Mi smo divlji ljudi

Vitalnost, srčanost i hrabrost kvaliteti su koji olako skliznu u agresiju, aroganciju, obresitost ili bezobrazluk.

27 Jul 2021

Žena na ulici u Sarajevu nosi masku na licu zbog pandemije korona virusa (EPA)
Žena na ulici u Sarajevu nosi masku na licu zbog pandemije korona virusa (EPA)

Još dugo će me vremena fascinirati, iritirati, obeshrabrivati, na kratke trene impresionirati, neodgovorivo intrigirati, bizarno mi nedostajati, goniti, u mislima okupirati, agresivnost i obresitost ljudi naših zemalja, agresija u kojoj odrastamo, koju prihvatamo, na koju se navikavamo; na nju će me još dugo podsjećati nešto ipak komplikovaniji maniri drugih, daljih, stranaca, na putevima na koje neminovno stupamo kada putujemo, istinski otkrivamo, susrećemo se sa drugosti u drugima i sa svijetom kakvim on stvarno, široko i u cijelosti, ipak jeste.

U nekom trenutku, naši sugrađani počeli su javno ručati u potkošuljama i plastičnim papučama, u melanholičnom maniru Felinijevih filmova, dok djeca takvih roditelja, nesputana i nevaspitana, rastu slobodna, oslobođena od groznog, mračnog svijeta koji nas vreba. Ova je regija oaza slobode. Posljednje utočište slobodnog svijeta. Dok drugi su pali, pokoreni i standardizirani, ovdje su zemlje čistog zraka, sa mirisom slobode i pobune, nesputane ljudske prirode, prirodno obdarenih ljudi, stasitih, najzgodnijih, muževnih muškaraca i oštrih, čvrstih, nepokolebljivih majki. Zar ne?

Kuda sve to vodi?

Više puta sam čuo slične riječi. Jedna je autorka ranije, druga skorija, izgradila svoje ime na sličnoj tvrdnji. Kuda sve to vodi? Jednoj iluzornoj ideji, identitetu porozno postavljenom na eksepcionalističkim temeljima, nagriženim lošim životnim standardom, visokom stopom agresije te drugim i očiglednijim vidovima nasilja, skorašnjom istorijom ratova, no ipak nepokolebljivo ponavljanom u orgijastičkim zanosima u imigrantskim noćnim klubovima.

Sjećam se jednog polaska sa aerodroma ali ne zamjeri, anonimni čitaoče, ako se ne sjećam da li smo krenuli iz Beograda, Sarajeva, Tivta ili Skoplja, u prevozu jednim vozilom što podsjeća na “papamobil“, između aerodromskog pristana i aviona. U njemu, svi su se putnici, naši sugrađani, nagurali na vrata puno prije odredišta, po staroj navici iz gradskih prevoza regionalnih prestonica, sad konačno i komično krenuvši u Rim.  Ne sluteći da svi smo zajedno, dijeleći sudbinu, osuđeni kao u Čistilištu na zajedničko ukrcavanje u avion koji nikako i ni pod kakvim uslovima neće polijetiti dok se baš svi ne ukrcamo, nekako je svima, kolektivnim mentalitetom vođenim, bilo bitno – ko će biti prvi. Nikada mi to neće biti jasno.

Nezaobilazna logika ukrcavanja u avion numerisanih sjedišta kao da je bila nepremostiva prepreka za navike stečene godinama odrastanja u guranju, laktanju, surovih odrastanja u siromašnim državama-nacijama. Imao sam puno vremena o tome razmisliti, stojeći sa svima njima u redu pasoške kontrole za građane zemalja van EU. Zašto je bilo bitno ko će biti prvi, u trci bez pobjednika, u kavezu vrijednog hrčaka, u trci što ne vodi nikuda? Zašto su se mlade djevojke sa friško kupljenim a odveć neukusno zastarjelim damskim šeširama odjednom upustile u guranje na vratima aerodromskog transporta sa starijim, radom istrošenim čistačicama na povratku sa godišnjih odmora? Zato što je bitno ko će biti prvi.

Nerijetko, hodajući zamišljen ulicom, nađem se pod opsadom samouvjerenih majki sa dječijim kolicama. Brzo ustuknem, obazrivo i sa poštovanjem, dok mi prije nekog vremena nije došetala sama jedna posve čudna misao – šta bi bilo da ih nisam primijetio na vrijeme, da nisam ustuknuo, da se nisam pomjerio, da sam nastavio hodati, zamišljen, sa mislima u hridima na obodima mediteranskih gradova koji možda nikad nisu ni postojali, bulevarima Novog Sada, Sarajeva ili Beograda, šta bi se to desilo da ja nisam ustuknuo? Samouvjerenost, obresita samoproklamovana privilegovanost koju ne viđam kod majki u stranim zemljama, najbolje se uočila kada sam posmatrao šta se događa kada se sretnu dvije majke sa kolicima na uzanom prolazu.  Dugo su stajale, odmjeravajući protivnika. Intrigantno. Ko sada ima prvenstvo? Bez uzmicanja, stajale su, nepomično, odmjeravajući kolica jedna drugoj, razmjenjujući jednako frustrirane, pasivno agresivne poglede. To je vrsta situacije koja u ljudima našeg regiona proizvodi kratak spoj. Ko ide prvi?

