Kad ratni zločinac postane počasni građanin

Vladimir Lazarević postao je počasni građanin opštine Pantelej u Nišu, iako ga je Haški tribunal osudio na 14 godina zatvora za zločine na Kosovu.

13 Aug 2021

Vladimir Lazarević ulazi u sudnicu tribunala za ratne zločine u Haagu u januaru 2014. godine (EPA)
Vladimir Lazarević ulazi u sudnicu tribunala za ratne zločine u Haagu u januaru 2014. godine (EPA)

Početkom avgusta general-pukovnik Vojske Srbije Vladimir Lazarević postao je počasni građanin opštine Pantelej u Nišu. Za ovo zvanje predložila ga je predsednica opštine Pantelej Nataša Stanković, članica Srpske napredne stranke, prema kojoj je Lazarević “ceo život posvetio odbrani boja zastave Srbije”. Stanković je na sednici Skupštine detaljno obrazložila predlog: “Predložili smo odbornicima general pukovnika Vladimira Lazarevića za počasnog građanina naše opštine jer je to skroman, pošten i častan čovek, koji je neizmerno odan svojoj porodici, zavičaju i otadžbini. Hrabar je i požrtvovan vojskovođa koji je dosledno sledio svoja visoko profesionalna, vojnička, patriotska i ljudska uverenja. U svakom iskušenju spreman je da preuzme ličnu i profesionalnu odgovornost i time odbrani čast naciji i državi“.

Zaista uzoran čovek, građanin i oficir, nema razloga da mu se ne dodeli zvanje počasnog građanina. Samo što je predsednica opštine zaboravila da navede jedan sitan detalj iz biografije Vladimira Lazarevića koja baca nešto drugačije svetlo na ovaj svečarski trenutak: počasnog građanina je Haški tribunal osudio na 14 godina zatvora za zločine protiv čovečnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja i druga nehumana dela. Zajedno sa njim, osuđeni su i Nebojša Pavković, Nikola Šainović, Dragoljub Ojdanić i Sreten Lukić, svi zbog zločina počinjenih na Kosovu. U vreme rata 1999. godine Lazarević je bio na čelu Prištinskog korpusa, a kako je zapravo u praksi “sledio svoja visoko profesionalna, vojnička, patriotska i ljudska uverenja” vidi se iz presude koju, nekim čudom, niko od predlagača nije pomenuo.

Krvavo crvena boja zastave

A tamo su mogli da vide šta se krije iza njihovih licemernih reči: “Dokazi pokazuju da je Lazarević značajno učestvovao u planiranju i izvođenju zajedničkih operacija VJ i MUP vođenih od marta do juna 1999. godine na Kosovu, između ostalog i na mestima za koja je Pretresno veće utvrdilo da su na njima počinjeni zločini. On je i dalje to činio, uprkos tome što je znao za počinjenje tih zločina”. U paragrafu 1658. presude stoji: “Lazarević osporava zaključak Pretresnog veća da je, uprkos tome što je dobio informacije o zločinima, kao što su ubistvo, silovanje, pljačka i razbojništvo, koje je u maju 1999. navodno počinio MUP u zoni odgovornosti 37. motorizovane brigade VJ-a, Lazarević nastavio da odobrava zajedničke operacije VJ-a i MUP-a, kao što su napad na selo Dubrava dana 25. maja 1999, koji je uključivao prisilno raseljavanje kosovskih Albanaca”.

Ubistvo, silovanje, pljačka, razbojništvo i proterivanje albanskih civila – to su sredstva koja je Lazarević primenjivao, sledeći svoja uverenja, braneći boje zastave Srbije. Među kojima se posebno ističe krvavo crvena. Prema podacima Fonda za humanitarno pravo, srpski vojnici i policajci su od 20. marta do 14. juna 1999. godine pobili 6.900 albanskih civila. To zločinačko beščašće nam danas niški naprednjaci predstavljaju kao odbranu časti nacije i države. Iza svih tih lepih, umilnih reči o skromnosti, poštenju, časti, odanosti zavičaju i otadžbini, krije se jeziva stvarnost: spaljene i opljačkane kuće, silovane devojke i žene, pobijena deca, hladnjače pune leševa, masovne grobnice razasute širom Srbije i preko 800.000 proteranih ljudi. Pošteno je Lazarević zaslužio titulu počasnog građanina, radilo se udarnički.

Šta si radio u ratu, rodoljube?

