RUSMIR MAHMUTĆEHAJIĆ: ZABRANA PORICANJA GENOCIDA SAMO JE JEDAN OD POTREBNIH KORAKA DUGE BORBE ZA BOSNU

Rusmir Mahmutćehajić je profesor primijenjene fizike i islamske fenomenologije, dugi niz godina jedan od naših vodećih intelektualaca, za portal Klix.ba govorio je o stanju države BiH, njenog naroda, aktuelnom momentu Inzkove odluke te budućim izazovima.

U kakvom se stanju trenutno nalaze država Bosna i Hercegovina, njeni narodi i građani? Kakvu biste dijagnozu odredili?

Sadašnje stanje bosanskohercegovačkog naroda u svoj njegovoj pluralnosti, a tako i njegove države, formalno je različito od gotovo svih prethodnih. Ako je ta pojava promatrana u duljem razdoblju, suštinska razlika je u činjenici da je država internacionalno priznata kao suverena. To prije posljednjeg rata protiv nje nikada nije bila. Kroz cijelo dvadeseto stoljeće – da ranija vremena radi jasnoće izostavimo iz ovih kazivanja – osporavana je i zaprečavana svaka mogućnost da bosanski narod bude politički osviješćen s bosanskom državom kao svojim ciljem. Na toj osnovi promicane su i snažene etnonacijske ideologije antibosanstva, bitni sadržaji etnonacijskog velesrpstva i etnonacijskog velehrvatstva, ali i svođenja otpora njima na etnokonfesionalizme i na razbosančeno etnomuslimanstvo. Ti antibosanski programi, obznanjeni i potvrđeni u presuđenome genocidu, nisu odvojivi od genocidske ideologije antibosanstva. Nisu, jer da zločin genocida bude dogođen, nužne su četiri pretpostavke – genocidska ideologija, genocidska elita, genocidska organizacija i izvršitelji genocida. Sada je jasno gotovo sve u vezi s dogođenim genocidom, uz neopozive presude internacionalnih sudova. Ali genocidska ideologija antibosanstva, čiji glavni sadržaj je onemogućenje bosanske države, i dalje traje. I više od tog, ta ideologija osnažena je sadašnjim geopolitičkim prilikama i uvjerenjem njenih glavnih nositelja da su neosporiva ratna postignuća povezana s njenim idealom.

Prema tome, i dalje traju procesi osporavanja i razaranja bosanskohercegovačke države. To je protivno interesima bosanskog naroda u svoj njegovoj pluralnosti, a to znači i srpskog i hrvatskog i bošnjačkog i svakog drugog njegovog dijela. Etonacijske oligarhije nastoje zapriječiti konsolidiranje bosanskohercegovačke države te tako u nevolji njenih ljudi, u općem propadanju i bijedi, održavati svoje iluzije o značaju i nekažnjivosti tog što čine. Većina bosanskohercegovačkih političara danas je zapravo zbor mimikriranih guslara propadanja onih kojima se kune i na koje se poziva. I nije tu riječ samo o manjkanju znanja. Preovlađuju neetičnost, bezobzirnost u harčenju javnih dobara i potčinjavanja javnih dobara i politike egoističnim pohlepama. Moglo bi se reći da je ta slika svođenje stanja na mračnu stranu bosanskih političkih, kulturnih i ekonomskih prilika. To je tačno, jer projektiranje bolje budućnosti pretpostavlja uzimanje u obzir istine o postojećem kao polazištu. Bosanskohercegovačka država je, valja naglasiti, posve neopoziva činjenica sve dok postoje oni svjesni da je ona uvjet slobodne budućnosti za njene ljude. Nije to neko dostižno tijelo. To je ustrajavanje ljudi na ideji, idealu i programu države kao jedinom načinu ozbiljenja ljudskosti u njenoj ukupnosti.

Shodno tome, šta nam je činiti te šta bosanskohercegovačka intelektualna scena može ponuditi kao adekvatan odgovor?

