Obrazac bježanja mora biti prekinut: ‘Ovdje sam rođena, ovdje ću biti i sahranjena’

Zašto jedna Afganistanka odbija napustiti svoj dom, bez obzira na strah i nesigurnost, dok talibani preuzimaju kontrolu.

Na krovu u Kabulu 21. augusta, Nadima je odlučna da ostane i napravi najbolje od onog što joj ovaj grad može ponuditi [Fotografiju ustupila Nadima]
Na krovu u Kabulu 21. augusta, Nadima je odlučna da ostane i napravi najbolje od onog što joj ovaj grad može ponuditi [Fotografiju ustupila Nadima]

Nadima 29 Aug 2021

Petnaestog augusta 2021. godine talibani su zauzeli afganistansku prijestolnicu Kabul i preuzeli kontrolu nad ovom državom, nakon skoro 20 godina. Deseci hiljada ljudi su od tada pobjegli, strahujući od mogućeg povratka na okrutnu vladavinu iz 1990-ih, kada ženama nije bilo dozvoljeno da idu u školu ili da rade. Ali, ima i onih koji su odlučni da ostanu. Porodica 38-godišnje Nadime pobjegla je iz Afganistana kada je ona bila beba. Kao odrasla, ona se vratila. Sada, uprkos strahu i nesigurnosti, odbija ponovo otići. Ovo je njena priča, ispričana njenim riječima.

Razgovarala sam s rođacima koji su ovdje u Afganistanu i imaju djevojčice; mnogo se plaše.

To me pogodilo, ali ja sam OK.

Ja nikud ne idem.

Neću otići ni pod kojim okolnostima.

Ovdje sam rođena, ovdje ću biti i sahranjena.

Reći ću vam zašto. Ovaj obrazac bježanja mora biti prekinut.

Ne mogu govoriti u ime svih. Pokušala sam reći nekima od svojih stranih Afganistanaca da smo ovdje da ostanemo i oni su se tako uznemirili da su me blokirali. To je učinilo da se osjećam veoma usamljeno.

Moji su roditelji napustili Afganistan 1984. godine, kada sam ja imala godinu. Pobjegli su, očajni, u bolu. Mama mi je pričala kako je išla kroz planine, bježeći u Pakistan, s psima koji su ih proganjali. Pričala mi je o žuljevima na nogama. Nisu jeli danima. Bili su uplašeni, čak su ih i opljačkali.

Ja sam tada bila beba, plakala sam jer sam bila gladna, a majka nije znala šta da uradi da me utješi.

Majčino iskustvo bježanja u Pakistan

Nikada se nisam mogla povezati s pričama koje je moja mama dijelila o tom vremenu, iako sam mogla razumjeti i osjećati empatiju. Rastužila bih se zbog moje mame, jer je to nju puno pogađalo.

Teško je povjerovati da mi je pričala ove priče prije samo 10 godina. Prvi put je podijelila svoje iskustvo o bježanju u Pakistan kada smo prvi put emigrirali u Kanadu 1999. godine. Žalili smo se što smo se preselili iz Dubaija, koji je bio naš dom 14 godina.

Bila sam šokirana čuvši detalje o svemu što su moji roditelji morali pretrpjeti. Tada sam imala 16 godina.

Moja majka se nasmiješila i rekla: “Vi ste sretni, došli ste avionom, imate hranu. Znate li moju priču, kako sam ja imigrirala?“

Bila je tužna što joj se dom ruši još jednom. “Umorna sam od ponovne selidbe“, kazala je, rekavši mom tati da nikada neće napustiti Kanadu.

Sada i ja imam priliku svjedočiti i iskusiti sve kroz šta je ona prošla tokom svih tih godina.

Prijatelji mi šalju hranu, stvari koje im više neće trebati, biljke o kojima se neće moći brinuti, moleći me da ih održim na životu.

“Da, molim te, vodi računa o mojoj biljci, molim te pobrini se za …“, kažu oni.

Neke od žena koje sam upoznala davale su mi kreme za lice i tijelo koje su kupile u inozemstvu ili koje su dobile na poklon.

Gledam ih kako odlaze, jedna za drugom.

‘Ne bježiš, moraš otići’

Neki dan sam pomagala prijateljici da se spakuje dok se pripremala da napusti Kabul. Bilo je veoma tužno, ali pogledala sam je i rekla: “Znaš, zar nije sjajno što se čistiš, činiš hajr [dobročinstvo], sada pomažeš drugima. Gledaj na to na taj način.“

“Istina je“, složila se ona.

“Hajde, djevojko, učinimo ovo zabavnim“, rekla sam, pokušavajući da je razvedrim.

