Vraćamo li se u 80-e: Muzika je jedan od razloga za to

Živjeti pomalo u nekoj ‘boljoj’ prošlosti nije loše, ako je ona nadahnuće za stvaranje bolje budućnosti.

14 Aug 2021

Osamdesete se i dalje drže, nameću i ne zastarijevaju dahom ili barem dojmom gotovo dječje razigranosti, naivnosti i nevinosti koje njihov duh sa sobom i u sebi nosi, piše autor (Getty Images)
Osamdesete se i dalje drže, nameću i ne zastarijevaju dahom ili barem dojmom gotovo dječje razigranosti, naivnosti i nevinosti koje njihov duh sa sobom i u sebi nosi, piše autor (Getty Images)

Prije nekoliko godina, u “pred-covid” vremenima, kada je hrvatski turizam iz godine u godinu obarao rekorde, u jednoj je novinarskoj reportaži strani turist (ili možda turistkinja) upitan kako mu se sviđa u Hrvatskoj i kakve će dojmove ponijeti kući.

Odgovor su bile više-manje uobičajene i kurtoazne riječi pohvale i oduševljenja zemljom, njezinim ljepotama, hranom i ljubaznim ljudima, da bi na kraju izrazio čuđenje time što u Hrvatskoj na radiju i u kafićima daleko više nego igdje na svijetu gdje je bio svira stara glazba, odnosno glazba iz 80-ih godina prošlog stoljeća.

Nije jedini – moglo se relativno često čuti turiste, primjerice u Zagrebu, da spominju isto, iako ne s neodobravanjem, nego s izrazom lica čovjeka koji je upravo doživio neku bizarnu, ali simpatičnu situaciju.

‘Bolje to nego instant hitovi’

Netko bi, možda, rekao: “Hvala Bogu da smo zadržali nešto ukusa pa ne dopuštamo da se javni prostor posve ‘zagadi’ suvremenim instant hitovima, ‘štancanim’ po jednostavnim i utvrđenim ‘šprancama’ koji svi zvuče isto, samo su trivijalni i predvidljivi usklici, rime, teme i njihova ‘obrada’, pripjevi i afektiranje u glasovnom izričaju na egzotičnom španjolskom i drugim jezicima različiti, ako bi se i to uopće moglo reći.”

O takozvanom turbo-folku s ovih naših prostora, na koji, ruku na srce, i mnoge te strane pjesme neobično sliče, da ne govorimo.

No, što god tko mislio o suvremenoj komercijalnoj pop glazbi – za koju se, dakako, ne može reći da ne proizvodi i kvalitetan suvremeni pop – ona je nužno sveprisutni dio naših života i odraz današnjice te mnogi, posebno mlađe generacije, uživaju i u tim i takvim ritmovima i napjevima.

Dakako, ne može se reći da u Hrvatskoj, ne uzimajući ovom prilikom u obzir naše “domaćice”, ne trešte pogotovo sada sa svih strana upravo takvi glazbeni uradci koji pozivaju na razuzdanu mladenačku ljetnu zabavu – što god i tome tko mislio.

Doista, kad se pomnije obrati pažnja na glazbu koja svira u Hrvatskoj, posebno u Zagrebu i većim gradovima, ali i na Jadranu, može se zapaziti da pop bendova i pjesama iz 80-ih, s obzirom na vremenski period koji nas od njih dijeli, ima prilično mnogo, dobrim dijelom upravo vrlo komercijalnih.

Posebno na nekim od popularnijih radio postaja ili privatnim zabavama u apartmanima, kućama i slično.

Uz ‘Pink Floyd’ preživljava i ‘A-ha’

Ne može se reći da se u 80-im, po mnogima “najluđim”, specifičnim i krajnje začudnim godinama u glazbenom i društvenom smislu, koje su čak i od kiča načinile kulturološki, a u mnogim slučajevima i relevantni kulturni fenomen, nisu izrodili bendovi, glazbeni pravci i pjesme koji su i vrijednosno doprinijeli i oblikovali kulturno ozračje i naslijeđe za budućnost.

