Srbija između grube realnosti i uljepšane statistike

Građani nikako da osjete benefite koje ostvaruje ‘ekonomski lav’, kako tvrdi predsjednik zemlje koja je izmučena i prezadužena.

14 Aug 2021

Aleksandar Vučić i njegova propagandna mašinerija ubjeđuju građane Srbije da nikada nisu živjeli bolje, piše autor (EPA)
Aleksandar Vučić i njegova propagandna mašinerija ubjeđuju građane Srbije da nikada nisu živjeli bolje, piše autor (EPA)

Možda niste znali, ali Srbija je “ekonomski lav”. Tako tvrdi predsednik države Aleksandar Vučić. Najveći industrijski rast, najviše stranih investicija, najveći porast bruto domaćeg proizvoda, sve naj, naj, naj… Samo što nije prestigla Hrvatsku, koja je uvek bila bolja po ekonomskim pokazateljima, a Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Severna Makedonija odavno joj gledaju u leđa.

I tako iz dana u dan, 24/7 Vučić i njegova propagandna mašinerija ubeđuju građane Srbije da nikada nisu živeli bolje, da je svuda van granica Srbije propast, uključujući Nemačku. Jednom prilikom je izjavio da BMW i  Mercedes ne bi ni postojali da nema Srbije, jer se u Srbiji izrađuju neki od najvažnijih elemenata tih vozila. Toliko Srbiji dobro ide da je Geox otišao iz Srbije. Premijerka Ana Brnabić kaže da su Italijani otišli iz Vranja “zato što Srbija više nije zemlja sa jeftinom radnom snagom“.

Meso ‘otišlo u nebesa’, gorivo postaje luksuz

Sve apsurd do apsurda, ali to je i takva je danas Vučićeva Srbija. Lako je manipulisati građanima kada Vučić u svojim rukama ima sve poluge vlasti. Zahvaljujući tim polugama, dobar deo građana Srbije je ubeđen da Vučić narodu deli svoje pare, a da opozicija pali deponije širom zemlje. Kriminalni klan Veljka Belivuka ne bi ni postojao da ga nije stvorila i u životu održavala opozicija.

U ovakvu atmosferu se idelno uklapa ekonomska statistiska. Vučić, naravno, koristi samo ono što njemu odgovara. I time pothranjuje pamet onih građana čiji život ne bi imao smisla da on nije na vlasti. Tom narodu ne vredi objašnjavati i crtati. Veliki deo birača vladajuće Srpske napredne stranke više veruje svom predsedniku nego svom frižideru. Tako nešto je isuviše teško, gotovo nemoguće, promeniti. Čak nije dovoljno otići u prodavnicu i videti cenu jestivog ulja, koji je za nekoliko nedelja skoro duplirao cenu na tržištu. Meso je “otišlo u nebesa”, a gorivo postaje sve veći luksuz.

Primera radi, kada je Vučić došao na vlast, litar dizela su plaćali 139,5 dinara (1,20 evra), a danas skoro 170 dinara (1,45 evra) Za to vreme litar dizela u okolini Bijeljine (Bosna i Hercegovina) košta 117 dinara (malo manje od jednog evra). Te godine je kilogram junetine bio 630 dinara (5,35 evra), a danas već prelazi 900 dinara (7,90 evra). Pomenuto suncokretovo ulje se plaćalo nešto više od 130 dinara (1,10 evra), a danas skoro 200 dinara (1,70 evra). Za vreme “lopova“ koji su vodilu zemlju pre njega prečasnog i prepoštenog, država je poljoprivrednicima plaćala subvencije od 12.000 dinara (102 evra) po hektaru, a danas svega 4.000 dinara (34 evra), i to ako se sete da uplate. Ruku na srce, u međuvremenu su rasle plate i penzije, ali ta primanja nisu pratila porast cena, a kurs dinara u odnosu na evro nije menjan godinama.

Koliki je dug: 20, 30 ili 40 milijardi eura?

