Srbija se ne mijenja: Od Miloševića i Arkana do Vučića i Belivuka

Srbija se ne mijenja: Od Miloševića i Arkana do Vučića i Belivuka

Foto: Avangarda

Afera Belivuk je potvrdila da se politika u Srbiji zadnjih 30 godina nije promjenila i da se ciljevi pokušavaju postići spregom mafije, tajnih službi i politike, i na račun susjednih država.h

Piše: Dženana Karup Druško

Uz podršku Rusije. Jedina razlika je što je umjesto Hrvatske, koja je bila meta 90-tih, sada meta Crna Gora, dok je Bosna i Hercegovina, nažalost, i bila i ostala meta Srbije. Vučić nije ništa drugačiji od Slobodana Miloševića, čak nije u stanju ni osmisliti ništa originalno, već samo kopira i nastavlja ono što je Milošević radio (a zna se kako je završio). Uostalom, šta očekivati od zvezdinog navijača koji je s Arkanom bio na Maksimiru i Šešeljevog učenika koji je u ratu obilazio položaje srpske vojske s kojih su ubijani građani Sarajeva.

“Ne znam koliko vi znate, ali mi znamo sve”, rekao je u razgovoru, vođenom u januaru 1992. Jovica Stanišić, šef Državne bezbednosti Srbije, Radovanu Karadžiću, predsjedniku Republike Srpske. Ovaj razgovor godinama kasnije korišten je kao dokaz u haškom procesu vođenom protiv Jovice Stanišića i njegovog prvog saradnika Franka Simatovića.

Presuda Mehanizma za međunarodne krivične sudove u Haagu Stanišiću i Simatoviću, potvrdila je da je Srbija, koja je godinama tvrdila da nije učestovala u ratovima na području bivše Jugoslavije, bila uključena u sukobe i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini i to kako kroz zločinački poduhvat kome je cilj bio progon Hrvata i Bošnjaka s teritorija koje su Srbi smatrali svojima i koje su trebale postati dio tzv. Velike Srbije, tako i kroz učešće srbijanskih policijskih i sigurnosnih službi koje su bile direktno povezane s tzv. paravojnim jedinicima, a koje su iz Srbije obučene i opremljene dolazile na hrvatska i bh. ratišta. Te jedinice, uz pripadnike MUP-a (kao što je bio Radovan Stojičić Badža koji je, prema presudi, od 1991. do 1995. pripadao Službi javne bezbjednosti Srbije”), predvodili su i pripadnici beogradskog podzemlja, među kojima je, nesumljivo, jedan od najpoznatijih Željko Ražnatović Arkan.

Zločinački cilj

Prema haškoj presudi još od 1991. postojao je “jasan obrazac zločina i nasilnih djela počinjenih od strane srpskih snaga” koji je rezultirao masovnim egzodusom nesrpskog stanovništva: imovina je pljačkana, kuće paljene, vjerski objekti i škole uništavani, dok su civili ubijani, protjerivani, zatvarani, mučeni, prebijani.

Taj zajednički “zločinački cilj”, prema presudi, dijelili su politički, vojni i policijski lideri Srbije, te vođe Srba u Srpskoj autonomnoj oblasti Krajina i Republici Srpskoj Krajini (Hrvatska), i Republici Srpskoj (Bosna i Hercegovina). Pripadnici tog udruženog zločinačkog poduhvata bili su Slobodan Milošević, predsjednik Srbije, politički lideri bosanskih Srba Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić, lideri hrvatskih Srba Goran Hadžić i Milan Martić, zatim Ratko Mladić, Arkan i drugi.

Prema tezi iznesenoj u dokumentarnom filmu Jedinica (film je korišten kao dokaz u Haagu), Arkanove tigrove osnovao je zapovjednik Specijalne antiterorističke jedinice MUP-a Srbije Radovan Stojičić Badža, kao jedan krak tajnih jedinica Miloševićeve Službe državne bezbednosti kako bi branili “interese srpskog naroda izvan Srbije”. Arkanov pretpostavljeni u Erdutu (centar za obuku koji su uspostavili u Hrvatskoj) bio je upravo Stojičić, Miloševićev general policije koji će nakon ratova u Hrvatskoj i BiH biti i zamjenik republičkog ministra policije i načelnik Resora javne bezbednosti MUP-a Srbije, iako su ga još iz Erduta pratile optužbe da je upleten u kriminal i šverc velikog obima zajedno s Arkanom.