Iako, jasno, svaka dekada – u tim se razdobljima otprilike to nekako kretalo tijekom 20. stoljeća – nosi svoje više ili manje kvalitetne “produkte”, opet je zanimljivo da, primjerice, uz “Pink Floyd”, “Led Zeppelin”, Davida Bowieja ili “Beatlese” i “Stonese”, tako ustrajno preživljavaju, recimo, “A-ha”, “Wham”, Nick Kershaw, Paul Young, Cyndi Lauper, “Alphaville”…

Pritom, dakako, nikome od njih ne odričem njihovu vrijednost – dapače, i sam volim povremeno čuti neke i od nabrojanih i nenabrojanih.

A o pop gigantima raznih glazbenih izričaja i pravaca poput “The Cure”, “Depeche Mode”, “Talk Talk”, Michaelu Jacksonu, Georgeu Michaelu, Kim Wilde, Madonni, Whitney Houston, “Pet Shop Boys”, “Ultravox”, “Roxy Music”, “Human League” i drugima da ne govorimo.

Stvari su to na koje “đipaju” ne samo starije, nego i mlađe generacije, koje uvijek iznova iznjedruju one koji, kada ih se upita zašto im se tako sviđa nešto na što su u “diskačima” davnih 80-ih čagali njihovi starci, odgovaraju: “Takve mjuze i tako dobre zafrkancije danas nema, prije je bilo puno bolje…”

Neka vrsta ‘mitskih’ vremena

Možda upravo tu leži mogući odgovor na “tvrdoglavu” prisutnost 80-ih – u dijelu starijih, kao i mlađih generacija gotovo svugdje, a posebno na ovim našim prostorima, one su neka vrst “mitskih” vremena, vremena u kojima je započela i njihovim krajem kulminirala dramatična globalna društvena, politička, ekonomska, civilizacijska transformacija, pa time imaju i nekakav mitski status.

To je vrijeme neposredno prethodilo i raspadu bivše države i ratnoj, a time i društvenoj, vrijednosnoj i kulturnoj “apokalipsi” 90-ih na ovim prostorima.

Kao što je ta “apokalipsa” postala dio kolektivne svijesti sa svojim ratnim razaranjima i poratnom korupcijom i kriminalom u sprezi s sa svim razinama vlasti i interesa, što je sve zajedno na duge staze posve razorilo društvo i gospodarstvo, tako je sjećanje na “lude”, ali iz te perspektive i “nevine”, razigrane 80-e također postalo dio kolektivne svijesti, odnosno kolektivnog sjećanja da je nekada davno, prije svih tih strahota i čemera koji sve prožima do danas, postojalo posve drugačije vrijeme, koje se ponekada čini okupano i bojama koje se kroz njega možda i nisu prelamale.

Ponekad se i meni, kad razmišljam o tome iz ove perspektive i kulturološkog ozračja, čini nemogućim i kao san da su 80-e i na ovim prostorima, u tom “mraku” socijalizma, kao vrijeme Novog vala i duboke kulturne, intelektualne i općedruštvene kreativne ekspanzije, uopće postojale, da se sve to uopće dogodilo.

Neusahla žudnja za nevinošću

Te 80-e i lokalno i globalno u svakom aspektu, kao i svaka “epoha”, obiluju i kontroverzama i negativnostima, ali u usporedbi s onime što se događalo neposredno nakon njih i nikako ne prestaje, a čemu su i same nužno dale doprinos, nije čudo da dekade prolaze i prolaze, a one se i dalje drže, nameću i ne zastarijevaju dahom ili barem dojmom gotovo dječje razigranosti, naivnosti i nevinosti koje njihov duh sa sobom i u sebi nosi.

Tako je možda taj podvojeni život u kojem dio društva dijelom i nesvjesno jednom nogom uporno stoji u tim davnim vremenima, pokušaj starijih generacija da otresu svoj dio krivnje i povrate nevinost izgubljenu nakon njihova vremenskog završetka, a mlađih da nevini postanu, budu i ostanu.

Na kraju krajeva, živjeti pomalo u nekoj “boljoj” prošlosti nije ni loše ni pogrešno, ako je se shvaća kao žudnju i nadahnuće za djelovanje i stvaranje neke budućnosti bolje od svake prošlosti i sadašnjosti, pogotovo ove aktualne – čim prije, tim bolje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA

Komentariši