavnih dezertera iz američkih Herculesa, koji su od vlastite zemlje odustali brže nego Petar Karađorđević od svoje: trebali bismo ih, eto, raširenih ruku pustiti u našu domovinu, za koju smo se mi onako krvavo borili i izborili protiv naših bradatih talibana. Gdje bi, naime, Afganistanci uopće danas pretrčavali granicu, u kojoj bi to zemlji danas kumili policiju i tražili azil, da smo prije trideset godina i mi, kao i oni, bacili puške i vješali se za avione na zagrebačkom aerodromu? U Veliku Srbiju? Jednu takvu, samo malo manju, već imaju, eno im je tamo iza Tovarnika, pa neka kod njih traže azil i onu, kako se zove, budućnost.
Činjenica da bi afganistanski dezerteri sada iz svoje šaptom pale države na Zapad, i na Zapadu Hrvatsku, u zemlju dakle koja je nama slobodna, a njima obećana upravo zato što mi, kad je trebalo, nismo bacili puške, već smo goloruki nasrnuli na okupatorsku vojsku – uzgred, malo ozbiljniju, zajebaniju i bradatiju od par kozojeba sa starim ruskim kalašnjikovima u rashodovanim Nissanovim pick-upovima – nije, međutim, najironičnija u priči o Afganistanu. Ja ću vam reći što je najironičnije: najironičnije je što su se isti ti Hrvati borili i za njihovu slobodu.
Zapadni saveznici – i među njima mala i ponosna Hrvatska, s par hiljada vojnika na čelu s vrhovnom zapovjednicom Kolindom Grabar-Kitarović – ne samo da su pomeli talibanski režim, već su izgradili novi Afganistan, podigli škole, vrtiće, bolnice i ceste, u dvadeset godina iskipavši u Afganistan tisuću milijardi dolara i naoružavši vojsku od tri stotine hiljada vojnika!
Da je nama, naglas tako razmišljamo, neka afganistanska vlada onomad naoružala tristo hiljada vitezova, ne bi se Hrvatska vojska zaustavila do Eufrata i Tigrisa!
I gdje su na koncu završile te silne – naše! – milijarde novaca?
Eh, gdje. Eno ih, jasno, kod lokalnih plemenskih vođa i njihovih kumova, rodijaka i netjaka, eno ih kod afganistanskih ministara, načelnika, ravnatelja, pomoćnika i zamjenika, eno ih kod njihovih pokondirenih žena, ljubavnica i uspješnih sinova na američkim koledžima, eno ih kod vlasnika agencija za apliciranje na natječaje za američke pare, eno ih kod izvođača, podizvođača, koncesionara i konjokradica s fiktivnim firmama, eno ih kod seoskih sudaca, policajaca, građevinskih inspektora i šefova državnih kompanija, eno ih u helikopteru kojim je predsjednik Ašraf Gani pobjegao iz zemlje, i njujorškom penthouseu njegove kćerke.
Nakon čega u Afganistanu sve može biti čudo, samo nije niti može biti čudo što siromašnim, gladnim i razočaranim Afganistancima niti u jednom trenutku nije palo na pamet da ginu za takvu duboko korumpiranu domovinu i njene bahate kneževe, već su pobjegli glavom bez obzira.
I odjednom, gle, afganistanska priča Hrvatima odnekud neugodno poznata, svakako mnogo poznatija nego ona o golorukom narodu i višestruko nadmoćnijem agresoru. Pa odjednom, gle, i neugodno poučna, pače mnogo poučnija nego što se činila na prvi pogled.
Odjednom, gle, to više i nije priča o Afganistanu, već o Hrvatskoj.
Pouka tako ispričane priče jednostavna je i gruba, formulirana je kao hipotetično pitanje i glasi po prilici ovako: da zapadni sponzori, metnimo, odjednom dignu ruke od male ali ponosne Hrvatske, i da se sutradan ujutro nekakva fanatična talibanska vojska sa starim kalašnjikovima potrpa u rashodovane Nissanove pick-upove i krene prema Zagrebu, koliko bi točno Hrvata uzelo oružje i branilo svoju duboko korumpiranu Jedinu i Vječnu Hrvatsku, a koliko bi ih se panično, u dugačkim kolonama, uputilo prema zračnoj luci Franjo Tuđman, trpajući se u avione sa zapadnim diplomatima?
Jedan od mogućih, ali i točnih odgovora na to pitanje već je i broj Hrvata koji su od Domovine odustali i bez naoružanih talibana: stotine hiljada mladih i vojno sposobnih koji su iz Hrvatske glavom bez obzira pobjegli iz, hm, čista mira. Koliko bi ih – to vas ja pitam – ostalo iz, hm, čista rata?
Da vam olakšam i skratim: kad bi se sutradan ujutro nekakva fanatična talibanska vojska naoružana starim kalašnjikovima potrpala u rashodovane Nissanove pick-upove i krenula prema Zagrebu, u Hrvatskoj bi ostalo tek nekoliko nedoraslih mužjaka odgojenih na mitovima i legendama o Domovinskom ratu, te nešto desničarskih prilivoda koji bi grozničavo puštali brade i bacali cvijeće na talibane.
Na zagrebačkom aerodromu, odmah da vam i to kažem, ne biste imali nikakve šanse: ne pored lokalnih plemenskih vođa i njihovih kumova, rodijaka i netjaka, ministara, načelnika, ravnatelja, pomoćnika i zamjenika, njihovih pokondirenih žena, ljubavnica i uspješnih sinova, vlasnika agencija za apliciranje na natječaje za strane pare, izvođača, podizvođača, koncesionara i konjokradica s fiktivnim firmama, seoskih sudaca, policajaca, građevinskih inspektora i šefova državnih kompanija, te predsjednika i njegove kćerke.
Padali bi s neba hrvatski suverenisti, pravaši i ljuti domoljubi, a u vojnoj bazi u Avianu američki bi vojnici u prostoru za kotače aviona našli cijelo predsjedništvo Domovinskog pokreta.
Hrvati, jebiga, znaju sve o tome.
Kad su posljednji put uz visoko pokroviteljstvo Sjedinjenih Država nasrnuli na okupatorsku vojsku – onu, rekoh, malo ozbiljniju, zajebaniju i bradatiju od par kozojeba sa starim ruskim kalašnjikovima u rashodovanim Nissanovim pick-upovima – oslobođena im je država na kraju ispala po prilici baš europski Afganistan, trula hadezeovska privatna parcela temeljito i duboko premrežena partijskim mitom i korupcijom, od portira u općini do predsjednika vlade. Ukratko, nevrijedna i jednog metka, a kamoli života.
I kad sljedeći put čujete vatrene patriote i suvereniste na čelu s Janezom Janšom gdje pravednički urlaju kako “nije dužnost Europske unije da pomaže i plaća svakome na planetu tko bježi, a mogao bi se boriti za svoju domovinu”, napravite malu anketu i zapitajte se biste li se vi borili za HDZ-ov Hrvatistan.
Što, to je vaša domovina, to nije HDZ-ovo gumno?
Točno, nije. Ili barem nije bilo dok se posljednji put niste odlučili “boriti za svoju domovinu”.
Nakon čega, priznajte, čak ni očajničko vezivanje za kotače Herculesa više ne izgleda tako glupom idejom.
