SPAČEK KOČE POPOVIĆA

SPAČEK KOČE POPOVIĆA

Autor VEDRAN SRŠEN

Oni generali koji su se u Domovinskom ratu tako besramno obogatili ne mogu biti uzor i putokaz hrvatske budućnosti.

Kojih li generala. Kojih li velikana i junaka. Ma kome to oni mogu biti uzor ili primjer kada, svjedoci smo tome, nedavno prilikom obilježavanja jubileja akcije „Oluja“ nekolicina njih prijeti čak i bojkotom proslave – „Ne i ne, mi ne dolazimo! Generalima se zamislite govori da imaju sami organizirati prijevoz i doći u Knin“.

Nisu naši generali navikli da sjednu u svoje opele ili mercedese, u svoje limuzine i dođu, pa čak niti na takvu veliku proslavu kao što je obilježavanje tako značajnog jubileja sami u svojim raskošnim ljubimcima i ne daj bože o svom vlastitom trošku. Previše se time od njih traži. Pusti ti priznanja, novac je danas idol i pokretač. To njima treba organizirati i dati država za koju su se oni bili spremni žrtvovati. Sa primanjima od nekoliko desetaka tisuća kuna mjesečno, što od mirovina a što od članstava po različitim Upravnim i Nadzornim odborima državnih firmi i školama završenim po egzotičnim veleučilištima od Banja Luke do Neuma, oni su spremni doći, samo – Molim lijepo osigurajte nam „prijevoz te sobe sa tušem i čistom posteljinom“.

Malo je tu časti i uzoritosti, a još manje ljubavi. Oni među generalima koji su do časti držali, tako živjeli i time se ponosili, te kao takvi i u narodu bili prepoznati poput, da nabrojim samo neke od njih, pokojnih generala Petra Stipetića i Imre Agotića, generala Antona Tusa i Veselka Gabričevića, brzo su zaboravljeni i gurnuti u stranu, a generala Luku Džanka se čak i ne poziva redovito na obilježavanja operacija u kojima je zapovijedao našim jedinicama.

Kada se na Tjentištu 1973. godine obilježavala 30-ta obljetnica jedne od najvećih bitaka Titovih partizana Drugog svjetskog rata, čuvena Bitka na Sutjesci, Koča Popović legendarni komandant Prve proleterske udarne brigade, će na Sutjesku doći u svom Spačeku i spavati u šatoru sa svojim borcima. Koči koji je živeći skromno ponosno vozio svoj Spaček, ni na kraj pameti nije bilo tražiti od društva i države da mu „osigura prijevoz i sobu sa tušem“. On je znao dijeliti sudbinu svojih boraca i u ratu kao i u miru.

Foto torpedo.media

Legendarni francuski automobil Spaček svojim je izgledom odavao duh skromnosti. Zvali su ga različitim imenima – Ružno pače i Mala koza, a prvi je proizveden 1938. godine. Sklapao se i u Jugoslaviji, u Kopru u tvornici Tomos, odnosno Cimos, a prestao se proizvoditi 1990.g.

Koča Popović, neprikosnoveni vojskovođa i Titov general, partizan, ratnik i španjolski borac, diplomat i državnik, intelektualac, filozof i nadrealist, umjetnik, pjesnik i slikar. Čovjek nevjerojatne energije i znanja, ali i skromnosti, koji je kao ministar vanjskih poslova Jugoslavije od 1953. do 1965. godine tako često na posao dolazio svojim Spačekom.

Koča potiče iz bogataške beogradske obitelji koja 1912. godine odlazi u Švicarsku gdje će stjecati vrhunsko obrazovanje na francuskom jeziku po katoličkim samostanima. Tu širi svoje obrazovne vidike i udara temelje intelektualnom sazrijevanju. Gimnaziju će završiti u Beogradu, a nakon nje i Časničku topničku školu u Sarajevu 1927. godine. Odlazi potom na studij filozofije u Paris na Sorbonneu gdje će i diplomirati 1932. godine. Poglede na život i svijet izgradit će upravo na Sorbonnei uz studij filozofije krećući se u intelektualnim krugovima Parisa tog vremena. Na Montparnasseu, pariškom kvartu prepunom kavana i bistroa u koje su zalazili svi viđeniji filozofi i književnici, slikari i umjetnici toga vremena, a gdje će se voditi i ozbiljne rasprave, Koča će Popović sebe pronaći u društvu nadrealista, filozofskog i književnog pravca koji na mašti i psihoanalizi traga za ostvarenjem shvaćanja života. Prijateljuje sa Andre Bretonom (1896.-1966.) francuskim pjesnikom i glavnim teoretičarem nadrealizma, smatrajući da književnosti nema bez slobode misli. Prijatelj mu je i Jean Cousteau (1889.-1963.) pjesnik koji je pisao za Edith Piaf.

U nadrealistički krug toga vremena u Parisu pripadali su i poznati umjetnici kao slikari Salvador Dali, Pablo Picasso, Joan Miro, te filmski redatelj Louis Bunnel. To je krug ljudi u kojem se kretao i uz koje se izgrađivao Konstantin Koča Popović (1908.-1992.). Nadrealisti će ostaviti značajan pečat i u Beogradu gdje će od 1929. godine djelovati njihova grupa kojoj su osim Koče Popovića pripadali Marko Ristić, Oskar Davičo i Dušan Matić.

Cijeli će svoj život Koča Popović kao filozof i književnik, kao Titov partizan i diplomat posvetiti postignuću ostvarenja cilja socijalne pravde. Kao i mnogi drugi velikani misli Koča je bio jednostavan i pristupačan, uvijek otvoren i dostupan svima bez obzira na njihovo porijeklo i status. Iako je poticao iz izrazito bogataške beogradske obitelji prihvatio je iskreno i s punim srcem ideje jednakosti, bratstva i socijalne pravde čemu će posvetiti cijeli svoj život. Bliski članovi njegove obitelji to će mu zamjeriti kada porodica Popović bude ostala bez značajne imovine u Beogradu poslije Drugog svjetskog rata.

Za razliku od generala koji su ostvarenje „svojih ratnih ciljeva“ u ratovima 90-tih pronalazili i vezivali uz vlastito bogaćenje, ovaj čovjek Koča Popović, general, filozof i nadrealist, slikar i pjesnik je svoje poslanje usmjerio ka ostvarenju ideje slobode, bratstva i jednakosti te će kao takav ući u legendu i biti vječna inspiracija i uzor svima onima koji tragaju za pravdom i poštenjem kao smislom života.

Možda to danas izgleda tako daleko, gotovo nemoguće, ali budite sigurni kada ovo ludilo nacionalizma, korupcije i kriminala prođe, ideje koje je pronosio Koča Popović će sigurno preživjeti!

Komentariši