Dragan Radulović, vječiti dječak

Čovjek prijatnog glasa i razoružavajućeg osmjeha je cijeli svoj relativno kratki život posvetio djeci: pišući poeziju, ali i antologijskim emisijama za djecu.

10 Aug 2021

Radulović se u književnosti javio 1970. godine sa knjigom „Strmoglavi“, a do kraja života objavio je veliki broj knjiga za djecu (Ustupljeno Al Jazeeri)
Radulović se u književnosti javio 1970. godine sa knjigom „Strmoglavi“, a do kraja života objavio je veliki broj knjiga za djecu (Ustupljeno Al Jazeeri)

Suncokrili
Svako svoje sunce ima
prema kojem radost leti,
sa rukama ko krilima
– sva su djeca suncokreti.                   Dragan Radulović (1950-2002)

Za nas djecu 1980-ih djetinjstvo u Crnoj Gori se nije moglo zamisliti bez knjige „Tim lavlje srce“ Čeda Vukovića i bez dječijih emisija Dragana Radulovića.

O Draganu Raduloviću danas klinci mogu saznati ono što nudi svijet interneta. A tamo je sve šturo, odnosno taman po mjeri svijeta današnjice. Tamo će vam reći da je Dragan Radulović rođen 1950. godine, da je objavio knjige poezije za djecu i da je autor mnogih dječijih televizijskih emisija.

Ali, naravno, nemoguće je da vam ekran na kompjuteru dočara to što je Dragan Radulović značio nama rođenim 1980-ih. Radulović je u svojim emisijama skoro uvijek imao fokus na djecu sa margine, na one prema kojima sudbina nije bila naklonjena. Čovjek prijatnog glasa i razoružavajućeg osmjeha je cijeli svoj relativno kratki život posvetio djeci: pišući poeziju, ali i antologijskim emisijama za djecu.

Radulović je očigledno cijelog sebe davao u tome, a i kako bi drugačije moglo’. Za razliku od odraslih koje je tako lako prevariti, djeca se nikako nisu dala tome. To je Dragan Radulović znao. A znala su i djeca, pa su mu bezrezervno vjerovala.

Štimanje antene za dva kanala

U našem domu u predgrađu Bijelog Polja, koji će moj otac od skromne plate zaposlenika željeznica Jugoslavije staviti pod ploču, u uglu dnevne sobe posebno mjesto će zauzimati televizor marke „Ambasador“. Preko njega ću, kao i svako dijete tog vremena, upoznati većinu junaka mog djetinjstva pa tako i Dragana Radulovića.

Stihovi i odlomci iz priča koje sam tada naučio ostali su deponovani negdje u mozgu. S tim što danas puno bolje razumijem poruke koje nam je slao putem malog ekrana. Dakle, svako ko je rastao u Crnoj Gori 80-ih može vam posvjedočiti da ste tada na raspologanju imali dva kanala tadašnje televizije Titograd. Istina, oni na jugu zemlje bi imali tu priliku i da nekako „ulove“ neke od italijanskih kanala.

Ali, za nas koji smo živjeli na sjeveru zemlje, koji je tada bio dio Crne Gore sa razvijenom industrijom, i dva kanala Televizije Titograd su bile izazov. Ne postoji niko ko se ne sjeća čuvenog „namještanja“ antena iz tog vremena. Obično bi se glava kuće ispela na krov, a njegova bračna drugarica, uglavnom sa djecom oko struka, navodila bi gdje pomjerati antenu i kakvo je stanje sa slikom.

Nakon što bi domaćin ispalio svu kvalitetnu psovku naučenu tokom života, slika i ton na televizoru bi ipak uglavnom nekim čudom bili stabilizovani. Bila je to prepoznatljiva šema, obojena još uvijek dugoumirućim socijalizmom. Školski program sa obaveznim Brankom Kockicom, sportski program, Dnevnik i neki igrani film uveče ako opet ne ide neka utakmica.