Stojičić je izrešetan 11. aprila 1997. u Beogradu. Apelacioni sud u Beogradu je 2016. godine osudio Sinišu Stojičića, Badžinog brata, na četiri i po godine zatvora zbog šverca cigareta u Srbiji tokom devedesetih godina. Radovan Stojičić Badža se u optužnici pominje kao jedan od organizatora grupe, kao i da je zloupotrebom službenog položaja sprečavao da bude otkriven šverc cigareta. Kao ni Arkanovo, ni ubistvo Radovana Stojičića nikad nije rasvijetljeno.

Stojičić je u Srbiji povezivan s još jednom velikom aferom: u vrijeme Miloševića oko 3,5 milijarde tadašnjih njemačkih maraka iznešeno je iz Srbije na Cipar nakon čega se tom novcu gubi svaki trag. Žika Petrović, direktor Jata, pilotirao je avionom u kojem je bio novac. Ubijen je. Radovan Stojičić Badža, kao visoki funkcioner MUP-a i Miloševićev čovjek od povjerenja, osiguravao je prenošenje novca.

Haška presuda potvrdila je spregu mafijaško-policijsko-političkih struktura Srbije i njihovu ulogu u ratovima u Hrvatskoj i BiH, odnosno da paravojne formacije nisu bile nikakve samostalne jedinice sastavljene od dobrovoljaca kako je Beograd tvrdio, već formacije iza kojih je stajala Srbija koja ih je formirala, obučavala, naoružavala i s jasnim zadacima i ciljevima slala u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Vučić na Maksimiru

Prije izbijanja sukoba u bivšoj Jugoslaviji Arkan je uz sve svoje (podzemne) aktivnosti, kao čovjek od povjerenja Slobodana Miloševića (već se tada govorilo da radi i za Državnu bezbednost Srbije), bio vođa navijača Crvene zvezde. Jedna od tadašnjih pjesama navijača bila je ”Zvezda, Zvezda to je srpski tim, Slobodan Milošević ponosi se njim“. Arkan je predvodio navijače u Zagrebu kad su izazvali incident na utakmici Dinamo-Crvena zvezda gdje su vikali “Zagreb je Srbija”, pjevali četničke pjesme kao što je “Od Topole pa do Ravne Gore…”, ali i novokomponovane: “Druže Tito, druže Tito, tebe Srbi lažu, oni vole, oni vole đenerala Dražu“.

Među zvezdinim navijačima na Makismiru je tada bio i Aleksandar Vučić. Nakon uništavanja tribina navijači Zvezde sukobili su se s navijačima Dinama. Povrijeđeno je na desetine navijača i policajaca. Događaj je šokirao tadašnju Jugoslaviju, ali i najavio njen raspad. Bilo je to 13. maja 1990. nakon prvih višestranačkih izbora u SFRJ.

Među pripadnicima Arkanove garde, uz kriminalce najviše je bilo upravo navijača koji su na ratištima u Hrvatskoj i BiH napravili brojne stravične zločine nad civilima pljačkajući, paleći i uništavajući sve pred sobom.

Povodom 30-ogodišnjice događaja na Maksimiru švicarski list Neue Zürcher Zeitung objavio je tekst u kome podsjećaju da je Arkan dijelio zajednički cilj s Miloševićem: ujedinjenje svih Srba u jednu etnički homogenu državu, i da je vrlo brzo nakon incidenta na Maksimiru Arkan sa svojom paravojnom jediniciom otišao na ratište u Hrvatsku a kasnije i u BiH. Haški tribunal je optužio Arkana za zločine, ali nije procesuiran jer je ubijen u Beogradu.

Nedodirljvi

Pripadnici paravojnih formacija, pogotovo njihove vođe, nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji, zbog svojih “zasluga” postat će nedodirljiva “elita” u Srbiji povezivani sa svim oblicima organiziranog kriminala, ali uvijek bliski s tajnim službama i politikom. Koliko bliski pokazalo je ubistvo Zorana Đinđića u kome su učestovali pripadnici elitne policijske jedinice Srbije koji su se prije toga dokazali na ratištima u Hrvatskoj i BiH o čemu je detaljno referisano na postrojavanju Jedinice pred Jovicom Stanišićem.

