Dragan Bursać: Dodik – konvertit na sramnom putu

Istina o čovjeku koji je od vremena Madeleine Albright i “daška svježeg vjetra na Balkanu“, SFOR-ovim tenkovima došao na vlast, pa sve do proruskog poslušnika i srpskog ultranacionaliste.

07 Aug 2021

Rečenice Milorada Dodika jedino se mogu razumjeti kao priprema za neka nova istrijebljenja (Dejan Rakita/PIXSELL)
Rečenice Milorada Dodika jedino se mogu razumjeti kao priprema za neka nova istrijebljenja (Dejan Rakita/PIXSELL)

Milorad Dodik, gostujući na RTRS-u, bez da je i trepnuo kaže, između ostalog, za Bošnjake:

„Nema ih dovoljan broj, nemaju dovoljne kapacitete, nemaju u sebi karaktera… Oni nisu državotvorni narod, oni su podanički narod… A njihova radost je iz jednog razloga, a to je patološki i to samo konvertiti na taj način funkcionišu kakvi su muslimani jer su oni konvertovali svoju vjeru u nekom tamo vremenu…“

Naravno, ova izjava je fašistička i rasistička u svom korijenu.

Jednako tako ona je sušta esencija zla, kojom je vođen i Dodik, ali i dosadašnje rukovodstvo entiteta Republika Srpska, čiji su mnogobrojni predstavnici osuđeni za najgnusnije zločine i genocid u konačnici.

Ali, zašto je ova izjava toliko strašna i tužna u isto vrijeme? Pa strašna je zato što je izgovara čovjek koji je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i donedavni predsjedavajući, a tužna je zato što ona trajno truje i obogaljuje generacije mladih ljudi, koji političko-ideološki stoje uz Milorada Dodika na njegovom sramnom putu.

Podjela stvarnosti na ‘viša’ i niža’ bića

Ova izjava (a ona je samo vrh ledenog brijega i nikako nije jedina) predstavlja zapravo jednak iskaz kakav su imali nacisti uoči pogroma Jevreja i Roma i samog holokasuta. Ona je sušta projekcija, ne samo politike nego i jednog pogleda na svijet, na stvarnost oko sebe po kojoj postoje “viša“ i „niža“ ljudska bića.

Eto, muslimani, Bošnjaci, su po Dodiku, ali i dogmi velikosrpskog nacionalizma, “niža bića“, koja su kriva što su živa i kojima je najbolje da ih na neki volšeban način nema, makar na teritoriji koju kontrolišu Srbi.

Zapravo, najstrašnije je što se ova paradigma nije mijenjala od rata na ovamo niti za jednu jedinu uncu, a sad je kroz Dodikova usta (p)ostala toliko unormaljena, da rijetko ko čak i spominje sankcije za ono što Dodik na dnevnoj bazi ovih dana govori, a klika oko njega isto misli.

Ali, haj'mo se na čas vratiti, bezmalo tri decenije u prošlost, u jedno selo nadomak Sanskog Mosta, u period između 27. i 28. juna 1992. godine.

Selo se zove Kenjari.

Živa lomača krajiška

Tu se desio jedan od najmonstruoznijih, a slabo opisanih zločina, koji je počinala srpska vojska, preciznije riječ je o zločinu koji su počinile naoružane komšije Srbi nad komšijama Bošnjacima. Srpske jedinice su upale u zaseok Kenjari kod Sanskog Mosta 27. juna 1992. godine.

Naprije su odvojili, naravno nasilno, muškarce od žena i djece, nakon čega su muškarce odveli u naselje Kasapnice, na tobože ispitivanje. U Kasapnicama su prvo vatrenim oružjem ubili 20 Bošnjaka, ponavljam komšija, a onda su tijela ubijenih ubacili u napuštenu kuću, koju su potom zapalili zajedno sa tim istim tijelima.

Dvojica zarobljenih civila uspjela su pobjeći sa strašnog mjesta zločina, od kojih je jedan preživio i kasnije svjedočio o ovom nezapamćenom zlu nad civilima.

Dakle, naoružani ljudi, komšije upadaju u selo, sistematično razdvajaju žene i djecu od punoljetnih muškaraca (a to utvrđivanje punoljetstva bilo je odokativno, što će se naknadno pojasniti) i onda nevine muškarce vode u smrt. Čini vam se poznato? Naravno, isti obrazac je korišten od Prijedora, Biljana, preko Manjače, pa sve do Vlasenice, Foče i čitavog niza drugih mjesta u BiH.

Evo šta o svemu ovome kaže svjedokinja nana Fikra Kenjar u iskazu od 13. oktobra 2016.