Pred Haškim tribunalom Lazarević se branio najoveštalijim argumentom preuzetim od nacista sa nirnberških i drugih procesa – samo sam izvršavao naređenja. U presudi je ta nesuvisla, nevešta odbrana jasno osporena. U paragrafu 1659. stoji: “Tužilaštvo takođe tvrdi da Lazarevićev argument da njegovi postupci nisu bili dobrovoljni zbog toga što je samo izvršavao naređenja nema osnova i da, u svakom slučaju, odbrana zasnovana na naređenjima pretpostavljenih nije primenjiva pred Međunarodnim sudom”. Paragraf 1661. presude je još konkretniji: “Činjenica da je neka viša vojna komanda naredila Lazareviću da planira operacije Prištinskog korpusa ne isključuje, sama po sebi, njegovu odgovornost za pomaganje i podržavanje krivičnih dela deportacije i prisilnog premeštanja počinjenih tokom tih operacija. Shodno tome, neumesan je njegov argument da je izvršavao naređenja i da njegovi postupci iz tog razloga nisu bili dobrovoljni i on nije uspeo da pokaže da je Pretresno veće napravilo nikakvu grešku”.

Kad naši ljubitelji pokolja veličaju ratne zločince uvek govore samo o hrabroj odbrani otadžbine, o patriotizmu, o odbrani časti, o tome kako su verno služili državi, ali nikada ne kažu kako je to konkretno izgledalo, nikada se ne upuštaju u opisivanje detalja, niti daju neki primer iz života i rada dotičnih uzoritih ličnosti. Zato njihove reči ostaju gola apstrakcija lišena stvarne sadržine. To nije slučajno, jer bi za upućivanje u konkretne detalje podviga naših heroja trebalo zaviriti u spise Haškog tribunala, a to štivo se kod nas nalazi na nezvaničnom spisku zabranjene literature. Ako bi naveli šta su rodoljubi zaista radili tokom rata, sve priče o herojstvu i patriotizmu istopile bi se za tren oka.

Evo samo jednog primera herojstva koje se tiče i aktuelnog niškog laureata: “Snage VJ i MUP opkolile su 25. marta 1999. i selo Mala Kruša nakon čega je MUP ušao u selo, pljačkao i palio kuće uz pomoć nekolicine lokalnih Srba. Seljani kosovski Albanci sakrili su se u šumi i kasnije su pohvatani, a ženama i deci je naređeno da odu u Albaniju. Više od 110 muškaraca lišeno je dragocenosti i ličnih dokumenata, zlostavljano, a potom zatvoreno u jedan ambar, gde su na njih vatru otvorili lokalni pripadnici policije, nakon čega je ambar zapaljen. Preživela su samo njih osmorica”. Ako je spaljivanje ljudi patriotski čin, onda na svetu nije bilo većih patriota od nacista. Ista je to škola.

Rehabilitacija na najvišem državnom nivou

Proglašenje Vladimira Lazarevića za počasnog građanina opštine Pantelej je kruna rehabilitacije ovog ratnog zločinca, a njegova rehabilitacija počela je znatno ranije, čak i pre nego što je otišao na suđenje u Hag. Prvo ga je Vojislav Koštunica unapredio i postavio za načelnika Sektora za kopnenu vojsku Vojske Jugoslavije u aprilu 2002. godine. Tri godine kasnije, kada je kretao za Ševeningen, primio ga je u audijenciju patrijarh Pavle, uz pohvale kako “u našoj istoriji imamo primere časnih oficira koji su hrabro do kraja zastupali interese naroda i branili istinu”, te da “Srpska pravoslavna crkva poštuje i visoko ceni odluku generala Lazarevića da sledi ovaj težak put u interesu otadžbine”. Šteta što se niko u Nišu nije setio ovih reči pokojnog patrijarha, mogle su da posluže kao idealno obrazloženje predloga za dobijanje statusa počasnog građanina.

Lazarević je iz zatvora pušten 2015. godine, nakon odsluženja dve trećine kazne. U Nišu mu je organizovan svečani doček na najvišem državnom nivou, po njega je poslat avion, dočekali su  ga brojni članovi Vlade: ministar pravde Nikola Selaković, ministar rada Bratislav Gašić i ministar odbrane Aleksandar Vulin. Bili su prisutni i predstavnici Srpske pravoslavne crkve, Vojske Srbije i lokalne uprave Niša. Vulin je potom preuzeo poslove na rehabilitaciji ratnog zločinca. Pozvao je Lazarevića da drži predavanja pitomcima Vojne akademije, zajedno su prisustvovali na raznim državnim skupovima, hvalio je Vulin i Lazarevića i sve visoke srpske oficire, pogotovo one koji su osuđeni za ratne zločine. Vulinu je povremeno sasluživao Selaković koji je Lazarevića proglasio uzorom za buduće generacije, najsvetlijim primerom za mlade naraštaje “šta znači do kraja i na svakom mestu i u svakom trenutku boriti se za svoju otadžbinu”.