Antologijske emisije

Nedjeljom bi išla „Dozvolite da se obratimo“, emisija o JNA i njenim podvizima u svijetu vojne tehnologije. U sav taj napamet naučeni šablon uskakao je Dragan Radulović sa svojim emisijama za djecu, a posebno sa serijalom „Veliki i mali“. Bila je to, po konceptu ali i načinu tretiranje djece kao učesnika u programu, ali i kao gledalaca, jedna atipična emisija za djecu.

I sam Radulović je jednom prilikom rekao da je djecu uvijek tretirao kao ravnopravne sagovornike, velike drugare i dobre ljude. Upravo, to je i bio jedan od razloga zašto su Radulovićeve emisije bile tako uspješne. Sa njima je postizao nekoliko stvari istovremeno: da zabavi djecu i da ih prikuje za ekran, a zatim da ih edukuje na jedan specifičan način o nepravednom svijetu u kojem živimo.

Radulović je pokušavao da nas djecu tog vremena nauči da su ljudi jednaki, ali da nam uslovi života nisu isti i da nas srećno ili nesrećno djetinjstvo dominantno oblikuje kao ljude. Sa druge strane, mislim da je i sam tražio toplinu svijeta za koju je znao da postoji još jedino kod djece. Samo još tamo postojala je iskrena emocija, bezinteresna ljubav, bezgranično povjerenje. Upravo takav spoj omogućiće da nastanu antologijske emisije: „Velike nevolje malog Borisa“, „Zavod za prinudno vaspitanje“, „Mali život“.

Radulović je se u književnosti javio 1970. godine sa knjigom „Strmoglavi“. Do kraja života objavio je veliki broj knjiga za djecu, nekoliko puta zajedno sa najvećim imenima dječije književnosti bivše Jugoslavije. Takođe, dobio je veliki broj priznanja i nagrada u zemlji i inostranstvu još za života. Kako za svoj književni, tako i za novinarski rad, ali i za (vjerujem da mu je to bilo najvažnije i najdraže) i nagradu UNICEF-a 1996. godine. Njegove pjesme su dio školskog programa, a uspostava regionalne književne nagrade za djecu koju je ustanovio Grad Podgorica, samo je mali dio onoga što dugujemo Draganu Raduloviću.

Idilično i sretno djetinjstvo

Svi oni koji su rasli 80-ih u Crnoj Gori, bilo kojem društvenom sloju da su pripadali, mogu vam posvjedočiti samo jedno: bilo je to idilično, srećno i ispunjeno djetinjstvo. Kada biste bilo kome od nas ponudili da zamijeni dio svog života za samo sedmicu ili mjesec one razbibrige, rasterećenosti, jednom riječju kazano sreće, vjerujte da sam siguran da ne postoji niko ko se ne bi mijenjao.

Jedan od simbola tog vremena svakako je bio i Dragan Radulović. Neko ko nam je na najsuptilniji način pokušavao kazati da je djetinjstvo najljepši dio života, ali da je i prolazno i da ćemo nažalost jednog dana porasti i opet nažalost, postati ljudi. Radulović je zato pokušavao i da nam kaže koliko je važno čuvati to dijete u sebi, jer čovjek je istinski mrtav i prije biološke smrti kada potpuno savlada to dječije u sebi, kada nestane potreba za šalom, radoznalošću, kada sebi ne dopustimo ni najmanju neodgovornost.

Radulović je nastavio da stvara i tokom devedesetih, sve do svoje prerane smrti 2002. godine. Ali to je već bilo jedno puno brutalnije vrijeme, sa nedostatkom empatije za osnovnu stvar – život, a kamoli za dječije probleme. Ali naravno, ništa nije moglo pokolebati nekog ko je radio jednu takvu humanu stvar. Dragan Radulović je otišao sa ovog svijeta relativno mlad, u 51 godini života. Taj vječiti dječak je svima nama koji smo tada bili djeca makar na trenutak uljepšao živote.

Hvala mu! I za kraj, jedni od najsmislenijih i najinteligentnijih stihova Dragana Radulovića iz pjesme „Tražim poštovanje“…

Daj odrasli Svijete,
budi jednom dijete!
Moćan si ko čelik
sve ti nešto fali,
budi jednom velik
– kao što su mali!I

ZVOR: AL JAZEERA

Komentariši