“Moj unuk Tehvid nije imao 18 godina ali je bio visok razvijen. Bio je lijep kao lutka. Moj Meho je rekao Tehvidu: ′Hajde majki, ti nemaš 18 godina!′. Srpski vojnici su rekli: ′Ide i on sa nama“. Moj Tehvid je bio u šorcu, samo je ustao, sjećam se kao danas. Kad su počeli odvajati moju djecu, moj unuk Sajo govori: ′Nemojte ubiti moga tatu“. Moj Asim je isto rekao: ‘Ako ćete me ubiti, ubijte mi i ženu i ovo četvoro djece’. Kad su ih poveli prema školi ja sam se izgubila. Pala sam u nesvijest. Nisam mogla gledati kako mi vode djecu. Poslije određenog vremena došla sam sebi, ležim pred Asimovom kućom. Sve žena i djeca u hrpi. Ćutimo. Čuli smo da su ih otjerali prema kući Marka Jurića. Poslije sam čula da su ih pobili i zapalili u kući Marka Jurića. Rekli su da su moj Muharem-Hare i Besim Fatić pobjegli. Još nisam našla svoga Haru.“

Zapisi i svjedočenja su sadržani u knjizi Muje Begića, Genocid u Sanskom Mostu, 2017.

Srpski oltar krvi i tla

Ali to nije sve.

Primijetili ste da su nevini ljudi pobijeni, ili ranjeni uvučeni u kuću, a onda spaljeni. Dakle, imamo spaljivanje ljudi, gotovo ritualno, gotovo kao prinošenje žrtve nekakvim antibogovima ili bogovima rata.

Zvuči vam poznato i ovo?

Dabome da zvuči.

U isto vrijeme, a to nikako nije slučajnost, doslovno u isto vrijekle na drugom, istočnom kraju Bosne u Višegradu na Bikavcu isijava druga živa lomača sa 70 civila koji gore u paklu velikosrpske vatre.

Pa te vatre, kao mordorske vatre na krajnjem sjeverozapadu i jugoistoku Bosne javljaju valjda tim antibogovima rata da je zvanično ubijenje “niževrijednih“ počelo. I to sve u osvit paganskog boga Vida, boga rata i vatre i Vidovdana kojim se obilježava Kosovska bitka, dan “srpskog stradanja“, pretvoren u “dan nebeske pobjede“.

Slučajnost? Teško.

I da, ova živa lomača u Sanskom Mostu u kojoj je spaljeno 20 ljudi, a čiji ostaci su pretvoreni u par ugljenisanih kostiju, nije medijski ispričana do kraja, ali predstavlja zapravo uvid u ono što Milorad Dodik sve vrijeme, 30 godina docnije potencira kada govori o Bošnjacima kao “niževrijednim bićima“.

Riječ je o nakaradnom i strašnom, neću reći bolesnom stavu, jer je bolest opravdanje, po kome su Bošnjaci, kako kaže ljudi “bez dovoljno kapaciteta“, “bez karaktera“ u konačnici žrtvovani na srpski oltar krvi i tla.

Magnum crimen i bog Vid

I da, mnogo je lakše i racionalnije ubijati ljudska nevina bića i pravdati ubistva svih tih nevinih bića, kada ih svedete, ne samo na puki broj kako su činili nacisti, nego kad nađete, stvorite i izmislite nekakvog arhineprijatelja, nešto svoje, sebi prepoznatljivo, sa svojim manama što isprojektujete na druge.

Pa je tako narod srpski, koji se onomad sa svim južnoslovenskim narodima odrekao svojih panslovenskih bogova na čelu sa Perunom i Vidom, bogom rata, počeo stvarati mit o sebi kao “nebeskom narodu“, sistematično pravdajući svoj bijeg od Starih Bogova u hrišćanstvo. Narod je kako se to kaže “prodao vjeru za večeru“ hrišćanskom svijetu i onda je počela paranoična potraga za “izdajnicima i stranim plaćenicima“, kako se to danas govori. “Narodni grijeh“ je morao utažiti neko drugi sa “svojim grijehom“.

Bošnjaci su tako pretvoreni u izvor frustracije ali i rješenja te frustracije ili, da se opet poslužim Dodikovim iskazom, oni su prikazani kao “podanički i konvertitski narod“, a njihov grijeh je bio taj grijeh strašni – Magnum Crimen grijeh rođenja i grijeh postojanja.

Na koncu to stalno ponavlja ratni zločinac Ratko Mladić, pominjući konstantno dok ulazi u Srebernicu nekakve Turke – okupatore, Kosovski boj, stavljajući bošnjačkom narodu suludu i netačnu povijesnu krivicu i niževrijednost.

