ČAVKA & OSMICA, UHVATI ME AKO MOŽEŠ: Oni koji koriste kompromitiranog tužitelja Čavku, kao i zaštitnici “trostrukog diplomca” Mehmedagića, smiju se u lice građanima i zakonu

Može li se vjerovati i može li biti vjerodostojan šef državne tajne službe koji godinu-dvije sa pravosuđem i javnošću igra šibice, tjerajući ih da pogode koja je od tri-četiri bezvrijedne diplome “originalna”?

  • SENAD ANTE-PORTAL
  • 19. Jul. 2021  

Oleg Čavka i Osman Mehmedagić OsmicaOsman Mehmedagić prilikom hapšenja

Piše: SENAD AVDIĆ

Državni tužitelj Oleg Čavka se baš naklatio na kosti i nameračio da dohaka Osmanu Mehmedagiću, direktoru državne Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA): četiri puta u posljednjih godinu-dvije pokušao ga je strpati u ćuzu i ukloniti s funkcije, u tri navrata ga je u tome, oslobađajućim presuda, osujetio Sud Bosne i Hercegovine. Može li se kazati da je pritvaranje Mehmedagića u službene prostorije Kantonalnog MUP-a u Sarajevu bilo Čavkina tužiteljska četvrta sreća? Prerano je u ovom trenutku govoriti o ishodu ovog slučaja, jer je neizvjestan njegov daljnji pravosudni “hodogram”.

Izvjesno je svakako to da je privođenjem i dvodnevnim zadržavanjem u policiji, učestalim upadima policijskih agencija u centralu OSA-e, kao i višemjesečnom medijskom baražnom vatrom, autoritet i profesionalni status šefa državne obavještajno-sigurnosne službe destruiran i “stesan” do neprepoznatljivosti. Moglo bi se na kraju ispostaviti da je upravo to – destruiranje i obesmišljavanje institucije na čijem je čelu – bio konačni cilj “sezone lova” na Mehmedagića.

Oleg Čavka, uprkos moguće drugačijim dojmovima, nije u lov na Mehmedagića bio gonjen preispoljno osobnim razlozima i resentimanima. U ovom slučaju, kao u svim njegovim brojnim dosadašnjim epizodama, radilo se o “kolektivnom činu”, kriminaliziranje direktora OSA-e okupilo je impozantan broj što vidljivih (manje), što anonimnih (više), progonitelja, ostrašćenih kibicera koji su iz pozadine na samo navijali nego i doturali (Čavki) municiju. Istina, Oleg Čavka jeste u značajnom dijelu svoje tužiteljske karijere bio predmet “posebnih istražnih radnji” Obavještajno-sigurnosne agencije, ali se to uglavnom odvijalo u vrijeme kada je ovom agencijom rukovodio Mehmedagićev prethodnik Almir Džuvo. Prikupljena operativna građa koja je teško kompromitirala tužitelja Čavku, svjedočila je o njegovim posrednim, kao i direktnim, nedoličnim i neprimjerenim vezama s najopasnijom strukturom regionalnog mafijaškog podzemlja, onom okupljenom oko Nasera Keljmendija i njegove obitelji. Nikakve posljedice Čavka zbog tih veza nije snosio, a ovog novinara, koji je objavio neke od “najpikantnijih” dijelova tih dokumenta, tužio je zbog klevetanja i drugih ataka na njegov (navodni) ugled. Na suđenju je tužitelj hladnokrvo kazao da se sve što je prikupljeno protiv njega, može okačiti mačku o rep, jer je učinjeno nezakonito. OSA, naime, za tajno praćenje i obradu njega i njegovih intimusa nije imala valjano odobrenje suda pa se stoga ne može koristiti u pravnom sankcioniranju, niti u medijima. Usput je Čavka na istom ročištu procijedio kako on lično vjeruje da je Naser Keljmendi nalogodavac ubojstva Ramiza Delalića Ćele. Čavka je, inače, u Tužiteljstvu BiH bio zadužen za istragu tog zločina, međutim ju je naprasno zatvorio. Kako su upućeni, ne nužno i tendenciozni tumačili, učinio je to iz razloga što je jedan vjerodostojan krak istrage išao prema Fahrudinu Radončiću, kojem je u to vrijeme (2019), da bi bio izabran za ministra sigurnosti, trebala anđeoski čista biografija, “papir” da se protiv njega ne vodi nikakva istraga. Obustavljanjem istrage za Delalićevo ubistvo, Čavka je Radončiću takav status osigurao.

