Inzko je bio u pravu: Kako je genocid postao ‘etničko čišćenje’

Odluka donedavnog visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini da kriminalizira poricanje genocida bio je korak u pravom smjeru.

15 Aug 2021

Valentin Inzko je 23. jula kriminalizirao poricanje i glorificiranje genocida u BiH (AP)
Valentin Inzko je 23. jula kriminalizirao poricanje i glorificiranje genocida u BiH (AP)

Dvadesettrećeg jula je Ured visokog predstavnika, vrhovno međunarodno tijelo koje nadzire provedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, kriminaliziralo poricanje i glorificiranje genocida počinjenog u ovoj državi. Šef OHR-a na odlasku Valentin Inzko najavio je zatvoreske kazne za bilo koga ko “javno odobrava, poriče, uveliko trivijalizira ili pokušava opravdati“ genocid ili druge ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. “Genocid u Srebrenici, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti… ne smiju biti zaboravljeni ili negirani“, pisalo je u njegovoj odluci.

Ali, zašto je Inzko smatrao da treba povući takav potez 25 godina nakon završetka rata? Poricanje genocida u Bosni i Hercegovini počelo je 1992. godine, gotovo istovremeno sa samim genocidom. U maju 1992. glodine je počinjen prvi veći ratni masakr, kada su srpske snage granatirale glavnu pješačku ulicu u Sarajevu, pogodivši civile u redu za hljeb i usmrtivši 26 ljudi. Taj isti dan su srbijanski mediji izvijestili da je bosanska vlada bombardirala svoje građane kako bi okrivila Srbe. U naredne tri i po godine srbijanske vlasti i mediji su koristili slične taktike da negiraju, trivijaliziraju ili opravdaju mnoge druge genocidne masakre u Bosni i Hercegovini.

Genocid je počeo u maju 1992. godine

Od samog početka oni koji su bili uključeni u poricanje da se genocid ikada desio u Bosni i Hercegovini koristili su termin “etničko čišćenje“ da opišu najgora zvjerstva počinjena u regiji. Nadali su se da će na taj način preduhitriti upotrebu termina genocid u bosanskom kontekstu i spriječiti javni izraz podrške za Bosance i Hercegovce. To im je donekle i uspjelo. Termin “etničko čišćenje“, uveden naprosto kao eufemizam za genocid, evoluirao je u postojani akademski termin tokom godina i u više navrata je korišten da zamagli realnost stvarnih dešavanja u regiji tokom tog mračnog perioda.

Međunarodni sud pravde, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju te kasnije domaći sudovi također su doprinijeli ovom rastućem valu poricanja genocida, tako što su u više navrata donijeli presude koje sužavaju obim genocida i u pogledu vremena i teritorije. Dok je genocid, zapravo, trajao tri i po godine i uključivao zvjerstva počinjena duž šireg geografskog prostora, ovi sudovi su presudili da se samo događaji koji su se odigrali u Srebrenici u periodu od 11. do 12. jula 1995. godine mogu zvanično smatrati genocidom – što je restrikcija koja nikada nije primijenjena ni na jedan drugi slučaj genocida prije ili kasnije.

Državni zvaničnici, političari, novinari i civili u Republici Srpskoj – entitetu unutar Bosne i Hercegovine s većinskim srpskim stanovništvom – i Srbiji, međutim, nastavili su odbacivati čak i ovu veoma ograničenu interpretaciju genocida, rutinski tvrdeći da se genocid nikada nije desio u Bosni i Hercegovini. Parlament RS-a je 2018. odbacio izvještaj koji je 2004. godine izdala specijalna istražna komisija uspostavljena od prethodne vlade RS-a, koja je priznala da su snage bosanskih Srba počinile zločin genocida 1995. godine.

Dvije komisije iz RS-a i negator Handke

Onda je 2019. godine RS uspostavio dvije nove navodno nezavisne komisije – Nezavisnu međunarodnu komisiju za istraživanje stradanja svih naroda u regiji Srebrenice u periodu od 1992. do 1995. glodine i Nezavisnu međunarodnu komisiju za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu u periodu od 1991. do 1995. godine – da bi se “odredila istina“ o ratnim zločinima u Srebrenici i Sarajevu.