A pokazao je i pokušaj državnog udara u Crnoj Gori 2016. godine u okviru koga je bila planirana i likvidacija Mila Đukanovića s ciljem da se nasilno promjeni vlast u Crnoj Gori i spriječi njen ulazak u NATO. Tadašnje crnogorske vlasti su zbog ovoga uhapsile i procesuirale Bratislava Dikića i još 19 osoba, srbijanskih i ruskih državljana. Dikić je bio pripadnik Specijalne antiterorističke jedinice MUP-a (kao i Stojčić, povezivan sa zločinima na Kosovu) i niških specijalaca da bi kasnije bio komandant Žandarmerije. Još dok je bio na toj visokoj poziciji povezivan je s organiziranim kriminalom i reketiranjem. Ivica Dačić ga je 2011. unaprijedio u generala policije. Dikić je 2019. osuđen na osam godina zatvora u Crnoj Gori, no dolaskom nove vlasti ukinuta mu je presuda i vratio se u Srbiju u februaru ove godine. I postavljen je za pomoćnika direktora u Javnom preduzeću Srbijašume.

Dikić je blisko povezan s ratnim veteranima Srbije (nakon haške presude Stanišiću i Simatoviću napokon saznadosmo i otkud ratni veterani državi koja “nije učestovala u ratovima”), udruženjem koje koordinira i druga udruženja srpskih ratnih veterana vojske i policije u BiH i Crnoj Gori. Upravo ta udruženja blisko surađuju s ruskim službama; zajedno s tajnom službom Srbije imali su aktivnu ulogu na zadnjim izborima u BiH kako bi Milorad Dodik pobijedio po svaku cijenu (radeći i protiv SDS-a).

Krovno udruženje veterana pod kontrolom je Aleksandra Vulina još iz vremena kad je bio ministar odbrane Srbije. Ova udruženja povezana su i blisko surađuju s izvjesnim bojevim bratstvom iz Rusije, ali i sa udruženjima Izbor je naš, Noćni vukovi, Ravnogorskim četničkim pokretoma, kao i navijačkim grupama prvenstveno Grobara i Delija (koji imaju svoja udruženja u Trebinju, Foči…)

Kulturna pomoć

Nakon Dodikove pobjede i ulaska u Predsjedništvo BiH i poraza u Crnoj Gori 2016. osmišljena je nova strategija realizirana kroz organiziranje litija u Crnoj Gori koordiniranih iz Srbije i BiH. Upućeni tvrde da je veliku ulogu u svemu imao kamp organiziran u Vrbnici (nacionalni park Sutjeska) u koji su dolazili obavještajci GRU-a, ali i tajnih službi iz Srbije. Sinhronizirano su radili s još nekoliko punktova raspoređenih od Rogatice, preko Rudog i Višegrada do Trebinja, koje uglavnom kontroliraju bivši i sadašnji obavještajci, ali i Rusi, vlasnici određenih objekata u tom dijelu BiH.

Uz podršku Srpske pravoslavne crkve, ali i nevladinih organizacija (prvenstveno u Trebinju) koje je osnivala i kontrolirala iz Kotora za to namjenski dovedena G.B. (uz podršku V.K. iz Škaljarskog klana; blizak Andriji Mandiću), organizirane su grupe koje su išle na litije u Crnoj Gori koje su na kraju i dovele do promjene vlasti. Prema nekim informacijama kompletna infrastruktura koja je stajala iza litija bila je ruska, uz “kulturnu” podršku dobrog dijela crnogorskog NGO (koje se finansira zapadnim sredstvima), ali i ruskih organizacija koje se bave “kulturnim uzdizanjem” kao što su razni ruski domovi, ruske kuće, udruženja srpsko-ruskog prijateljstva… povezani s ruskom humanitarnom misijom, Humanitarnim centrom u Nišu i Srpskom kućom u Podgorici. I sve to uz podršku 70-ak povezanih portala u regiji koji ekspresno prenose vijesti koje prizvodi Sputnik.