ČAVKINO MIJENJANJE META

Prije 10-11 godina, tokom trajanja istrage protiv zločinačke organizacije Zijada Turkovića, Ćazim Hasanspahić, tadašnji kantonalni, a danas državni tužitelj, kao i Zlatko Miletić, direktor Uprave policije Federalnog MUP-a, koji su zajednički radili na ovom slučaju, ovom su novinaru odbijali “doturiti” bilo kakve informacije iz istrage, otvoreno sumnjajući da bi ih on mogao podijeliti s Olegom Čavkom, s kojim sam u to vrijeme imao relativno korektne odnose. Za njega se u policijskim i pravosudnim krugovima smatralo da je blizak sa porodicom Turković. To su potvrdili tokom suđenja, a i kasnije, osuđeni zlikovac Zijad Turković i njegova supruga Šejla Turković. Navodno se u OSA-i ili FUP-u nalazi snimak Čavkinog telefonskog obraćanja Turkovićki nekoliko sati prije hapšenja njenog muža, u kojom joj poručuje da na njegovu pomoć ubuduće neće moći računati. Možda se u OSA-inoj audioarhivi, ako ga je (i) tih godina prisluškivala, nalazi i zapis telefonskog poziva Čavke upućenog ovom novinaru u ranu zoru 22. septembra 2010. kada mi je uhvatio muštuluk da je uhapšen Zijad Turković. Danas takvim muštulucima usrećuje druge novinare, a sa potpisanim novinarom “priča samo preko advokata”, što bi rekao E. J. Kurtovich.

Ponižavajuće je i frustrirajuće kada vas stigne pravda koju personificira i zastupa Oleg Čavka. Poznato mi je to, jer imam lična iskustva, a neka tek predstoje. Nema u tužiteljskoj karijeri Olega Čavke “predmeta” iza kojeg se nisu vukli repovi optužbi za reketiranje, uzimanje mita i srodne nezakonitosti. Posljednji je o jednoj takvoj nepodopštini prije mjesec-dva javno svjedočio Kemal Čaušević, dugogodišnji direktor Uprave za indirektno oporezivanje, od kojeg je, kako tvrdi, Čavka tražio i dobio izdašnu financijsku “injekciju”. Od 60-ak tužitelja zaposlenih u Tužiteljstvu BiH, o mnogima se govorilo i ovo i ono, da su neprofesionalni, ili neradnici, da su politički obojeni i stranački pristrasni, ali još niko od njih, osim Olega Čavke, nikada nije, a pogotovo ne učestalo, u pravilnim razmacima, bio povezivan s tako ozbiljnim krivičnim djelima.

U čemu je fenomen njegovog preživljavanja i imunosti na disciplinske, pa i teže prekršaje s kojima ga se povezuje? Ako pogledamo najpoznatije ili najvažnije slučajeve iz Čavkine tužiteljske prakse, jednostavno ćemo uočiti da je manje-više svaki od njih imao određenu političku agendu. Spektakularno hapšenje Živka Budimira, predsjednika Federacije BiH, iz 2013. godine vremenski je koincidiralo s borbom za dominaciju nad Vladom Federacije BiH između koalicijskih partnera, SDP-a BiH s jedne i SDA i Lijanovića s druge strane političke bojišnice. Hapšenjem Budimira koji je u rukama držao ključeve Vlade, trebalo se ojačati poziciju SDP-ovog premijera Nermina Nikšića i ekipe njegovih ministara, što se na kraju nije desilo, jer je Čavkina optužnica propala. Nije mu pomogla ni otvorena medijska podrška “Dnevnog avaza” (koji ga je ranije proglasio za “Ličnost godine”), čime je Fahrudin Radončić želio zahvaliti Zlatku Lagumdžiji zato što ga je nekoliko mjeseci ranije, na zgražavanje najšire javnosti, “pogurao” na mjesto ministra sigurnosti BiH.