Valja shvatiti da je bosansko društvo osporavana i uništavana činjenica. Kao što se vidi, i pored korištenja svih sredstava protiv njega, to društvo traje i čuva svoj politički ideal. Upravo to što bosansko društvo održava kroz stoljeća – ta nesvladiva srž bosanstva – mora biti uzdignuto do pune prepoznatljivosti i zaštićenosti. To je etički princip na kojem svijet može opstati. Nema i ne može biti homogenih društava. Ideja homogenosti je ideološka konstrukcija koja odvraća od realnosti, izgoni ljude u ideologijsku imaginaciju te ih potom suprotstavlja jedne drugima do netolerancije, mržnje i ubijanja. Ideja, ideal i program pluralnog bosanstva jedini su mogući okvir za osiguranje nepovredivosti prava pojedinca da živi i bude sretan, da pripada kome god hoće, da se udružuje i razdružuje s kime hoće. Tom političkom i kulturnom idealu suprotstavljeni su etnonacionalizmi, etnokonfesionalizmi i njihove derivacije, potvrđivani stratištima i ruševinama, siromaštvom i očajem.

U realiziranju ideje i ideala bosanstva, u njegovoj neodvojivosti od države kao sredstva, nužno je suprotstavljati se svim etnonacijskim i etnokonfesijskim zloupotrebama politike, kulture i ekonomije. To je moguće uz moralno podvižništvo, intelektualno temeljeno, u suprotstavljanju preovlađujućem stanju, a zapravo laži i egomanije umjesto odgovorne politike.

Kako gledate na posljednje blokade, odluku visokog predstavnika da zabrani negiranje genocida i ratnih zločina te odgovor iz Republike Srpske?

Genocidska ideologija antibosanstva traje dugo. Na različite načine uključena je u državne etnonacijske politike Srbije i Hrvatske i njihovih različitih ekspozitura u Bosni. Naivna je pretpostavka da politička i kulturna suprotstavljanja toj ideologiji mogu biti okončana bilo kakvom zakonskom mjerom. To ne znači da ta mjera nije potrebna. Jednostavno, nije i dovoljna. Ako je zalaganje za bosansko pluralno društvo i politiku koja odgovara tome etički moćnije od svih etnonacijskih i etnokonfesijskih suprotstavljanja, zakonska zabrana poricanja presuđenih zločina genocida i veličanja osuđenih zločinaca samo je jedan od mnoštva potrebnih koraka na dugome putu borbe za Bosnu i njene ljude. Potreba za tom borbom je trajna. Takva su i suprotstavljanja njoj. Na svakome je da se opredijeli za stranu borbe za dobro svih ili za stranu zla. Spomenute blokade državnih institucija samo su dio antibosanskog djelovanja u dugom trajanju. Kada bi te snage koje nameću blokade mogle, posve bi onemogućile bosansku državu i pretvorile je u gradivo za svoje etnonacijske iluzije o većoj Srbiji i većoj Hrvatskoj.

Uvijek ste govorili o negativnim silnicama koje dolaze iz Beograda i Zagreba. U kojoj mjeri se situacija promijenila ili je to ostalo isto?

Govorenja koja spominjete, lakše se ovdje primaju. Ali više sam govorio o prijetećim silnicama iznutra, iz neznanja i neodgovornosti onih kojima su povjereni polozi zastupanja i branjenja bosanskog naroda i njegove države. Ta govorenja, a zapravo preispitivanja odgovornosti ugroženih, ne slušaju se rado, pa su zato i prešućivana ili osporavana.

