Senad Medanović iz Prhova i ratna fotografija koja je obišla svijet

U ‘filmskom’ životu bivšeg logoraša i vojnika Armije Bosne i Hercegovine 22. septembar 1995. godine je dan kada je pored zgarišta rodne kuće pronašao masovnu grobnicu sa 38 ubijenih civila.

Fotografija je zaustavljeni trenutak neizmjerne patnje vojnika na zgarištu kuće iz koje su pobijeni svi njegovi najbliži (Ron Haviv / Ustupljeno Al Jazeeri)
Fotografija je zaustavljeni trenutak neizmjerne patnje vojnika na zgarištu kuće iz koje su pobijeni svi njegovi najbliži (Ron Haviv / Ustupljeno Al Jazeeri)

Midhat Dedić 30 May 2021

Ako bismo u nekom subjektivnom vizuelnom kolažu makabričnih slika iz bh. rata fotografiju šutiranja mrtve Bošnjakinje u Bijeljini 1992. godine od Arkanovog “tigra” mogli proglasiti najpotresnijom i najjezovitijom s početka ove tragedije, onda bismo fotografiju 24-godišnjeg bosanskog vojnika Senada Medanovića u ključkom selu Prhovu 22. septembra 1995. godine, ispred njegove spaljene porodične kuće, mirne duše mogli okarakterizirati kao najbolniji i najganutljiviji prizor skraja rata.

Zanimljivo, i fotografiju u Bijeljini i fotografiju u Prhovu uradio je ratni reporter Ron Haviv, koji je pratio jedinice Petog korpusa Armije Bosne i Hercegovine na oslobodilačkom putu krajem rata.

U Prhovu je 1. juna 1992. godine strijeljano 53 mještana djece, žena i staraca. Najmlađa je bila devetogodišnja devojčica Indira Medanović, najstariji 84-godišnji Arif Medanović. Grupa od 38 civila strijeljana je ispred kuće Senada Medanovića.

Žrtva nikad ne traži osvetu, nego pravdu

Druga grupa od 15 civila pobijena je u susjednom srpskom selu Peći. “Junaci” Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske u Prhovu su strijeljali civile, 18 žena,11 djece i 24 muškarca. Prhovo je, po popisu iz 1991. godine, imalo 358 stanovnika, od toga 251 Bošnjaka (tada Muslimana) i 107 Srba. Godinu dana kasnije snage VRS-a su ubile 21 posto bošnjaškog stanovništva Prhova. Sa strijeljanja je, među rijetkima, pobjegao Senad Medanović.

Na YouTubeu se vrti trominutni šokantni videozapis, koji je, prema riječima Medanovića, danas 50-godišnjaka, snimila Hrvatska televizija 22. septembra 1995. godine u Prhovu. Plavokosi 24-godišnji Medanović, s višednevnom bradom i puškom u ruci, u pratnji dvojice vojnika iz Bužima i civila iz Jajca, primiče se svojoj kući kroz bujad i paprat zaraslog šumskog puteljka. Prvi put nakon 1. juna 1992. godine. Na 10. sekundi snimka tiho govori:

“Iz moje kuće ubijena su tri rođena brata, od brata ‘ćerka od 18 godina, silovana i zaklana, snaha zaklana, baš ovdje [pokazuje rukom]… i sestra, živa spaljena, ‘73. godište… živa spaljena dole u onoj kući…”

U nijemom bolu 24-godišnji ratnik gleda u zidine porušene rodne kuće, sa zemlje uzima plavi komad tkanine, držeći ga na vrhu cijevi, a kada ga prepozna, iz grla mu se otme krik i nezaustavljiv plač. Skupljenih ramena i oslonjen na drvo neutješno rida. Ta fotografija, zaustavljeni trenutak neizmjerne patnje vojnika na zgarištu kuće iz koje su pobijeni svi njegovi najbliži, jedna je od najpoznatijih ratnih fotografija iz spaljene Bosne na koncu 20. stoljeća. Obišla je svijet i završila u muzejima ratnih zločina i holokausta.