U politiku je bila umočena i istraga, kasnije i optužnica protiv Kemala Čauševića, direktora UIO-a BiH, u kojoj se, također, “istaknuo” Oleg Čavka. Nadajući se (obećanom) djelomičnom opraštanju krupnih grijeha, Čaušević je u istrazi ponudio najširu moguću paletu kriminalnih radnji i najimpresivniji spisak njihovih aktera kojeg se ikada dočepalo pravosuđe Bosne i Hercegovine. Stranački lideri, ministri, direktori javnih preduzeća… svi su oni imali istaknuto mjesto u zločinačkoj organizaciji koja je, prema tvrdnjama direktora UIO-a BiH, godinama pljačkala, pustošila javni novac, zloupotrebljavajući politički i društveni utjecaj i trgujući njime. Na kraju je kriminal koji se na početku istrage mjerio milijardama maraka, u presudi Čauševiću sveden na simboličnih 800 hiljada KM.

Politička je agenda, a ne (isključivo) profesionalni motivi, bila pokretač tužilačkih aktivnosti Olega Čavke protiv direktora OSA-e Osmana Mehmedagića. Politička determiniranost ovog tužiteljskog serijala je višeslojna: ona je trebala biti finale jedne epohe u pravosuđu Bosne i Hercegovini, mračnog perioda koji je šest-sedam godina u potpunosti kreirao i bez ikakvog otpora unutar ceha provodio Milan Tegeltija, bivši predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH. Današnji savjetnik Milorada Dodika, koji više ne krije niti za to ima potrebe svoje političke i pravne preferencije i ambicije, od početka svog sarajevskog mandata bio je “igrač zadatka”: cilj je bio da se po kraju isteka svoje karijere u VSTV-u može ponosno, “s obrazom” vrnuti u Banju Luku i, poput Stipe Mesića kada se vratio iz Beograda u Zagreb, raportirati Dodiku: “Moj zadatak je obavljen, jedinstvenog pravosudnog sistema više nema!”

Okružen karijerističkom i podkapacitiranom pravosudnom menažerijom, u VSTV-u, kao i na drugim adresama, Tegeltija je, mora se priznati vješto, strpljivo i minuciozno, stvarao ambijent unutar kojeg se rastakala svaka ideja za uspostavom i jačanjem profesionalnog i neovisnog pravosuđa. Kadrovi poput njegove dvije bivše potpredsjednice ili besprimjerne osobe poput tužiteljice Gordane Tadić, izdašno su pomagali ne samo u destrukciji svakog kredibiliteta pravne profesije nego i u uništavanju drugih institucija i njihovih čelnih ljudi podizanjem opružnica, sudskim progonima i iscrpljivanjem, medijskim sataniziranjem. Nevješto ovih dana Milorad Dodik hinji neznanje i neinformiranost kada u reakciji na hapšenje Osmana Mehmedagića proglašava Olega Čavku “muslimanom koji hapsi muslimana”: zna on jako dobro ko je i šta je Čavka, jer mu je njegov savjetnik Tegeltija davno objasnio da nema lakšeg puta da se razori državno pravosuđe i zatre svako povjerenje u njega od davanja tužilačkih ovlasti ljudima kompromitiranih biografija i suspektnog morala, spremnih da učine sve za vlastiti opstanak na funkciji. I na slobodi. Pored toga, Milorad Dodik preko Tužiteljstva BiH vodi rovovske političke, a ne pravne bitke, poput neprestanih udara na Centralnu izbornu komisiju (CIK), pa mu je dobro poznat raspored snaga i ko je ko, i ko je čiji u Tadićkinom malobrojnom tužilačkom ansamblu, kojeg je sama stvorila i uvježbala, a koji bi je mogao koštati nezasluženo stečene funkcije.