U postojećim državnim politika Srbije i Hrvatske prema Bosni nema bitnih promjena u odnosu na one u dugo trajućoj ideologiji antibosanstva i programima temeljenim na njoj. Mijenjaju se forme tih politika, ali ne i njihove suštine. Politička vodstva tih dviju država, Srbije i Hrvatske, ponašaju se prema Bosni na način neprihvatljiv u odnosima evropskih država. Za njih je bosansko društvo svedivo na tri plemena – srpsko, hrvatsko i bošnjačko. Srbija je u takvoj antipolitičkoj konstrukciji odgovorna za bosanske Srbe, pa ih potčinjava kao politički nedorasle te zato u stalnoj potrebi za srbijanskim tutorstvom. Odnosi državnog vodstva Hrvatske zrcalna su slika tog srbijanskog, ali uz malu pomjerenost unatrag. A što se tiče Bošnjaka, oni su u tim antibosanskim politikama stalno gurani da se izdvoje iz cjeline bosanskog društva, da postanu etnička i religijska cjelina te tako potvrde nemogućnost bosanske države u skladu s principima koji određuju sve demokratske i slobodne države Evrope. Kada se to događa, Bošnjaci postaju nesvjesni izvođači antibosanskog programa, a to znači blokiranja i razaranja bosanske države.

Sadašnje politike predsjednika Aleksandra Vučića i predsjednika Zorana Milanovića, a zapravo vlada tih država, onemogućuju demokratsko konsolidiranje bosanske države. To su nerijetko stara neprijateljstva u novim odorama. Od toga ništa nije manja opasnost do kvazibosanskog uzvraćanja na to stanje u kojem su formalno demokratske stranke de facto nedemokratske, a zapravo karteli. Cilj im je sudjelovanje u vlasti radi nezakonitih upravljanja javnim dobrima, što jest harčenje i pljačkanje tih dobara. Uz to valja spomenuti i recikliranje anahronih kvazireligijskih koncepata i na njima temeljenih paradržavnih djelovanja.

U sadašnjim odnosima vlasti Republike Srbije i Republike Hrvatske prepoznatljiva je odanost zavjetnoj antibosanskoj oporuci Slobodana Miloševića Franji Tuđmanu, data malo prije potpisivanja mirovnog sporazuma za Bosnu: “Riješit ćemo ovaj problem među nama, bez međunarodne zajednice. Svako od nas pripojit će svoj dio Bosne. Ali na konferenciji (u Ženevi, 8. septembra) moramo dobiti isti status za oba entiteta (koji bi i jednom i drugom entitetu dopustio pridruživanje Hrvatskoj, odnosno Srbiji) i od početka braniti iste pozicije na pregovorima.” To je srž ideologije antibosanstva. Moguće ju je prepoznati u političkim stavovima i ponašanjima od 1918. godine pa do sada. To su uvijek dubleti Slobodan Milošević – Radovan Karadžić, Franjo Tuđman – Mate Boban te Aleksandar Vučić – Milorad Dodik i Zoran Milanović – Dragan Čović. Navedena imena su samo simboli u antibosanskoj paradigmi etnosrpstva i etnohrvatstva. Toj dualnosti valja dodati i korištenje bosanske drame u geopolitičkim suprotstavljanjima vladajućih elita Ruske Federacije procesima europeizacije Jugoistočne Evrope.

Nikako iz vida ne treba gubiti ustrajno orijentaliziranje i posljedično otuđivanje muslimanskog dijela bosanskog naroda od Bosne i bosanstva.

Koliko je Bosna i Hercegovina danas daleko od onoga što se sanjalo početkom devedesetih, a izborilo u ratu?