I onda se pitamo, otukuda ritualno ubijanje sa osmijehom, ubijanje koje više podsjeća na trofejni lov, ubijanje koje u sebi sadrži sistematičnost, operativnost i unutrašnju nastranu logiku? Ali i neku vrstu paganštine?

Antropološki, pitanja su otvorena – sasvim sigurno je riječ o manifestnom rasizmu i fašizmu, ali ima tu još nešto. Može se kazati da je spaljivanje živih i mrtvih ljudi, pokušaj valjda osvete imaginarinim Turcima za spaljivanje moštiju Svetog Save, što nije u korelaciji, ali može biti izraženo na podsvjesnom nivou. Sa druge strane, mnogo je vjerovatnija teza po kojoj se “svoj grijeh“ neznaboštva podsvjesno pere žrtvovanjem drugih paganskom bogu rata Vidu. Mjesta za istraživanje mržnje, koja dela prvo verbalno, pa terenski, pa opet nekažnjeno verbalno, ima na pretek.

U istraživanje se mogu uključiti i psihijatri, neuropsihijatri, socijalni antropolozi i u konačnici filozofi, koji bi u objedinjenoj studiji mogli dati genezu, anamnezu i konačan odgovor, kako je mržnja kao pokretački i kohezioni faktor mogla uzeti toliko maha i to baš u glavama političara, ali i intelektualaca i klera, e da bi se u konačnici izveo genocid, koji se tako snažno negira.

Kako je to sve časni srpski narod dopustio i kako dopušta, tek je posebno pitanje?

Dodik je niževrijedni konvertit iz kojeg urla podsvijest

Ono što znamo, a koliko moderna psihoanaliza govori je da je u Dodika kad priča o konvertitstvu, prisutna ogromna doza projekcije i racionalizacije, jer on zapravo sve vrijeme priča o sebi.

Njegova izjava dešifrovana u psihoanalitičkom ključu glasi:

“Nema puno ovakvih kao ja, nemam dovoljne kapacitete, nemam u sebi karaktera… ja nisam državotvoran politčar, pun sam podaništva… moja radost postoji iz  jednog razloga, a to je patološko konvertitistvo i na taj način samo konvertiti poput mene funkcionišu, jer sam ja sa svojim narodom konvertovao svoju vjeru u nekom tamo vremenu…“

Eto, ovo bi bila sva istina Dodikove podsvijesti!

To je istina o čovjeku koji je od vremena Madeleine Albright i “daška svježeg vjetra na Balkanu“, SFOR-ovim tenkovima došao na vlast, pa sve do proruskog poslušnika i srpskog ultranacionaliste, koji nekažnjeno isijava zlo na svakom koraku.

To je cijela priča Milorad Dodika, životnog i političkog konvertita.

Naravno, sve ovo neće vratitit spaljene ljude iz okoline Sanskog Mosta. A spaljeni su:

Alibabić (Husein) Sahid (rođen 1928.); Jamaković (Derviš) Vahid (1936.); Kalabić (Safet) Tehvid (1975.); Kenjar (Safet) Asim (1953); Kenjar (Huso) Dževad (1961); Kenjar (Huso) Nedžad (1973); Kenjar (Hase) Hasan (1938); Kenjar (Hasan) Hasan (1944.); Kenjar (Hasan) Husein (1975); Kenjar (Meho) Husein (1918); Kenjar (Hasan) Ilijaz (1958); Kenjar (Smajo) Irfan (1976); Kenjar (Safet) Mehmed (1958); Kenjar (Safet) Midhat (1962); Kenjar (Nazif) Muhamed (1931); Kenjar (Husein) Muhamed (1968); Zukić (Ismet) Izet (1971);  Zukić (Rifet) Senad (1969).

Ti ljudi su ubijeni, pa spaljeni u noći 27. juna, spaljeni su ritulano na Vidovdan, na dan staroslovenskog boga rata, jednako kao i oni u Viešegradu, u paganskom kultu, koji je valjda trebao dokazati ubicama srpskim da su oni bolji, jači i veći od svojih nevinih bonjačkih žrtava.

Ubice su i dan danas nekažnjene, treba li reći, strašno – očekivano, ali ono što je gore, ako ima išta gore za porodice ubijenih, je pusti fakat da jedan čovjek, koji se (još uvijek) poprilično pita u zemlji u kojoj je počinje genocid izgovara rečenice, koje se jedino mogu razumjeti kao priprema za neka nova istrijebljenja.

Nekažnjeno.

Do kad?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

IZVOR: AL JAZEERA

Komentariši