Specijalnim djelovanjem ovih dobro organiziranih grupa i Bosna i Hercegovina i Crna Gora se rasturaju iznutra, s tom razlikom što je Crna Gora članica NATO-a, no dolaskom nove vlasti urađene su velike promjene. Navodno su, po tvrdnjama upućenih, zapadni partneri uspjeli zadržati neke ključne ljude unutar sigurnosnog sistema u Crnoj Gori iako su svi rukovodioci promjenjeni, a Dritan Abazović se postavio za koordinatora svih službi bezbjednosti u Crnoj Gori. S druge strane, srećom po BiH, direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH slovi kao američki čovjek i siguran partner NATO-a zbog čega ima podršku i Njemačke i Francuske.

Krim i Zapadni Balkan

Pritisak Zapada na Zapadni Balkan se povećava od dolaska Bidenove administracije i jačeg uključivanja Njemačke kandidiranjem Schmidta za visokog predstavnika u BiH. No, Rusija ne odustaje od svojih planova, a sad ima i otvorenu podršku Kine, prvo kroz zajednički zahtjev Vijeću sigurnosti UN-a da se ukine Ured visokog predstavnika u BiH (kako bi Dodik uz podršku Čovića imao odriješene ruke na daljem razbijanju BiH), a onda i nedavnim saopćenjem kineske ambasade u Sarajevu da oni ne priznaju izbor njemačkog kandidata na tu poziciju. Reakcije Kine prema BiH potvrđuju jačanje političko-vojnog saveza Kine s Rusijom, što ovih dana gledamo i u Afganistanu (ruski i kineski ambasadori su ostali u Kabulu pod zaštitom talibana).

Ono što bi, možda, moglo izazvati određenu zabrinutost, ukoliko se posmatra šira geopolitička slika, jeste ekonomska povezanost Njemačke s Rusijom i Kinom, odnosno zavisnost njemačkih proizvođača od ovih tržišta koja se mjeri u milijardama eura, kao i energetska ovisnost Njemačke o ruskom plinu. No, s druge strane su i veze Njemačke s SAD, uz ekonomske i političke i sigurnosne, spojene u NATO-u. S obzirom na ovo nije teško povjerovati da su Biden i Merkelova tokom sastanaka razgovarali i o Zapadnom Balkanu, ali i o Ukrajini koja se nastavkom gradnje Sjevernog toka 2 našla u teškoj ekonomskoj (ali i političkoj) situaciji zbog čega je već uložila proteste u Parizu, Berlinu i Washingtonu.

Putin bi, možda, i odustao od Ukrajine, mada se time bitno remeti trojstvo (Ukrajina, Bjelorusija, Rusija), ali teško da će odustati od Krima koji za Rusiju ima veliki geostrateški značaj (puno veći od Zapadnog Balkana). Već nakon prvih poteza novog visokog predstavnika bit će jasnije zašto je Njemačka odjednom kandidirala Shmidta na tu poziciju i šta su mu ciljevi. SAD su podržale njegovu kandidaturu, a imaju jasnu politiku prema BiH i Zapadnom Balkanu. Jedno je sigurno, odluke novog visokog predstavnika i novog američkog ambasadora u BiH uticat će na kompletan Zapadni Balkan.

Do tada, Milorad Dodik je, uz jaku i jasnu podršku Kine, Rusije i Srbije, blokirao sve državne institucije nakon odluke bivšeg visokog predstavnika (koja sigurno nije donešena bez podrške bar većine članica PIC-a) kojom se usudio zabraniti (dalje) veličanje velikosrpske ideologije što je u suštini njegova odluka kojom se zabranjuje negiranje haških presuda, glorifikacija ratnih zločinaca i negiranje genocida – sve ono na čemu se gradila Velika Srbija i na čemu počiva i Srpski svet.

Djelovanje proruskih snaga intenzivno se nastavlja i u Crnoj Gori. Potvrđuju to najavljena okupljanja na Cetinju 4. septembra za kada su Crnogorci najavili proteste zbog zakazane ceremonije ustoličenja episkopa Srpske pravoslavne crkve mitropolita Joanikija. Prema podacima operativaca crnogorske tajne službe kao protuodgovor ovim protestima regrutuju se pripadnici kriminalnih (škaljarski klan) i navijačkih grupa u Crnoj Gori, ali i Srbiji i bosanskohercegobačkom entitetu Republika Srpska. Procjene su da se radi o visokorizičnim događajima koji mogu eskalirati u nasilje i sukobe.

