Zakonom protiv loše savjesti

Zakonom protiv loše savjesti

Autor Drago Bojić

Protivnici dopune Krivičnog zakona o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca pozivaju se na pravo slobode izražavanja te tvrde da je na taj način ozakonjen verbalni delikt. Takva misaona i moralna perverzija moguća je u glavama onih koji pravo na slobodu mišljenja i govora izjednačavaju s pravom na širenje laži, negiranja odgovornosti i ponižavanja nevino stradalih žrtava genocida i drugih ratnih zločina.

Piše: Drago Bojić

Nakon što je bivši visoki predstavnik Valentin Inzko donio odluku o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca, većina političara i intelektualaca u Republici Srpskoj i Srbiji tome se usprotivila, tvrdeći da u Srebrenici nije bilo genocida i da takvu odluku nikad neće prihvatiti. Mnogi od njih negoduju i zbog načina na koji je odluka donesena, smatrajući da nije dobro da se zakon nameće, da nije uopće dobro da se bilo što u BiH nameće, te da treba pustiti domaće političare da se sami dogovaraju o takvim pitanjima. Jasno je, naravno, da odluka o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca ne bi nikad bila donesena da se čekalo da to učine domaći političari. Uostalom, Inzko je u obrazloženju svoje odluke i rekao da je cijeli svoj mandat, a trajao je 12 godina, čekao da tu odluku donesu domaći političari. Budući da do toga nije došlo, on ju je nametnuo.

Nisu samo političari iz Republike Srpske nezadovoljni Inzkovim dopunama Krivičnog zakona BiH. I neki među hrvatskim političarima smatraju da Inzkova odluka nije dobra. Tako primjerice zastupnica u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Borjana Krišto (HDZ) smatra da „takve odluke i potezi nisu dobri za BiH“. Krišto je kao diplomirana pravnica svjesna da se Inzkova dopuna Krivičnog zakona BiH odnosi i na ratne zločine hercegbosanske politike i na ratne zločince koje njezina stranka slavi kao heroje. Bošnjačka strana oduševljeno je pozdravila zakon o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca, zaboravljajući pritom da se taj zakon ne odnosi samo na srpsku i hrvatsku ratnu politiku, nego i na bošnjačku, jer su i pripadnici Armije BiH činili zločine.

Bez zakonâ nije moguće urediti međuljudske odnose. Kad bi se kojim slučajem dokinuli zakoni koji uređuju društveni moral, i kad bi se naprosto dopustilo da svatko djeluje prema svojoj savjesti, nastao bi kaos u međuljudskim odnosima. Nisu sve savjesti dobre, ima i loših i izopačenih savjesti. Dobra savjest je ona savjest koja dopušta da se „informira i obrazuje“ i koja uzima u obzir „objektivnu hijerarhiju dobara“ (R. Spaemann): „Nepravedno oštećujući, vrijeđajući, povređujući nekog drugog, čovjek neposredno oštećuje i samog sebe i ima lošu savjest“. 

Bez zakonskih ograničenja i zabrana, došle bi u pitanje i neke druge vrijednosti na kojima počivaju međuljudski odnosi: najprije bi stradala pravednost, a budući da nepravedna društva i zajednice nužno proizvode nezadovoljstvo, došlo bi i do konflikta, a u konačnici bi bio ugrožen i javni mir. Kad bi bosansko-hercegovačko političari imali dobru savjest, kad bi se ponašali odgovorno, ne bi bilo razloga za nametanje zakona, a u tom slučaju bi i funkcija visokog predstavnika bila suvišna. Uostalom, kad je riječ o zakonima, nije najvažnije to tko ih donosi, nego njihov sadržaj, vrijednosti na kojima zakoni počivaju. Zabrana negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca ne smije ovisiti o političkim dogovorima, pojedinačnim stavovima ili „lošim savjestima“. Ona mora postati za sve obvezujući zakon.

