Poruke za BiH nakon povratka talibana na vlast u Afganistanu

Poruke za BiH nakon povratka talibana na vlast u Afganistanu

Muhamed Jusić / Vijesti.baImperije slabe, mijenjaju prioritete i prije ili kasnije gledaju vlastiti interes, zato će doći dan kada će se svaki politički program morati osloniti na vlastite resurse.

Piše: Muhamed Jusić

Brzi povratak na vlast talibana nakon dvadeset godina je došao kao iznenađenje samo onima koji nisu izbliza pratili tamošnju situaciju. Oni koji su htjeli, znali su da talibani godinama konstantno preuzimaju sve više teritorije, da još od mandata američkog predsjednika Obame imaju dogovor s Amerikancima i saveznicima da ne ulaze u direktne sukobe s njima, da je potpuno povlačenje američkih i savezničkih trupa samo odlagano i da oni već godinama tamo nisu bili u značajnom broju iako su pružali svestranu podršku vladinim snagama u nadi da će uspjeti uspostaviti funkcionalnu državu.

Istovremeno su talibani godinama iscrpljivali nefunkcionalnu i razjedinjenu centralnu vlast i njihove vojne i sigurnosne agencije.

Zakulisne igre na geopolitičkoj sceni su nešto što bi zahtijevalo posebno elaboriranje, a za kompletnu sliku je potrebna vjerovatno i vremenska distanca. Ali glavni obrisi te skice političkih odnosa koji su doveli do ovakvog razvoja događaja u Afganistanu su već vidljivi. Ono što je na umu svima jeste kako će se ovaj, na prvi pogled spektakularan, prevrat odraziti na šire geopolitčke odnose i predodžbe o odnosu sila u svijetu.

Sigurno je da će sve snage koji se nalaze u taboru antievroatlantske osovine ovakvim ishodom američkog angažmana u Afganistanu biti ohrabrene. To će dati polet militantnim i nasilnim skupinama širom svijeta do propagandnih mašinerija velikih sila koje će pokušati poraz SAD koalicije u Afganistanu prikazati kao prijelomni trenutak u historiji, poput onoga kada je SSSR poražen u istoj zemlji ili kada su Amerikanci napustili Vijetnam.

Ali bi ovo mogla biti dobra prilika da se i u Bosni i Hercegovini zapitamo šta bismo iz ovoga mogli naučiti.

Već vidimo kako u nekim antizapadnim krugovima, ne samo u BiH nego i u okruženju, likuju zbog navodne propasti “zapadne hegemonije”. Vjerovatno su ovi pijetlovi malo prerano zakukurikali, ali ne treba glavu zabijati u pjesak i ne pokušati iz svega nešto naučiti.

Jedna od tih lekcija bi možda mogla biti da podrška međunarodnih faktora u malim zemljama jeste presudna, ali to istovremeno znači da će se interesi velikih uvijek prelamati preko leđa malih.

Najbolje bi bilo da mali smognu snage da sami odlučuju o sebi, da s velikim silama grade dobre i konstruktivne veze trudeći se da bez obzira na sav nesrazmjer u odnosu snaga zaštite vlastite interese bez da postanu objekt u njihovim geopolitičkim igrama.

Nažalost, BiH ali i njeno okruženje, nema za to ni kapaciteta niti snage, barem ne dok su još na vlasti radikalne nacionalističke politike koje zagovaraju sukobe umjesto saradnje, podjele i razgraničenja umjesto integracija i koje veličaju zločine i zločinačke politike. Iluzorno je očekivati provođenje takve politke od onih koji negiraju genocid, koji se ponose njegovim rezultatima i koji i dalje osporavaju postojanje čitavih naroda i država, koji su spremni žrtvovati budućnost i vlastitog naroda zbog ideologije mržnje i netolerancije koja ih pokreće.

Minimum svijesti o vlastitom interesu i sposobnost da se prevaziđu razlike zarad zajedničke dobrobiti, bez obzira govorili mi o “bh. liderima” ili “afganistanskim gospodarima rata” prvi je korak da se izbjegne prepuštanje vlastite sudbine velikima koji će preko nas namirivati svoje interese.

Također, strana podrška, ma kako bila značajna i od kako velikih i iskrenih prijatelja dolazila, ne može biti jedini temelj na kojem se gradi strategija bilo koje države.

Imperije slabe, mijenjaju prioritete i prije ili kasnije gledaju vlastiti interes, zato će doći dan kada će se svaki politički program morati osloniti na vlastite resurse. Bilo je tako s bosanskom državnošću devedesetih, naivno je vjerovati da se u budućnosti neće ponoviti slični trenuci i iskušenja, pa makar ne bila ratna. Ludo je bježati od podrške velikih i gubiti prijatelje u svijetu, ali je naivno vjerovati kako će neko drugi riješiti naše probleme.

U konkrentom slučaju Bosne i Hercegovine, ne može biti jedina strategija probosanskih snaga da Amerika ili imaginarni Svijet neće nešto dozvoliti da se desi u Bosni i Hercegovini, bez obzira radilo se o pokušaju da se odcijepe njeni “etnički očišćeni” prostori ili da se, ne daj Bože, pokuša završiti genocidni projekat.

Ali isto tako, to što se trebamo uzdati u sebe ne znači da sada trebamo krenuti putem samoradikalizacije ili samoizolacije. Naprotiv, u Bosni kao rijetko gdje u svijetu, vanjska politika je neodvojiva od unutrašnje politike, ali to stalno oslanjanje na “strance koji će nam nešto završiti” i građenje čitave nacionalne i svake druge strategije na tome mora biti ozbiljno preispitano. I najslabiji plan je bolji od nikakvog. Historija nas je naučila da je svaki put kada su se dešavala velika globalna previranja Bosna plaćala visoku cijenu, jedan od razloga je što su Bosanci vrlo često bili uljuljani u globalnom poretku i što su, pravdi na volju, u većini njih nalazili načina da zaštitite vlastite interese, zbog čega ih ovih dana optužuju da su bili podanici imperija, kao što im nakon pada Kabula poručuju da se pripaze šta će s njima biti kada ih njihovi saveznici ostave.

Nadalje, još jednom smo se svi osvjedočili kolika je opasnost korumpirane i neefikasne vlasti. Nema te međunarodne pomoći ili doniranih sredstava koja mogu nadomjestiti neefikasnu vlast. Afganistanske vlasti su imale dovoljno vremena i podrške da dokažu kako mogu uspostaviti efikasnu vlast i kako mogu zaslužiti povjerenje svog naroda. Kada se to nije desilo onda ne treba čuditi što su nezadovoljni građani, ali i pripadnici vojske i policije, u najmanju ruku u velikom broju slučajeva bili indolentni prema povratku talibana. Kažu da ništa u historiji nije propalo što nije zaslužilo da propadne.

I na kraju, ne bi bilo korektno ne primijetiti staru spoznaju o moći ideja i ideologija. Ljudi koji ratuju za novac ne mogu se lahko suprotstaviti onima koji su spremni poginuti za ideale, bez obzira šta ti ideali predstavljali. Vjerovati kako se država može stvoriti i održati bez zajedničkih ideala, osjećaja pripadnosti i, u konačnici, spremnosti na žrtvu, je iluzorno. Bez patriotizma i zajedničkih vrijednosti na stranim donacijama niko ne može napraviti ništa, a kamoli slobodnu i prosperitetnu državu i naciju.

Stavovi su lični stavovi autora i na bilo koji način nisu povezani sa zvaničnim stavovima institucije za koju radi ili je bio angažovan.


(Preporod)

Komentariši