Baza u Trebinju

I dok s jedne strane ne prestaju fabricirati haos koji destabilizira i BiH i Crnu Goru, Aleksandar Vučić i Milorad Dodik, najodaniji ruski igrači na Zapadnom Balkanu, u maju ove godine dogovorili su gradnju međunarodnog aerodroma u Trebinju s terminalom većim od 7.000 kvadrata i pistom duljom od zagrebačke i beogradske, koji će finansirati Srbija a početna procjenjena vrijednost iznosi oko 150 miliona eura, no prema najavljenim planovima čini se da to neće moći pokriti ni polovinu potrebnih troškova.

Teško da postoji ekonomska opravdanost za ovaj projekat s obzirom da u krugu od samo 50-ak kilometara postoje čak četiri međunarodna aerodroma: Podgorica, Tivat, Dubrovnik i Mostar. No, u aprilu je raspisan međunarodni natječaj (raspisala ga je srbijanska državna firma Aerodromi Srbije koja će u potpunosti raspolagati planiranim aerodromom) za izradu projektno-tehničke dokumentacije: aerodrom je planiran na kraškom području 14 km zapadno od centra Trebinja i zauzimat će površinu od preko 300 hektara (čijeg zemljišta?), a planira se gradnja pisti (dužih čak i od beogradskih i zagrebačkih) koje će moći primati avione širokog trupa, što ne mogu ni Split, ni Priština, ni Skopje, ni Sarajevo, ni Podgorica.

Zapadne obavještajne službe zainteresirane su za ovaj projekat jer po njihovim podacima iza svega stoji Ruska Federacija koja u Trebinju, zbog njegovog strateškog položaja, planira uz aerodrom praviti centar po uzoru na onaj u Nišu iz koga će se pratiti aktivnosti NATO-a u regionu, ali i planirati i koordinarati druge aktivnosti koje se sad povezuju s niškim centrom.

Afera s Belivukom je kao ništa do sada uzdrmala Aleksandra Vučića i njegovog omiljenog ministra Vulina zaduženog za operativno djelovanje i provođenje Vučićeve politike. Bez obzira koliko se i Vučić i Vulin trudili da zaspu regionalnu javnost krvavim slikama onoga što su radili Belivuk i njegova grupa, te da njihovo hapšenje prikažu kao lični uspjeh, činjenica je da su oni raskrinkani zahvaljujući zapadnim službama, koje su raskrinkale i pokušaj državnog udara u Crnoj Gori na vrijeme obavještavajući crnogorske kolege o tome.

No, afera Belivuk je potvrdila da se politika u Srbiji zadnjih 30 godina nije promjenila i da se ciljevi pokušavaju postići spregom mafije, tajnih službi i politike, i na račun susjednih država. Uz podršku Rusije. Jedina razlika je što je umjesto Hrvatske, koja je bila meta 90-tih, sada meta Crna Gora, dok je Bosna i Hercegovina, nažalost, i bila i ostala meta Srbije. Vučić nije ništa drugačiji od Slobodana Miloševića, čak nije u stanju ni osmisliti ništa originalno, već samo kopira i nastavlja ono što je Milošević radio. Uostalom šta očekivati od zvezdinog navijača koji je s Arkanom bio na Maksimiru i Šešeljevog učenika koji je u ratu obilazio položaje srpske vojske s kojih su ubijani građani Sarajeva.

Komentirajući presudu Stanišiću i Simatoviću, odnosno raskrinkavanje taktike Srbije koja je godinama tvrdila da s paravojnim formacijama koje su tokom rata djelovale u Hrvatskoj i BiH nema ništa, Iva Vukušić, predavač u Centru za studije sukoba Univerziteta u Utrechtu u Nizozemskoj, objasnila je: “Vi stvarate uvjerljivo poricanje, tu ideju da prenesete nasilje na aktere koji su naizgled neovisni kako biste se držali podalje od toga i rekli: ‘Mi s tim nemamo ništa’.” Stanišić i Simatović su presuđeni, a znamo i kako je završio Milošević.


(Avangarda.ba)

Komentariši