Demobilizirani vojnik sa 30 eura invalidnine

“Nemam prljavštine da odem tako njemu i uradim. Ja ću ubiti njega, ali mu neću ubiti dijete, sestru, mater, djeda od 70 godina…”, govorio je 24-godišnji vojnik Armije Bosne i Hercegovine tog septembarskog dana 1995. godine na zgarištu rodne kuće. Potom će pokositi travu i lopatom zakopati mjesto masovne grobnice u svom dvorištu.

Dvadeset šest godina kasnije, a 29 godina od zločina u Prhovu, 50-godišnji Senad Medanović, podobro zdravstveno raskliman i nagrižen životom demobiliziranog vojnika sa 60 konvertibilnih maraka (30 eura) vojne invalidnine i bez redovnog posla, gol i bos, što bi rekao narodni um, kaže kako ne traži osvetu, jer se žrtva nikada nije svetila, nego traži pravdu.

Medanovićeve plave oči, suprotnost umornom i ispijenom licu, i danas gore kao plamen sa mangala. Srednju školu završio je u Celju, u Sloveniji, postao majstor karatea u semi-kontaktu, a nakon vojnog roka u Varaždinu, u ljeto 1992. godine, stigao kući u Prhovo. Da svjedoči početku pokolja i da pobjegne dželatima. Medanovićev život od toga 1. juna do kraja rata je nezabilježena filmska priča skromnog heroja, kome ni strašni zločin nad porodicom nije ugasio sportski duh, fair play u venama i dostojanstvo u utakmici života.

“Prvi juni u Prhovu je dan ratnog zločina, dan istrebljenja jednog sela, historijski dan jedne nezapamćene nesreće izazvane ljudskom rukom i poremećenim umom. Ali, skoro tri decenije nakon ovog zločina, naši lokalni lideri još nisu uspjeli nijednom obilježiti ovaj strašni datum baš na taj dan, nego kažu ‘obilježit ćemo prve subote u junu’. Meni smeta ta igra s datumima. Prhovo je zbrisano sa lica zemlje 1. juna, pobijene su kompletne porodice. Gledam u Posavini, poginula u ratu četiri četnika, a na godišnjicu njihove pogibije dolazi premijerka Srbije, predsjednik Srbije, izaslanici, kompletna ekipa [bh.] entiteta [Republika Srpska]… A Prhovo je svakog 1. juna pusto. Moje selo je historija tragedije ključkog kraja, kao i Biljani, Velagići…”, govori Medanović.

‘Ko im rekne riječ, strijeljat ću ga’

Životni film Senada Medanovića počinje 1. juna 1992. godine, kada, kroz šikare, preko živica i šumskih bujadara, bježi pred 13. garavom četom “junaka” VRS-a. Hitar je kao srna, preskače živice i plotove kao od šale, vjeruje kako ni metak nije brži od njega. Ne vjeruje u njihov poziv da se u 13:00 sati skupi svo selo “radi dogovora”. A “dogovor” se pretvorio u pokolj. Bjegunac sa strijeljanja u Prhovu poznaje dobro teren, krije se oko srpskih kuća na Pećima, jer tamo ne vrše pretrese, i pronalazi grupu od oko 180 Bošnjaka u šumi Galaja, kod sanskog sela Vrhoplje, koji razmišljaju kao i on. Grupa od 144 Bošnjaka u Galaji uspijeva se sa srpskim oficirima zarobljenim u bici u ovoj šumi 4. juna 1992. godine prebaciti na slobodnu teritoriju tadašnjeg Bihaćkog okruga, a manja grupa od 25 boraca, koja se, uslijed ratnih dejstava, odvojila i u kojoj je bio i Senad Medanović, ostala je u okruženju.