NABAVLJANJE DIPLOMA, A NE DIPLOMIRANJE

A sada nešto posve drugo, da prethodno napisano ne bi ostalo u polju navijačke jednostranosti i novinarske nedorečenosti. Kako smo uopće kao društvo dovedeni u sitaciju da tužiteljske poslove obavljaju osobe poput Olega Čavke (i njegove šefice Tadićke), ali također, i kako smo spali na takve jadne i niske grane da se šef državne obavještajne agencije mjesecima i godinama batrga s dokazivanjem da je završio neke fakultete ništavnog ugleda i bijedne reputacije?

Prije nekoliko mjeseci, kada se u tužilaštvu “zaholcala” priča o diplomi/ama direktora Obavještajno-sigurnosne agencije, Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, na sastanku najužeg stranačkog vrha saopćio je radosno vijest: “Samo da vas obavijestim da je Osmica nabavio diplomu!” Predsjednikov friški, sočni muštuluk okupljeni SDA-oci su primili s olakšanjem. “Osmica je nabavio diplomu,” Teško da postoji pregnantnija sintagma koja ilustrira jezik tranzicijskih skorojevića i prostaka. To je paradigmatičan govor šanersko-biznismenskog polusvijeta koji se od samih njenih početaka trajno ugnijezdio u ambijent vladajuće bošnjačke stranke. U tom miljeu, ili socijalnom i intelektualnom talogu, njegovom jeziku i praksi, diplome se ne stječu nego se “nabavljaju”, njemu je nepoznanica studiranje kao zahtjevan intelektualni i odbrazovni proces i diplomiranjanje kao kruna i valorizacija tog procesa. Oni diplome ne stječu nego nabavljaju. I doktorate oni (i one) nabavljaju bez suvišnih procedura, gnjavaža, zamornih postdiplomskih studija i sličnih dangubljenja. Sve se to na tržištu akademske bižuterije može “nabaviti” i obaviti brže, bolje i jeftinije, efikasnije. Kao što su nabavili respiratore, ili kao što nisu nabavili vakcine.

Nije niti može biti slučajno, nije posljedica “slučajne koincidencije”, nego sistemske nesolidnosti to što tri aktuelna skandala koja su okupirala pravosudnu i medijsku scenu imaju isto rodno mjesto – onaj stranački kružok sa početka teksta s Bakirom Izetbegovićem na čelu. Slučaj diplome ili diploma Osmana Mehmedagića, nelogičnosti koje graniče s kriminalom vezane za doktorat Sebije Izetbegović, suđenje optuženima za uvoz respiratora, predvođenima premijerom Federacije BiH Fadilom Novalićem, posljedica su identičnog (pra)uzroka: privatnog vođenja javnih poslova, volunturističnog “pragmatizma” bošnjačkog političkog vrha, što će reći autokratskog diletantizma, favoriziranja podobnosti, a ne sposobnosti, kojeg je kao princip vladanja inaugurirao stariji, a nastavio prakticirati i i “usavršavati” mlađi Izetbegović. On je do savršenog besmisla izgradio novokomponirani mikrouniverzum, ispražnjen od intelektualnog, poslovnog i bilo kakvog drugog poštenja, stabilnih kriterija, u kojem su snalažljivost i dovitljivost zamijenili i obesmislili savjestan rad i predan trud. Tako stoje stvari u svim sferama, pa i ovoj najosjetljivijoj i najpogubnijoj po budućnost novih generacija koje odluče rizikovati i ostati živjeti u ovakvoj zemlji “nabavljenih diploma” i doktorata stečenih ratnim crnoberzijanstvom.