Majka sa jeftinijim kolicima

Ustuknula je majka sa jeftinijim kolicima. Da, to postoji. Društveni status se pokazuje kroz kolica za bebe. Tu sam informaciju morao više puta provjeriti kod drugih majki, i izgleda da je tačna. Ovaj se dramatični okršaj odigrao u Novom Sadu i podsjetio me je na upozorenje jedne drage osobe koja živi u Sarajevu. Naime, iako je ova osoba visoko pozicionirana u državnoj službi, sa beskrajnim iskustvom, poštovanjem u svojoj zajednici, visokog ugleda i savršeno uglađenog držanja, ipak je našla za shodno da mi se povjeri. Ako se ikada građanin sa automobilom nađe u sličnoj situaciji, naspram crnih džipova zatamnjenih prozora, nepisano je pravilo da građanin automatski ustupa. Da li smo siromašni zato što smo nevaspitani, ili obratno? Svo je prvenstvo i privilegija u sili, u statusu, sila čini zakon. Geni stasali na kamenu, u guranju i nasilju, opstaju.

Reći da smo siromašni zato što smo nevaspitani šokantno je. Zar ne? Kakve veze mogu imati obresiti, agresivni, ružno raspoloženi i svadljivi ljudi, skloni nasilju, podcijenjivanju, osornosti, sa cjelokupnim zdravljem jedne zemlje, jedne ekonomije? Sama riječ “ekonomija”, helenskog porijekla, označava viještinu upravljanja domaćinstvom. Pa ipak, neka budem ja taj koji će to reći, dok drugi objašnjavaju skandalozne životne standarde stranim intervencijama, stranim i domaćim neprijateljima, kolonizacijom i eksploatacijom, neuspjelim kapitalizmom, nametnutim zakonitostima. Čisto radi zabave. Neka to kažem ja.

No šta je sa genima, sa naslijeđem, kulturom i našim tradicijama, da li je o tome nepopularno govoriti? Postoje i neke svijetle strane, kao što svaka ljepota ima sfumato tuge.

Mi smo divlji ljudi. Vitalni pobjednici. Iznikli iz pepela, povratnici iz izgubljenih, fatalnih situacija. Svijet uživa u sportskim podvizima ljudi izniklih, stasalih u ovim gorama i dolinama. Impozantna fizikalnost ljudi iz naših zemalja istorijska je činjenica. Rimska se provincija Ilirija, obuhvatavši Hrvatsku, BiH, Crnu Goru, dijelove Albanije, djelove Srbije, uvijek smatrala ratničkom regijom. Rijetko naseljenom, ali ljudima čvrste kovi. Rimskoj je imperiji ubrzo poslužila sa masovnu regrutaciju pouzdanih, čvrstih legionara. Vojna je istorija ovih prostora duboka i komplikovana. Jedino ljudi kao da ostaju isti. U sutonu i malaksalosti Rimske imperije, popriličan broj ratničkih careva, ovdašnjeg porijekla, iskoristio je slabosti Imperije i kratkotrajno se zadržao na tronu. Habzburški carevi i Otomanski sultani uvijek su mogli računati na prijeke i okretne, opake i lukave gorštake, naše pretke, krotke u miru i sa mirom u svakom ratu, rođene vojnike. U čemu je stvar?

Fizikalnost, vitalnost, srčanost i hrabrost kvaliteti su koji olako skliznu u agresiju, aroganciju, obresitost ili bezobrazluk. Ljudska se priroda, bez obrazovanja, pažnje i usmjeravanja, zapusti i obraste u korov, u jalove i ružne izdanke. Ne vjerujem u nasilne, vjestačke pokušaje promjene našeg mentaliteta – ko mi to stvarno jesmo, neka jesmo. Navijam za nas. Od srca. Navijam za nas, jer mi smo divlji ljudi. Od srca nam želim da svijet uzmiče pred njegovanim kvalitetima izdanaka naših prostora, iz poštovanja, ne iz straha od nasilja. Navijam za naše majke širokih nazora naspram sebičnih i osornih, za očeve, takođe učitelje delikatnih životnih lekcija, takođe graditelje lijepih navika i čvrstih karaktera, naspram onih u potkošuljama po restoranima. Zato što to znači. Navijam za nas, od srca, kao u svakoj utakmici neizvjesnog ishoda.

Jednoga dana, nad plavetnilom Jadrana, gdje krš prelazi u gore, gore u kotline a kotline stapaju u ravnice dok pogled tone dalje, kada kratak čarter let jednim pogledom kroz prozor obuhvati sve zemlje, sve jezike na kojima čitaš ove redove, dragi čitaoče, želim ti da sa ponosom, jednako setom i jednako strašću, kroz oblake gledaš što kao da zauvijek ostaće naš dom. Ljijepe ljude. Sretne gradove.

IZVOR: AL JAZEERA

Komentariši