“Pripremili smo plan da se iz Galaje prebacimo preko rijeke Sane i s vodičima krenemo prema Bihaću. Sanu smo prešli na Mostišću i krili se u Keranima u Hrustovu u jednoj garaži. Danju smo spavali, noću se kretali. Izdani smo, to je duga priča, na Grmeču, na lokaciji nekadašnje Grmečke koride, gdje smo trebali obnoviti zalihe vode, dočekala su nas dva mitraljeska gnijezda na brisanom prostoru. Naše dvije grupe su se razdvojile, neki su ubijeni, neki zarobljeni, a ostatak se raspršio po planini tražeći spas”, sjeća se Medanović.

On se s dvojicom kolega probijao preko sela Zavalja i tu se odigrala scena koja će im kasnije spasiti živote.

“Trčimo preko posječene šume, dan je, brisani prostor, potom bujadara i živica koja se naslanja na ivicu sela. Odjednom vidim dvije djevojčice od šest-sedam i 11-12 godina, igraju se… Ostavio sam poklano selo, ali mozak mi radi savršeno. U meni živi duh sportiste. Kažem dvojici iza mene: ‘Ko im rekne riječ, strijeljat ću ga na licu mjesta!’ I tada ugledam starca u šljiviku, kosa mu je ispala iz ruku od straha, trese se k'o prut; bilo mu je savršeno jasno da smo ili Hrvati ili Bošnjaci, izmoreni, u duksericama, patikama i s oružjem… Prenoćili smo u šumi iznad sela i krenuli kozjom stazom prema Mijačici kroz bukovu šumu, tu smo sutradan uhvaćeni ‘na čeki'”, priča Medanović.

Batinanje, lomljenje nosa, izbijanje zuba

Sjeća se da je bio na čelu, s puškom u ruci i “magnumom” na opasaču, rancem na leđima, u kojem je bilo nekoliko bombi i “maslenica koju mi je spakovala moja Derviša”.

“Možeš biti hrabar, možeš biti zvijer, ali kada ti njih stotinu, ili što bi rekao Mile Čavka, ‘bilo ih je jedno milion’, drekne ‘Stoj, ruke uvis!’, prvo ti se noge oduzmu, a onda cijelo tijelo, nemaš vremena za bilo šta. Digao sam ruke s puškom, a iza živice se čulo da mi ‘je… mamu, spuštaj oružje, sad ću te sasjeći…'”, sjeća se Senad Medanović.

Uslijedilo je batinanje do nesvijesti, lomljenje nosa, izbijanje zuba; bio je toliko izudaran da mu se nije primjećivala ni tetovaža JNA na grudima, koju je sebi iz inata istetovirao u vojsci u Varaždinu jer je neki poručnik Pantelić imao istetoviran krst.

“Bio sam siguran da mi se približava kraj i tada se, Bog je tako htio, dogodilo čudo. Ulazi onaj starac sa Zavalja i galami: ‘Znate li koga mučite?’, a oni kažu: ‘Tučemo najvećeg ustašu u Saničkoj dolini…’ A taj djed im kaže: ‘On može biti ustaša, balija, mudžahedin, beretke, ali nije koljač.’ ‘Šta pričaš!’, Vide ili Mitre, ne mogu se više sjetiti imena, povikao je na starca kapetan iz Palanke koji me je tukao. A starac mu kaže: ‘Ovaj ovdje je prošao sa još dva momka do zuba naoružani kraj moje kuće, kraj moje dvije unuke, na svoje uši sam čuo kada im je rekao da ko im reče riječ streljaće ge…’. Nakon toga sam dobio vode, oprali su me, vratili u Ključ, odakle sam u transportu autobusom, s ostalim Bošnjacima, završio u koncentracionom logoru Manjača. Tokom transporta na Manjaču dvojica vojnika iz Sokolova su me neprestano tukli.”

