EDIN URJAN KUKAVICA : MRTVI FAZANI I DRUGE PUNJENE PTICE

Rekao bih pomalo, a ustvari nemalo, straši tišina kojom su događanja u Afganistanu, koji je više nego što komentar ovoga tipa može podnijeti, ali većina može stati u kvalifikaciju dolazak / povratak talibana na vlast, propratila ovdašnja teološka i svjetovna ulema. 

Piše : Edin Urjan Kukavica (Politički.ba)

Naravno, kao i u svakoj sličnoj prilici red je spomenuti nekoliko časnih i nešto manje nečasnih izuzetaka od kojih su prvi pokušali dati svoj doprinos razumijevanju situacije i njenih posljedica, a drugi potpuno nepozvani, nenadležni i nepotrebni, samo doprinijeli zloslutnosti tišine pozvanih, nadležnih i zaduženih. 

Beskrajna žudnja za misijom 

Treba li reći da je prazninu – i tišinu – popunila upravo ova druga skupina nesuvislim otvorenim pismima koja nikada neće doći do onih kojima su namijenjena te im druge svrhe osim osiguravanja vlastite prisutnosti u javnom prostoru ne vidim svrhu te, nešto kasnije i izjavama koje ne da nemaju veze sa istinom, nego se znakovito razilaze sa zdravim razumom. 

Za pažnju javnosti koju su dobili veliku krivicu snose i mediji – premda razumijem i novinare, urednici su često narednici te je potraga za budalaštinama koje makar i mirišu na vijest postala egzistencijalno pitanje. 

No, hraniti ljude lošim vijestima gore je nego ih ostaviti gladne. 

Jednako zlokobno je ovakve tektonske poremećaje prepustiti internetu, you tubeu, Facebooku… influenserima, ljudima sumnjivih namjera i još sumnjivijih izvora finansiranja čiji se you tube kanali, twitter nalozi i ostali kanali javnog komuniciranja ne zatvaraju i ne ukidaju a sadržaj ne briše usprkos brojnim spornim tradicijskim, teološkim i drugim tvrdnjama. 

Gore od toga možda je samo prepustiti komentiranje bivšim – šta god da su bivši – koji se ni na koji način ne mogu riješiti ovisnosti o vlasti, moći i utjecaju. 

Koncentrični krugovi gluposti 

Otkriva li se makar dio odgovora na sva pitanja koja lebde u teškom ozračju koje su događanja u Afganistanu napravila i u Bosni i Hercegovini, u komentaru jednog anonimnog bosanskog internetskog mudraca koji je zasipanje zlatom, bajama, jahtama… novoizabranog – sada već bivšeg – američkog predsjednika od strane saudijskog kralja proslavio riječima, parafraziram: „Vidi što im je krivo što naš(?!) kralj ima para i zlata da dijeli“. 

Prisvajanje saudijskog kralja, izdanka ne toliko duge koliko loše dinastije koja nepunih stotinu godina vlada Arabijom koju je „počastila“ i prefiksom u vidu porodičnog imena ili, pak, podastirući mu se pod noge i posredno ga moleći da „nas“, „njega“, „njih“, kogagod… usvoji ili prisvoji kod svakoga normalnog izaziva osjećaj koji je za nijansu gori od onoga koji izaziva spajanje pojmova amanet i Bosna i Hercegovina u jednu rečenicu. 

No, trend koji je zacrtan u toku rata u Bosni i Hercegovini, a koji je najočigledniji i najbezazleniji u modnom izričaju i styalingu, a nemjerljivo opasniji i zloslutniji u mentalnom sklopu, rezultirat će sa par događaja koji su prošli ispod radara, a kojima se u bosansku muslimansku stvarnost uvode ozbiljno opasne novosti, da ne kažem novotarije jer, nijedna nije od jučer, od kojih je kvalificiranje nekih popularnih premda, nedugoročnih i nedugovjekih trendova, sljedbi i kretanja u Islamu srednjim putem, vjerovatno najopasnija. 

Nije sasvim – nije uopće! – jasno čime su te sljedbe zaslužile da ih se determinira srednjim putem, temeljnom kur'anskom odrednicom kojom se Islam kvalificira kao „ni lijevo ni desno“ u odnosu na ono što su ljudi napravili sa prethodnim Božijim objavama ali i, unutar Islama određuje pravi put koji – da bi bio prav i pravi – ne smije skretati u krajnosti jer je to najbolji i najsigurniji način da se prekorači ili probije bankina. Pitanja koja ova konstatacija izravno nameće: Izvodi li skretanje u bilo koje i kakve krajnosti iz Islama i je li počinitelj ekstremnog (ne)djela, ubistva, kasapljenja, klanja, silovanja, otmice, prinudnog braka… koje je u Islamu doktrinarno zabranjeno još uvijek musliman ali grješnik ili uopće više nije musliman, ostavit ćemo kao temu za raspravu među teolozima. 