U julu 2021. godine prva od dvije komisije je objavila svoj “završni izvještaj“ o stradanjima svih naroda u regiji Srebrenice u periodu od 1992. do 1995. godine. Ovaj izvještaj je optužio ICTY da je namjestio politički pristrasna suđenja političkim i vojnim liderima bosanskih Srba tei da je pogrešno klasificirao srebreničke masakre kao genocid. Sugerirao je, bez ikakvog srama ili natuknice ironije, da maosvna ubistva bošnjačkih civila u ovom gradu ne trebaju biti smatrana genocidom, već “užasnom posljedicom“ njihovog odbijanja da se predaju snagama bosanskih Srba. Prema riječima Menachema Z. Rosensafta, generalnog savjetnika Svjetskog jevrejskog kongresa, ovaj izvještaj je omalovažio “kao nelegitiman i politički pristrasan ne samo ICTY, već i sva suđenja za ratne zločince, počevši sa Međunarodnim vojnim sudom u Nurembergu“.

Poricanje genocida u Bosni i Hercegovini i glorificiranje ratnih zločina počinjenih u ovoj državi, nažalost, nije ograničeno na RS, Srbiju, ili čak Balkan. Mnogi cijenjeni pojedinci i institucije širom svijeta također pružaju podršku negatorima genocida, ili se čak i sami upuštaju u poricanje genocida. Naprimjer, austrijski autor Peter Handke – poznati poricatelj genocida i apologeta za srpske ratne zločince, koji je Srebrenicu opisao kao “masakr iz osvete“ za ranija ubistva Srba i koji je održao govor na sahrani Slobodana Miloševića – nagrađen je Nobelovom nagradom za književnost 2019. godine.

Agresivno, ujedinjeno i nemilosrdno ponašanje RS-a

Srpski nacionalisti i njihove pristalice širom svijeta desetljećima rade na tome da ubijede svijet da se genocid nije desio u Bosni i Hercegovini i njihova nastojanja da uljepšaju svoju historiju danas su snažnija i efikasnija nego ikada ranije. Stoga je bilo ključno da Inzko poduzme korake i zaustavi nastojanja da se izbriše ovaj zločin protiv čovječnosti iz naše kolektivne memorije.

Nakon što je Inzko najavio odluku da kriminalizira poricanje genocida u Bosni i Hercegovini, Milorad Dodik, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda, najavio je da ovaj zakon nikada neće biti prihvaćen u RS-u. Ovo je “posljednji ekser u mrtvačkom kovčegu države Bosne i Hercegovine”, a RS “nema izbora već da počne proces otcjepljenja“, kazao je Dodik. Sedmicu kasnije, 30. jula, parlament RS-a je usvojio zakon o “neimplementaciji“ odluke visokog predstavnika i još jedan o zatvorskim kaznama do 15 godina zbog “narušavanja reputacije” RS-a. “Institucije RS-a neće sarađivati sa… tijelima Bosne i Hercegovine u implementaciji odluke visokog predstavnika“, saopćio je parlament RS-a.

Agresivno, ujedinjeno i nemilosrdno odbijanje od parlamenta RS-a pravnih promjena koje je uveo Inzko jasno je pokazalo zašto je kriminalizacija poricanja genocida nužna u Bosni i Hercegovini. Zaista je poricanje genocida duboko institucionalizirani problem u ovoj državi. Ne samo veliki segment populacije bosanskih Srba, već i sve političke institucije RS-a podržavaju i uključene su u historijski revizionizam.

Može pomoći u ‘sprečavanju da se prošlost ponovi’

U prošlosti je u Bosni bilo mnogo pokušaja da se kriminalizira poricanje genocida na državnom nivou, ali svaki pokušaj su blokirali predstavnici RS-a. Prvi put je u maju 2007. godine član Parlamentarne skuštine Bosne i Hercegovine predao Zastupničkom domu zakonodavni prijedlog o zabrani poricanja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja holokausta, genocida ili zločina protiv čovječnosti. Ovaj prijedlog nikada nije usvojen, zbog “nedovoljne entitetske većine“, odnosno protivljenja predstavnika RS-a.

U septembru 2011. godine isti prijedlog ponovo je predat Zastupničkom domu. Predstavnici RS-a su opet glasali protiv usvajanja ove rezolucije, tvrdeći da je cilj ovog zakona da “onemogući demistifikaciju ratnih zločina u Bosni i Hercegovini i da spriječi pogrešni utisak u svijetu o ratnim zločinima da se oni promijene.“ U odgovoru na ovo, bošnjački predstavnici su naglasili da bi ovaj zakon trebao odrediti da li država “podržava ili osuđuje holokaust, genocid i zločine protiv čovječnosti“ te da bi ovaj zakon trebao biti usvojen “zbog poštovanja za sve žrtve rata“ i “zbog budućnosti države“. Također su istakli da ovaj zakon možda ne može promijeniti prošlost, ali može pomoći u “sprečavanju da se prošlost ponovi“.