Je li znao Izetbegović prije šest godina kada je, uprkos ozbiljnim otporima i prigovorima domaćih i stranih aktera, predložio Mehmedagića za direktora OSA-e da je njegova fakultetska diploma lohotna, stečena navrat-nanos na nekom ringišpil-fakultetu u Banjoj Luci? Naravno da je znao, i još naravnije da u tome nije prepoznao ništa neobično, potencijalno štetno niti kažnjivo. A i zašto bi kada je stranka na čijem je čelu punih 30 godina, državne fakultete pretvorila u štamparije diploma svih boja i dezena. Pojedini državni fakulteti (poput Fakulteta političkih nauka) pretvoreni su u stranačke ispostave (i porodične klastere), a u svojim internim aktima su omogućili da četvorogodišnji studij obavi za jednu školsku godinu, da stotine uhljeba, pretilih oficira, kriminaliziranih policajaca i ministara polažu ispite preko stranačkih kurira, magistriraju, doktoriraju, a kasnije i samo preuzimaju fakultete, katedre, postdipomske studije…

Osman Mehmedagić Osmica pripada povlaštenoj kasti stranačkih “starosjedilaca” (bilo bi petenciozno nazvati “senatorima” tu kamarilu koja se tridesetak godina konzervira, nepromjenjivim i nezamjenjivim čini jedan polufeudalni, štetočinski, nedemokratski model vlasti.) Nedavno je Bakir Izetbegović na stranačkom plenumu nazvao “izdajnikom” slabašnog pisca džinovskih ambicija Muharema Bazdulja, kojem je Vučićev režim osigurao sinekuru u Upravnom odboru režimske Radio-televizije. Barem 50 književnika neuporedivo značajnijih i cjenjenijih u regionalnim i globalnim okvirima od Bazdulja, živi i jedva preživljava u Bosni i Hercegovini, ali nijednom od njih Izetbegovićev neprosvijećeni režim nije ponudio nikakvu sličnu javnu funkciju: nema u Upravnom odboru Javnog servisa mjesta za, recimo, velikog bosanskog i evropskog pisca Faruka Šehića (koji je kao vojnik Petog korupsa ranjen više puta nego Asim Sarajlić i Bakir Izetbegović u životu i serijama zajedno), ali ima za kabinetskog metuzalema Mufida Memiju!

GONE, A PROGONJENI

Gledao sam ovih dana, ponovo nakon 20-ak godina, dok je trajala pravosudna i medijska drama oko Mehmedagićevog hapšenja, diplome, kuća, stanova… sjajan triler Michaela Manna “Probuđena savjest” s Russelom Crowom i Al Pacinom u naslovnim ulogama. U filmu rađenom po stvarnom događaju, poznati naučnik (Crowe) napušta posao u velikoj duhanskoj firmi i odnosi najpovjerljivije tajne vezane za pogubne posljedice nikotinske ovisnosti po ljude. Televizijski voditelj (Pacino) uporno ga pokušava nagovoriti da svoja insajderska saznanja podijeli s gledateljima, međutim moćna duhanska mafija, predosjećajući opasnost, kreće u kampanju diskreditiranja svog bivšeg zaposlenika, ne birajući sredstva i argumente da ga ocrne i bace u blato na privatnom i profesionalnom planu. Televizijska kuća odbija objaviti razgovor s teško osramoćenim naučnikom, bez obzira na to što su njegovi dokazi neupitni. Voditelj (Pacino) poduzima sve da raskrinka laži, objede, podmetanja kojima je obasut profesor prije nego što mu da priliku da javno nastupi. Jedna od poruka: komprimitiranom, obeščašćenom čovjeku se ne vjeruje čak ni kada svi znaju da je ono što govori istina, a ono za šta se bori je od općedruštvenog, javnog značaja.

Može li se vjerovati i može li biti vjerodostojan šef državne tajne službe koji godinu-dvije sa pravosuđem i javnošću igra šibice, tjerajući ih da pogode koja je od tri-četiri bezvrijedne diplome “originalna”? U principu to je nemoguće, nerealno, pa i ponižavajuće i za njega i za one koji su ga imenovali i za cjelokupan sistem. Ali, nije njega postavilo da brine o sigurnosti zemlje i dignitetu profesije nego da čuva obraz Porodice i njenog privatnog režima. Uostalom, to i ne upada toliko u oči u onim opskurnim sistemima u kojima državni tužitelj (koji ga proganja) mora pred disciplinskim organima VSTV-a odgovarati zbog prijave da je prodavao narukvice i drugu šanerisanu robu na crnom tržištu “žutog”…

Komentariši