Pre dve godine Lazarević se našao na čelu Besmrtnog puka u Nišu, povodom obeležavanja Dana pobede nad fašizmom, što je cinizam teške kategorije i ruganje svim žrtvama fašizma, kao i svim pravim antifašistima. U okviru izdavačke delatnosti Ministarstva odbrane pokrenuta je i posebna edicija “Ratnik”, rezervisana za falsifikovanje nedavne istorije. Tu je objavljena i knjiga „Prištinski korpus 1998-1999 – svedočenja ratnih komandanata“ sačinjena od sećanja komandanta Vladimira Lazarevića i zapovednika manjih vojnih formacija. Temeljno su vlastodršci radili na rehabilitaciji Lazarevića i njegovih kompanjona, rehabilitujući tako i čitav zločinački projekat i ideologiju koja ga je stvorila.

Veličanje ratnih zločinaca, zvanična politika Srbije

Na niško priznanje general-pukovniku reagovao je izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju Vladimir Bilčik, podsećajući da njegov poslednji izveštaj o napretku Srbije ka članstvu u Evropskoj uniji poziva na priznavanje i sprovođenje presuda za ratne zločine, kao i na prestanak veličanja ratnih zločinaca. Izgovorio je Bilčik još nekoliko protokolarnih fraza uobičajenih u ovakvim slučajevima, kako Evropski parlament ohrabruje Srbiju da nastavi napore usmerene na pomirenje i jačanje dobrosusedskih odnosa, uključujući i pitanja vezana za pomirenje, a pozvao je i predstavnike vlasti “koji su posvećeni evropskom putu Srbije da rade na pomirenju, pravdi i suočavanju sa tragedijama iz prošlosti”.

Predstavnici vlasti posvećeni evropskom putu su likovi iz bajke, naprednjačke vlasti polako odustaju od Evropske unije, zato i ne sprovode reforme, niti otvaraju nova poglavlja. Realno gledano, u pitanju je čist pragmatizam: država u kojoj vlada zakon ne bi bila država kojom vlada Aleksandar Vučić ili neki drugi autokrata. Rehabilitacija i veličanje ratnih zločinaca odavno su zvanična politika Srbije, što je guranje prsta u oko susedima koji su postradali od srpske agresije.

Uzaludna su sva pozivanja na pomirenje i suočavanje s prošlošću, jer se Vučić, nakon neuspelog koketiranja sa evropejstvom, vratio na fabrička podešavanja radikalske politike. Falsifikovanje ratne prošlosti i veličanje zločinaca su udarni sadržaji svih medija koji su pod kontrolom naprednjaka, a u tu besramnu rabotu su upregnuti i drugi resursi srpskog društva, prevashodno akademski i intelektualni.

“Sveta srpska zemlja” bez Albanaca

Proglašenje Vladimira Lazarevića za počasnog građanina nije nikakav incident, već još jedan akt dosledne državne politike. Nije on dobio ovo priznanje zato što je častan oficir, već upravo zato što je osuđeni ratni zločinac. Da je Lazarević bio neki običan oficir koji je pošteno radio svoj posao, da nije kriv ni za kakav zločin, da nije osuđen u Hagu – nikada ne bi dobio silne počasti koje mu država Srbija već godinama priređuje. Baš kao što su za zvaničnu propagandu Ratko Mladić i Radovan Karadžić heroji zato što su organizovali etnička čišćenja, konc-logore, masovna ubistva, opsade i genocid, a ne uprkos tome.

Vulin, Selaković, Gašić, Vučić, Dačić i stotine i hiljade njima sličnih nacionalističkih perjanica zaista misle ono što govore. Oni generale kao što je Lazarević zaista smatraju uzorima koje treba slediti, a njihova zlodela junaštvom, jer je u njihovom sistemu vrednosti ubijanje i proterivanje Albanaca sa Kosova nešto pozitivno. Nacionalistički narativ o vraćanju otetog Kosova uvek podrazumeva da “sveta srpska zemlja” bude očišćena od nesrpskog življa. Velikosrpska zver jednostavno nikad neće postati umiljato jagnje, nije joj takva priroda. I tu nema pomoći, nikada se to neće promeniti. Zato bi Srbiji mogao da pomogne samo neki Inckov zakon o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca. Nažalost, nema nikog ko bi mogao da takav zakon nametne, a domaće snage koje su istinski posvećene raskidu sa zločinačkom prošlošću i iskrenom suočavanju s njom – još dugo će biti na margini ovog varvarizovanog društva.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA

Komentariši