Njihove su molbe, međutim, izignorirane. Ovaj zakonodavni prijedlog je ponovo predavan Zastupničkom domu nekoliko puta između decembra 2011. i maja 2012. godine, ali nije usvojen, zbog stalnog protivljenja predstavnika bosanskih Srba. Ovi raniji napori su pokazali da, uprkos sve većem problemu poricanja genocida u državi, bošnjački predstavnici ne mogu uraditi ništa da ga zaustave na državnom nivou.

Ilegalno i kažnjivo u mnogim evropskim državama

Poricanje genocida nije samo ponovni napad na žrtve ovog zločina protiv čovječnosti, već i neporeciva prepreka za napredak države. Time se blokira svaki pokušaj pomirenja ili iscjeljenja i država se drži zaglavljena u mračnom poglavlju. Štaviše, možda i najvažnije, time se povećava rizik da se slična zvjerstva ponovo počine u budućnosti. Stoga, budući da je bilo praktično nemoguće za državne institucije da adresiraju ovaj problem, bila je odgovornost OHR-a, kao dio njegove dužnosti da nadzire provedbu Dejtonskog sporazuma, da poduzme nužne korake kako bi kriminalizirao poricanje genocida.

Oni koji se protive potezu OHR-a da se kriminalizira poricanje genocida tvrde da to međunarodno tijelo nije trebalo “nametnuti“ državi zakon koji ograničava slobodu govora i ometa pravno zaštićenu autonomiju RS-a. Iako je u Evropi u toku diskusija u vezi toga da li kriminalizacija genocida ometa slobodu govora, takvi su zakoni već rašireni na ovom kontinentu. Tokom godina je Evropski sud za ljudska prava u više navrata presudio da nema ograničenja za slobodu izražavanja i da države mogu kriminalizirati i kazniti poricanje genocida i druge oblike govora mržnje bez kršenja Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Poricanje genocida već je ilegalno i kažnjivo znatnim zatvorskim kaznama u mnogim evropskim državama. Njemačka i Austrija su, naprimjer, kriminalizirale poricanje holokausta prije mnogo godina. Mnoge države su im se od tada pridružile i kriminalizirale poricanje ne samo holokausta, već i drugih genocida i zločina protiv čovječnosti. S ciljem harmonizacije nacionalnih zakona, postoje nastojanja da se kriminalizira poricanje genocida kao oblik rasističkog i ksenofobnog ponašanja na nivou Evropske unije. Okvirna Odluka 2008/913/JHA usvojena je 2008. godine i obavezuje sve države članice da kriminaiziraju “javno odobravanje, poricanje i uveliko trivijaliziranje genocida, zločina protiv čovečnosti i ratnih zločina“.

Osuditi zvjerstva iz prošlosti i gledati u budućnost

Buduću da RS insistira na blokiranju bilo kakvih pravnih pokušaja da se okonča historijski revizionizam i poricanje genocida, OHR je bio u pravu što je napravio nužne izmjene u samom državnom krivičnom sudu. Čak je i SAD, država koja svako ograničenje na slobodu govora shvata ozbiljno, podržala ovaj potez, pokazujući da OHR-ova odluka nije napad na slobodu govora, već pokušaj da se okončaju kontinuirani napadi na Bošnjake i njihov identitet.

Sloboda govora je, bez sumnje, okosnica demokratskog društva. Ali nije apsolutna, niti bi to ikada trebala biti. Ako dozvolimo ljudima da poriču genocid, demoniziraju žrtve i slave počinioce s nekažnjivošću, utiremo put za još nasilja, još ugnjetavanja i bešćutnog puštanja krvi. Zato demokratska društva moraju poduzeti korake protiv historijskog revizionizma uopće i poricanja genocida posebno – sve i ako to znači ograničavanje slobode govora.

Odluka OHR-a da kriminalizira poricanje genocida je stoga bio korak u pravom smjeru. Ali, samo će vrijeme pokazati hoće li biti efikasan u pomaganju ljudima Bosne i Hercegovine da kolektivno prihvate i osude zvjerstva iz prošlosti i počnu gledati u budućnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA

Komentariši