Sve to – i mnoštvo drugih stvari za koje ovdje nema prostora – prolazi uz tužnu šutnju nadležnih, pozvanih, zaduženih da vode muslimane pravim, srednjim putem. Šutnju smatram tužnom jer su oba moguća razloga za neoglašavanje jednako tužna, s tim da se ne zna samo koji je tužniji: jedan je, ako nemaju ništa reći na sve što se događa ili, pak, ako imaju šta reći, a ne smiju. 

Do neprepoznavanja dovedena suština vjere 

U međuvremenu, laički, ima stvari o kojima nikakvo razilaženje u mišljenju i stavu ne dolazi u obzir naprosto stoga što je riječ o neupitnim istinitostima o kojima ljudi zdravog razuma ne mogu niti su ikada imali neslaganja. Nažalost, uvijek je bilo neusporedivo više onih drugih koji su zbog razlika u mišljenju pokretali ratove koji su, kao po pravilu, uvijek više koštali nedužne nego one koji su ih pokretali. 

Najprije treba znati da je Islam jedan, a nas koji se smatramo i nazivamo muslimanima, pripadnicima ili sljedbenicima Islama, oko milijardu i pol podijeljenih na nacije, narode, etnije, plemena, pravne škole, sljedbe, sekte… Većina od milijardu i pol muslimana ima svoje mišljenje i svoj stav o Islamu, i o Poslaniku, i o Kur'anu, i o Vjerozakonu i nijedan jedini stav nije moguće niti je dopušteno identificirati sa univerzalnim Islamom niti je ekskluzivizam po pitanju pravovjerja, kako vlastitog, tako i kolektivnog, a pogotovo općeg, uopće dopušten ljudima. 

Drugim riječima, niko od muslimana danas, nema isključivo pravo na ocjenjivanje bilo čije ispravnosti u vjerovanju i prakticiranju jer niko nije, niti do Dana Velikog Suda može biti uvjeren u apsolutnu ispravnost svoga vjerivanja i svoje prakse. 

Slijedi da danas niko nema pravo vlastito vjerivanje i praksu nazivati „jedinim, pravim“ Islamom i jedini ispravnim Pravim Putem. 

U najkraćem, samo Bog Uzvišeni, zna ko se od Njegovih stvorenja Njemu klanja, Njemu dovi i Njemu ibadet čini (robuje) onako kako je On (Uzvišen je On!) zadovoljan. 

Zajednički elementi Islama, odnosno islamijjeta na razini ljudi su: posvjedočenje vjerovanja da je Bog Jedan i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, te, prihvatanje obaveza obavljanja namaza, posta mjeseca Ramazana, plaćanja / davanja zekata i u, skladu sa mogućnostima, obavljanje hodočašća (hadždž). Tumačenje načina izvršenja rečenog i sve ostalo u vezi s tim predmet je fikha, a fikh je, rekao sam, ljudsko djelo te stoga, nesavršen i nipošto nije božanski. Oni koji se pridržavaju i ispunjavaju ove uvjete zadovoljili su obredni odnosno, religijski dio vjere. A Islam nije religija, nego sveobuhvatan sistem življenja, svjeto i vjeronazora, odnosno, vjera.

Isto, ili makar slično, vrijedi i za Šerijat. Šerijat je Božiji Zakon koji na ljudskoj razini ima svoja tumačenja koja se zovu fikh (pravila), a fikhova ima više od nekoliko i, ovisno o dominirajućoj pravnoj školi smatraju, se jednakopravnim. Nijedan fikh, ljudsko tumačenje Božijeg Zakona, nema prednost nad drugim, niti je ikada ijedan fakih (tumač zakona i donosilac propisa) pritvrdio čak ni ekskluzivitet, a kamoli identičnost fikha i Šerijata. Unutar nacionalnih cjelina ili pak na razini pravnih škola postoji skup učenjaka koji konsenzusom! donose pravila koja vrijede samo za tu ili predmetnu zajednicu i nisu univerzalno primjenjiva! 

Budući da Islam u svojoj osnovi ima lijep odgoj, pristojno ponašanje i dobra djela i negiranje bilo kakvog nasilja što se posebno naglašava kur'anskim imperativom kojim se zabranjuje prisila u vjeri – slijedi, i u svim drugim ljudskim aktivnostima – teror, strah, ubistva, ugnjetavanje, maltretiranje… da ne nabrajam dalje – protivni su temeljnoj i krunskoj Svetoj Knjizi Islama, Kur'anu Časnom, vrlo su blizu izlasku i izvođenju iz vjere, ako već ne kvalificiraju nasilnika i teroristu kao (samo)izopćenika iz Islama. U tom smislu, ideologiju nasilnika i siledžija, a kamoli ubica nazivati „radikalnim islamom“ ne može biti dalje ni od istine ni od Islama… Ni od suštine Islama kao pokoravanja Bogu. 

Kako god su izvanjski simboli poput brijanja brkova i puštanja brada, potkraćivanja pantalona, oslovljavanja sa „brate“… samo izvanjski i samo simboli, tako su i ekstremni izuzeci od općeprihvaćenih pravila, na čemu insistiraju svi koji tvrde da primjenjuju „šerijat“, a na što mnogi koji se smatraju muslimanima svode ukupan sunnet Allahovog poslanika Muhammeda, mir neka je s njim i njegovima, samo ekstremi i izuzeci. Bez suštine, bez lijepog odgoja, pristojnog ponašanja i dobrih djela, nema islamijjeta.