Manjača, Batković, razmjena, Travnik

Nakon Manjače, Senad Medanović kao logoraš nastavlja mučnu životnu bitku u logoru Batković, sude ga u Bijeljini kao “mudžahedina” na 19 godina zatvora, da bi konačno “omirisao” slobodnu teritoriju u mjestu Turbe nadomak Travnika, gdje se dogodila razmjena zarobljenika. Od tada do ulaska u spaljeno i pusto Prhovo bio je vojnik Sedmog korpusa Armije Bosne i Hercegovine.

Na 20-godišnjicu pokolja u Prhovu Senada Medanovića, po njegovim riječima, posjetili su novinari iz Londona, među njima i Roy Gutman, dobitnik Pulitzera. Jedino nije bilo bh. medija. Iza njega su suđenja počiniocima prhovskog masakra na Sudu Bosne i Hercegovine, sve znane komšije, ne čelu s Markom Adamovićem, koji je 1. juna 1992. godine odlučivao ko će živjeti, a ko mrijeti i rečenicom koja se do jeze urezala preživjelima: “Nek’ im je pokoj duši…” Pamti i čuđenje tadašnje državne tužiteljice Džemile Begović i pitanje njemu upućeno kako od 1.000 izjava svjedoka u 990 pominju njega.

Na 29. godišnjicu zločina u Prhovu će biti isto, kao da u sebi zbori Senad. Život kakav-takav ide dalje. Na 1. juni, međutim, Senad je zbrkan i izgubljen čovjek. I dalje vidi tri ubijena brata, ubijenu i zapaljenu 19-godišnju sestru Enesu, s još tri strijeljane žene iz sela…

“I danas ne razmišljam kao oni, nije me tako odgojilo i vaspitalo. U meni živi olimpijski duh sportiste koji poštuje borca, ni u karate borbama, ni u tučama, a ‘fala Bogu, bilo ih je, nikada nisam, niti bih, udario čovjeka na zemlji. A kamoli digao cijev na dijete, ženu ili starca”, kaže Senad Medanović, čovjek koji je pred rodnom kućom u pustom selu Prhovu 22. septembra 1995. godine pronašao masovnu grobnicu s tijelima najrođenijih.

‘Ko može promijeniti datum smrti ovih ljudi’

Vraća se na dan kada je nastala fotografija koja je obišla svijet, koji se, taj dan, kaže, ne može opisati. Iz njegove rodne kuće tog 1. juna ubijeno je šestero, ukupno 22 prhovska Medanovića, 42 iz šire porodice, komšije…

“Eto, sad će 1. juni, ne govorim samo zbog mog zaboravljenog Prhova; od Velečeva do Kozarca sve i jedna bošnjačka mahala ima svoje grobnice, nemarni smo prema sebi i našoj tragediji. Za mene, dok sam živ, 1. juni je dan najveće tragedije, dan ratnog zločina i niko, ni predsjednici država, ni ovdašnji sudovi, ni Strazbur, ni sotona ne može promijeniti datum kada je spaljeno i ubijeno Prhovo. Ko može promijeniti datum smrti ovih ljudi…”, priča Medanović.

“Bivši načelnik Ključa jedne godine kaže: ‘Mi ne možemo danas, na 1. juni, u Prhovo, danas je dan škole…’ Pitam ga: ‘A šta je, Bajazite, za tebe istrebljenje jednog sela, pobogu si, brate…'”IZVOR: AL JAZEERA


POVEZANE

Dramatične fotografije ratnih zločina

Fotoreporter Ron Haviv govori za Al Jazeeru o svojim najpoznatijim snimcima rata iz Vukovara, Bijeljine, Sarajeva…13 Jul 2013

Pregled presuda za genocid i druge zločine u Srebrenici

Na sudovima u regiji i Evropi osuđeno je 47 osoba na više od 700 godina zatvora zbog počinjenog genocida i zločina u Srebrenici.10 Jul 2019MIŠLJENJA

Jesmo li đuskali u ritmu mrvljenja ljudske lobanje?

DJ Max, ili Srđan Golubović, za svoja zlodjela nije procesuiran, nego je po beogradskim klubovima zabavljao urbani svijet.

Komentariši