Problem je što građani Srbije nikako da osete nekakav benefit od svih tih statistika. Srbija je izmučena, ali i prezadužena. Podaci od zaduživanju se kriju kao zmija što krije noge. Vučić i ekipa ponavljaju samo da takva vrsta zaduženja ne prelazi propisanih 65 posto BDP-a, ali nikako da se saopšti da li je u pitanju 20, 30 ili čak 40 milijardi evra. U te dugove, koje će otplaćivati generacije i generacije građana Srbije, najveći deo se odnosi na davanja ekonomske pomoći tokog trajanja epidemije korona virusa. Predsednika nema ko ni da pita o kakvim se to kreditima radi i po kojim kamatnim stopama. Ako nekada i kaže koju reč o tome, uvek naglasi, bez konkretnih brojeva, da je sve to mnogo povoljnije nego kada su “žuti“ bili na vlasti.

Isto nema ni objašnjenja zašto Srbija plaća najskuplju izgradnju kilometra autoputa u Evropi. Svi poslovi u vezi sa autoputevima se ugovaraju direktno, bez raspisivanja tendera. Vučić svakome da malo da radi i svi su zadovoljni. Jedan put rade Kinezi, drugi put Amerikanci, treći put Azerbejdžanci, Francuzi će raditi beogradski metro…

Stotine miliona evra država Srbija će dati za izgradnju fudbalskih stadiona širom zemlje. Država u kojoj je fudbal gotovo nepostojeća kategorija, izuzev menadžera, koji kupuju jeftinu radnu snagu, a onda ih bogato “uvale“ inostranim klubovima. Neki podaci govore o tome da će oko 600 miliona evra biti odvojenu za ovu vrstu spomenika vlasti Aleksandra Vučića.

Taj napuhani balon će jednom pući…

Obični građani Srbije nemaju mnogo radosti od njegove statistike. Posao u državnoj službi i javnim preduzećima moguće je da dobiju samo članovi SNS-a. U Srbiju je došao veliki broj inostranih fabrika koje proizvode kablove za autoindustriju. U mnogim od njih se radi za nešto malo iznad cene minimalca. Neke od njih se polako pakuju i odlaze dalje. Izuzetno dobro su, međutim, plaćeni programeri koji rade za strane kompanije koje su, takođe, došle u Srbiju. Kinezi u Boru i Smederevu su zadržali visoke plate radnicima, ali većinu rukovodećih mesta drže oni, a ne srpski stručnjaci. U Boru, ne primer, živi već između 4.000 i 5.000 Kineza. Sve poslove oko izgradnje novih rudnika i pogona rade Kinezi. U jednoj sestrinskoj firmi Zi Đina, vlasnika nekadašnjeg Rudarsko-topioničarskog basena Bor, radi 2.000 Kineza i 200 građana Bora i okoline.

Ogromne socijalne razlike su i dalje prisutne u Srbiji, deca se i dalje leče SMS porukama, glavni grad pliva u fekalijama i ogroman deo je i dalje bez kanalizacije, uključujući čuveni “Beograd na vodi”, država pokušava da stimuliše podizanje nataliteta sa 5.000 evra, kao da se deca rađuju zbog para, a ne iz ljubavi. Život u Srbiji dokazuje da zvanična statistika nema mnogo veze sa stvarnim životom. Mladi i dalje ne vide perspektivu u Srbiji, a takva istraživanja Vučića ne zanimaju. Njemu je bitno da je pronašao način da neposredno uoči predsedničkih izbora u proleće sledeće godine svakom penzioneru država da 20.000 dinara (oko 180 evra). Valja se uložiti što više kreditnih para u izbornu kampanju. Vučića ništa ne košta, donosi glasove, a te kredite neće on vraćati, već generacije koje dolaze.

Kome sve ovo nije jasno, ne vredi ga ubeđivati u suprotno, ali tako je. Merilo dobrog života nije upoređivati se i spočitavati susedima na Balkanu da je neko bolji od njih. Statistika služi samo da se balon Vučićeve vlasti i dalje puni nekim nestvarnim vazduhom. Taj balon je sve veći i veći i nikako da pukne, ali jednom će morati. Problem je što će pucanje tog balona mnogo koštati državu Srbiju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA

Komentariši