 Umjesto zaključka, ako je Islam metaforički – kao što jeste – zgrada od stotinu spratova, talibani i njima slični možda jesu u zgradi, ali u njenom podrumu. 

Kad očajanje zahvati ljude 

Ako smognemo snage da za trenutak, po, strani ostavimo svu devijantnost tumačenja islamskog vjerozakona što svijet iz neznanja – ali i talibani iz zle namjere – nazivaju šerijatom (objasnit ću kasnije) i stanje i situaciju u susjednom Afganistanu sagledamo iz koliko-toliko realne perspektive, onda će nam u oči upasti nekoliko činjenica koje kao trunje ili prašinu treptanjem i suzama nastojimo isprati. Prva, brzina zauzimanja teritorija i lahkoća prolaska kroz zemlju bez normalnih, asfaltiranih puteva, ne može se čak ni nazvati osvanjanjem, govori u prilog makar, pretpostavki da su talibani ako ne jedva dočekani, ili prilično dobrodošli onda, da je većina potpuno ravnodušna jer, niti će im biti bolje, a teško da im može biti puno gore. Drugo, postupci i ponašanje mase na i oko aerodroma, naročito onih nesretnika koji su se ugnijezdili na krilima aviona te, svs one nesreće koje su za tim, a s tim u, vezi uslijedile ukazuje da nije riječ baš o obrazovanim kadrovima kojima bi se bilo ko obradovao. 

Valjda već deseti dan javnim prostorom i Bosne i Hercegovine odjekuje samo geografski parafrazirana antologijska rečenica koju u Oskarom nagrađenim filmu Danisa Tanovića, izgovara Almir Kurt Kugla: „A sr..a u Afganistanu…“ Nisam siguran kad smo postali tako tankoćutni, dušebrižni i blagoslavenski tugaljivo zabrinuti nad sudbinom cijelog jednog naroda hiljadama kilometara čak i zračne linije daleko od naše napredne, prosperitetne i nadasve za primjer uspješne zemlje Bosne i Hercegovine. No, dobro je da jesmo. Hvala Bogu pa smo se mi riješili pojedinačnih i kolektivnih rastakatelja i raščinitelja naše zemlje, pljačkaša naše zajedničke imovine / budžeta, lopova,  pronevjeritelja i utajitelja između nas, pa sve emocije možemo usmjeriti na daleku nesretnu zemlju. Odnosno, hvala Bogu, pa su makar neki od njih na godišnjem odmoru pa smo koliko-toliko pošteđeni njihovih mudrosti i dubokoumica. 

Kad očajanje prelazi u kajanje 

Nije nas dakle, zaobišlo ni ovo zadnje (globalno) lamentiranje nad sudbinom afanistanskih muškaraca(?!), žena, djevojaka i djevojčica prepuštenih izvjesno reukcionistički sirovom, surovom i rigidnom tumačenju Božijeg Zakona o kojoj su se bezmalo prije godinu i pol dogovorili i složili predsjednik Sjedinjenih Američkih Država i opskurni predstavnik snaga kojima je zvanična vlast i vojska jednostavno, predala zemlju, narod i vlast. Nismo uspjeli izbjeći ni zamku da talibane (koje su, samo da napomenem, za svoje potrebe izmislili Amerikanci) smjestimo u kontekst okupatora vlastite zemlje, a nas sve ostale slobodoumne i demokratične (koji računamo na pomoć istih tih Amerikanaca da nas oslobode etničkog nasilja naših vlastodržaca) na stranu oslobodilaca i glasnih zagovornika zapadnoumskog pravovjerja. 

Naporedo sa tim, skrećući privremeno pažnju radije, opsjednutost političkim reality zvijezdama i omiljenim negativacima, zanimanje pučanstva očigledno privlači i sudbina degutantno deformiranih gumibarbika i mentalno poremećenih gumikenova. 

Prije ili kasnije, ako već nemamo, svi ćemo imati neko svoje mišljenje i neki svoj stav prema svemu pa i prema stvarima koje nas se više ili manje tiču, pa i prema onima geografski hiljadama kilometara daleko od nas. Trenutno, mišljenje i stav Bosanaca i Hercegovaca o događanjima u Afganistanu relevantan je u svjetskim razmjerama otprilike onoliko koliko vrijedi naše mišljenje i stav o naseljavanju Marsa ili, pak, čvrsta riješenost i obećanje da se u to nećemo miješati.

No, hoće li ili neće svjetska elita razmatrati naseljavanje Balkana, naročito Zapadnog Afganistancima koji se u svojoj zemlji više ne osjećaju „doma“ i donošenje odluke o tome vjerovatno je pitanje trenutka. Ni za to – kao ni za naseljavanje Marsa – nećemo biti pitani čak ni konsultirani ali nas se za razliku od naseljavanja Marsa, ovo drugo naseljavanje može i mora itekako ticati. Ali, to je sasvim druga tema koja zahtijeva posebnu pozornost.

Komentariši