Zakoni po sebi nisu nužno dobri i u povijesti čovječanstva bilo je zakona, ima ih i danas u totalitarnim društvima, koji su omogućavali najgore oblike torture i ropstva. Na to upozorava i sociolog Zygmunt Bauman kada piše o holokaustu: „Iznenada je izišlo na vidjelo da najjezivije zlo u ljudskom sjećanju nije proizišlo iz raspada poretka nego iz besprijekorne, nepogrešive, nesporne vladavine reda. To nije bilo djelo neposlušne rulje koja izmiče kontroli, nego uniformiranih ljudi, poslušnih i discipliniranih, koji se drže pravila i pedantno se odnose spram slova i duha svojih institucija“. Slično je bilo u vrijeme Drugog svjetskog rata i u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, a i u bivšoj Jugoslaviji su postojali zakoni koji su bili protiv temeljnih čovjekovih prava i sloboda, primjerice tzv. verbalni delikt, čl. 133 Kaznenog zakona SFRJ, prema kojem je kritika vlasti (vođe i partije) bila kažnjiva. Na temelju toga člana, jugoslavenske vlasti su mnoge ljude kažnjavale i zatvarale.

Možda i više nego političke, religijske vlasti su u cijeloj prošlosti donosile zakone kojima su kontrolirali svoje vjernike, nerijetko i fizički kažnjavale, pa i ubijale. U svim religijama svijeta zabilježene su takve zakonske i disciplinarne prakse, one postoje i danas, a u našem vremenu najbrutalnije su u islamskim teokratskim društvima. S religijskim zakonima tim je veći problem jer se pozivaju na „božanski autoritet“. Napominjemo ovo zbog toga što i u religijskim zajednicama na našim prostorima postoje zakoni koji ograničavaju ljudska prava i slobode i koji nisu u skladu sa zakonima i vrednotama sekularne države. Pozivanje na pravo na autonomiju nekim vjerskim službenicima služi da mogu nekažnjeno provoditi samovolju u vlastitim institucijama i iznositi u javnosti stavove koji nisu u skladu s temeljnim ljudskim pravima i slobodama.

Zakoni, dakle, mogu biti „oružje u rukama povlaštenih“ i zato je nužno stalno preispitivati sadržaje zakona. No, zakoni mogu i trebaju biti i „štit za nemoćne“ (T. Eagleton). Najbolja i najpravednija su ona društva koja zakonima štite najslabije. Budući da takve zakone ne podržavaju društvene elite, a ponekad i čitave političke zajednice, kao što je to slučaj o zakonu o zabrani negiranja genocida, nužno ih je nametnuti. Mnogi zakoni koji vrijede u civiliziranom svijetu morali su biti nametnuti, jer u suprotnom nikad ne bi bili doneseni. Zbog toga i postoje međunarodni zakonici, deklaracije i konvencije o ljudskim pravima, koje određuju na što ljudi imaju pravo, ali i ono što ljudi ili državna vlast ne smiju činiti. Na zabrane i ograničenja ne treba gledati samo negativno. One imaju i pozitivnu stranu jer nas štite od vlastite i tuđe samovolje i barbarstva.

Jedan od najvećih problema Bosne i Hercegovine sastoji se upravo u tome što vlasti ne usvajaju zakone, niti se drže postojećih. Dopune Krivičnog zakona BiH o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca mogle bi pomoći da bosansko-hercegovačko društvo postane civiliziranije, da u njemu bude više reda i više vladavine prava. Bezakonje i nered odgovaraju bosansko-hercegovačkim političarima, jer se na taj način lakše održavaju na vlasti i jer tako bez straha od kazne mogu pljačkati javno dobro. Jedan od razloga zbog kojeg ljudi napuštaju Bosnu i Hercegovinu jest upravo taj što ne žele živjeti u društvu bezakonja u kojem ne mogu ostvariti ni elementarna ljudska, radnička, socijalna i druga prava.

Protivnici dopune Krivičnog zakona o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca, pozivaju se na pravo slobode izražavanja te tvrde da je na taj način ozakonjen verbalni delikt. Takva misaona i moralna perverzija moguća je u glavama onih koji pravo na slobodu mišljenja i govora izjednačavaju s pravom na širenje laži, negiranja odgovornosti i ponižavanja nevino stradalih žrtava genocida i drugih ratnih zločina. Budući da u Bosni i Hercegovini u svim narodima veliki broj ljudi opravdava ratne zločine, a ratne zločince slavi kao heroje, zakon o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca, ukoliko ne ostane mrtvo slovo na papiru, veliki je korak na putu približavanja ove zemlje civiliziranom svijetu. Istodobno, taj zakon je poziv i pojedincima i kolektivitetima na preispitivanje loše savjesti i suočavanje sa zločinačkom prošlošću.

Komentariši