“Pakuješ se, putuješ i dijelit ćeš svoju priču. Ne bježiš, moraš otići, jer si u drugačijoj situaciji.“

“Daješ mi svoju hranu. Imat ću hrane za sedmicu i pomoći ću ljudima koji dolaze u moj dom. Reći ću ti njihova imena. Evo kako ću te se sjećati: da je jedna djevojka došla do mene, moja dobra prijateljica, da je odlazila, ja sam joj pomogla da se spakuje i ona mi je dala svu svoju lijepu odjeću.“

Pokušala sam je utješiti i rekla sam joj “da su to samo stvari“, ali shvatila sam da ljudi vežu uspomene za stvari. Imaju emocionalnu vezu sa stvarima, s poklonima koje su dobili od dragih ljudi. Ono što ja vidim kao samo stvari može nekome značiti puno, iako meni ne znači ništa.

Ipak sam je uspjela razvedriti.

Još sortiram stvari koje je ostavila za porodicu i prijatelje, misleći da će im nešto od tog biti od vrijednosti ili od koristi.

A njeni rođaci, koji su dolazili da preuzmu njene stvari, koje su sada njihove, svaki je imao trenutak kada bi mu oči zasuzile dok su dijelili priču o njoj: “Bila je dobra žena. Neka je Bog obilato nagradi. Neka njena vjera postane jača.“

Zanimljivo je kako ljudi govore o onima koji su napustili državu. Umjesto da kažu “neka vas uspjeh prati“, oni kažu, “neka vaš iman [vjera] postane jača.“

Želim prekinuti obrazac, barem pokušati

Jezik koji koriste čini da zvuči kao posthumno opraštanje, s vjerskim prizvucima, kao da ti ljudi nisu samo otišli, već kao da su umrli. Strah od smrti nadvio se nad mojom državom kao veliki oblak, pa se pitam je li to uzrokovalo ovu podsvjesnu promjenu.

Moji roditelji žele da odem, ali ja više nisam ona jednogodišnjakinja s kojom su morali bježati, ona koja tada nije mogla govoriti.

Želim prekinuti ovaj obrazac, ili barem pokušati.

Ostat ću ovdje i čekati na svoje vrijeme, da kažem šta se treba raditi u ovoj državi. Osjećam da nije ispravno da napustim ovu državu i zamijenim je sigurnošću Kanade, koja mi je bila dom 20 godina, dok se nisam vratila u Afganistan, u decembru 2019. godine. Ne želim biti ograničena samo na online prisustvo i na snimke uživo na društvenim mrežama sa mjesta udaljenog hiljade kilometara.

Osjećam da moje poruke neće biti jednako snažne kada odem. Tako da sam ovdje, mogu se javljati uživo na društvenim mrežama iz Afganistana i podsticati ljude da ostanu, kao što ja ostajem u svojoj državi, za svoju državu.

Ali, osjećam i težinu, osjećaj odgovornosti, posebno zato što su neki od članova porodice i prijatelja odlučili ostati zato što sam ih ja utješila i ubijedila ih da ne idu.

Neću dozvoliti da njihovi strahovi postanu moji

“Slušajte, ne idite na aerodrom, bit ćete povrijeđeni, imate jednogodišnju bebu. Ja sam ovdje, da je toliko loše, i ja bih pobjegla“, rekla sam im.

U srcu znam da može postati loše, ali možda će biti bolje. Ko zna?

Ali, jedno znam – neću otići i donijeti odluku zasnovanu na nečijoj traumi iz prošlosti, dozvoljavajući njihovim strahovima da postanu moji.

Nikada nisam reagirala impulsivno. Ne donosim odluke naprečac. Uvijek sam čekala, razmišljala, procjenjivala, vagala razloge za i protiv, zaista vagala mogućnosti – pa to neću ni sada promijeniti.

Ne pratim stado, nikad nisam bila sljedbenica, pa zato ostajem.

*Nadima, poznata svojim pratiteljima po njenom alter agu Patinggala Kakai, influenserka je paštunskog porijekla, koja širi poruku bezuvjetne ljubavi i zagovara osnovna ljudska prava za sve.IZVOR: AL JAZEERA


POVEZANE

Iskustva pilota: Evakuacije iz Kabula su jedinstvene

Nije bilo komunikacija i bio sam prepušteni sebi, a rečeno mi je da se snađem sam, kaže pakistanski pilot.27 Aug 2021

SAD: ‘Kredibilne’ prijetnje za nove napade u Kabulu

Najmanje 175 osoba poginulo je u blizini aerodroma u Kabulu u četvrtak, uključujući 13 američkih vojnika.27 Aug 2021

Talibani moraju riješiti problem hiljada raseljenih Afganistanaca

Deseci hiljada Afganistanaca raseljeni su zbog nedavnih borbi državnih snaga i talibana.25 Aug 2021

Dolina Panjshir: Posljednja tačka otpora talibanima

Dolina ima i veliku simboličnu važnost, kao područje koje se odupiralo okupaciji napadača više od 100 godina.25 Aug 2021

Komentariši