Ne znam ništa o tome šta su ljudi sanjali prije niti o tome šta sanjaju sada. U predvidivom raspadu Jugoslavije nije bilo teško dešifrirati obnovu antibosanskih programa i na njema temeljenih pothvata onemogućenja političkog osvješćenja bosanskog naroda u vlastitoj suverenoj državi. U dogovorima Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana vaskrsle su stare ideje uništenja čak i mogućnosti bosanske države. Suprotstavljanje tome, borba protiv tog zločinačkog pothvata bila je moralna odgovornost svakog sposobnog da predivđa moguće posljedice te da se odlučno bori za opstanak bosanske države kao i potrebnog i nužnog uvjeta za opstanak njenog naroda. Ta potreba je, i tada jednako kao i sada, neosporiva java koju su mnogi predstavljali kao san. Opstali su i ta država i njen narod, ali i njihovi neprijatelji. Znati sebe u mogućnosti vazda više slobode za bosanske ljude znači znati da je njihov opstanak nemoguć izvan ideje, ideala i programa bosanstva kao pluralnog društva koje sebe štiti vlastitom državom i od sebe i od drugih. Nije li današnja pozornica politike, kulture i ekonomije samo jasniji izazov svakom odgovornom pojedincu u ovoj državi?!

Postojanje bosanske države, neosporivost potrebe za njenim sređivanjima i snaženjima te smještanjima u najširi evropski okvir jesu čista i vedra java. Osporavanje toga snovi su ideologijski opijenih luđaka i zločinaca, ili već realiziranih ili in possibilitate.

Gdje je naša najveća šansa i gdje leži potencijal da ova država postane ugodan dom za svoje građane?

Naša najveća šansa je u onom političkom, kulturnom i ekonomskom bosanstvu, u onom odnosu prema pravima pojedinca i svemu što je iz tog izvedivo, na čemu nastaju i traju savremena pluralna društva s demokratskim legitimiranjem vlasti i vladavinom prava. To bosanstvo nije ništa drugo do ono što bosanskom narodu i njegovom trajanju kroz stoljeća daje unutarnju snagu da se odupre razornim djelovanjima izvana i iznutra. Nema ničeg u vladajućim političkim i kulturnim vidicima ovdje, među ovim ljudima i njihovoj državi, što ne bi trebalo preispitivati u temeljima. Neizbrojivo je mnoštvo prevara koje su protiv bosanskih ljudi nametane u dugom vremenu s ciljem da srž bosanstva bude zatrta. Otkrivanje te srži i pristajanje uz nju kao izbaviteljsku tiče se svih, a zapravo razlučenja na snage građenja, a protiv razaranja, snage pravde, a protiv nepravde, mira, a protiv nasilja i tako dalje.

Rusmir Mahmutćehajić je naučnik, filozof, pisac i političar, koji je svojim djelom stekao ugled u zemlji i svijetu. Neposredni je svjedok i sudionik najdramatičnijih događaja u zagovaranju, realiziranju i branjenju bosanskohercegovačke državne suverenosti. U taj pothvat uključio se sa statusom priznatog naučnika i intelektualca. U ratu protiv Bosne i netom prije njega vršio je dužnosti potpredsjednika Vlade Bosne i Hercegovine, predsjednika Vijeća za društvene djelatnosti, potpredsjednika Komisije za referendum o državnoj samostalnosti i ministra energetike, rudarstva i industrije Vlade Republike Bosne i Hercegovine. Nakon rata nastavio je svoja zalaganja u više akademskih područja – politička filozofija, filozofija religije, filozofija znanosti, bosanska društvena pluralnost i drugim. Njegova djela objavljena su u zemlji i svijetu. O različitim pitanjima, važnim za savremeni svijet i mjesto Bosne u njemu, predavao je širom svijeta. Član je uredništva za filozofiju religije i svjetske religije Brilla, jednog od najuglednijih svjetskih izdavača, i član Kraljevskog instituta za islamsku misao u Jordanu. Za doprinose nauci odlikovao ga je kralj Abdulah II Jordanskom zvijezdom p

rvoga reda (wisām al-kawkab al-urdunī min al-daraja al-ūlā). Prije toga dobio je Šestoaprilsku nagradu s Francisom R. Jonesom i Dževadom Hozom za bibliofilsko izdanje knjige “Kameni spavač/Stone Sleeper” te godišnju nagradu Svjetlosti za prozu objavljenu u časopisu Život.

R.D. (Klix.ba)

Komentariši