SATKO BITANGA : “KAMO DALJE ROĐACI ???”

Nikada se još nije desilo od završetka rata 1995. do ove 2021. godine da u našu državu Bosnu i Hercegovinu dođe 11. jula, na dan kada se obilježava GENOCID nad Bošnjacima u Srebrenici, bilo koji strani predsjednik, premijer, ministar, političar…a da taj dan ne ode u Srebrenicu ili u glavni grad Sarajevo. To je prije svega tako prema međunarodnim konvencijama, diplomatskom protokolu i drugim međunarodnim i bilateralnim sporazumima koji regulišu međusobne odnose između suverenih i međunarodno priznatih država.

Piše : Satko Bitanga 

To je istovremeno i znak poštovanja i uvažavanja stranog državnika, koji dolazi kao gost u zemlju domaćina, prema toj istoj državi, prema njenim državnim institucijama, prema njenim državnim praznicima, prema Danu žalosti, prema njenoj prošlosti i stradanju njenih ljudi.., pa tako i prema obilježavanju Genocida u Srebrenici 11. jula.

Do sada to niko nikada nije učinio, ali za sve ima i svoj prvi put!!! A prvi, a nadam se i zadnji put, to je učinio ovih vrelih julskih dana predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović. On je svoju “radnu” posjetu svjesno ili nesvjesno svejedno započeo upravo 11.07.2021. godine dolaskom u Vitez, a kasnije je obilazio tzv. “hrvatske krajeve” u BiH…Ljubuški, Livno, Tomislavgrad…, a održao je i predavanje na Hrvatskom sveučilištu Mostar.

Predsjednik Milanović se sastajao i slikao tokom te svoje trodnevne “turneje” po BiH, u kojoj je on kao državnik i predsjednik Hrvatske, sviđalo se to njemu ili ne, bio samo gost u drugoj državi Bosni i Hercegovini, sa gradonačelnicima, načelnicima, zvaničnicima i političarima isključivo iz reda hrvatskog naroda i političkih stranaka sa hrvatskim predznakom, i to samo onih koje su članice nevladine udruge Hrvatskog narodnog sabora – HNS, od predsjednika HDZ BiH i HNS-a Dragana Čovića do Bože Ljubića i njima sličnim i bliskim političarima. Istovremeno, zaobišao je u “širokom luku” i to potpuno svjesno i namjerno, jer je to baš tako javno kazao, glavni grad države Sarajevo i članove Predsjedništva BiH, kao i sve druge predstavnike državnih institucija. Isto tako, koliko je poznato nije se bar javno sastao za ova tri dana njegovog boravka u BiH čak ni sa jednim jedinim političarem lijeve orijentacije u BiH, od SDP-a do bilo koje druge slične stranke, iako stalno ističe da kao bivši predsjednik SDP-a Hrvatske pripada tom političkom lijevom spektru. Ne samo da je tako nedržavnički i nediplomatski postupio, nego je javno kazao da on nikada neće doći u Sarajevo dok je Željko Komšić član Predsjedništva BiH, jer on smatra da “Komšić nije legitimni predstavnik hrvatskog naroda u BiH”, zatim priznaje da ga je 2010. podržavao na izborima, ali da je kasnije shvatio da je prevaren i da to više neće ni on, niti država Hrvatska dozvoliti!!!

Tokom hodanja i vozanja po ovim našim krajevima i mjestima nije propustio da u svom poznatom nadobudnom stilu, potpuno nediplomatski i “sa visine” uputi još nekoliko dosta uvredljivih i bespotrebnih izjava o BiH, kako od one da je BiH “predzadnja rupa na svirali”, zatim “Neki iz čaršije govore da sam gost. Sigurno nisam njihov gost. Gost sam ovih ljudi ovdje. Izabrane vlasti i franjevaca”, pa “Komšić se ugradio, njemu to paše” i “Prvo ste džeparili, sad reketarili Hrvate u BiH koji su malobrojni, ne slabiji”, …do nekulturnog i neprimjerenog vrijeđanja zagrebačkog profesora i politologa Dejana Jovića… “Profesor politologije je eskort dama gospodina Pupovca”, kao i omalovažavanja svih drugih koji su kritikovali ovakvu njegovu prvu neprimjerenu i diplomatski nepripremljenu posjetu BiH. Bio je to Milanovićev baš onako vrlo “državnički”, “predsjednički”, “diplomatski” uspjeh, a posebno je bio “interesantan” izbor, kako vokabulara i tema o kojima će govoriti, tako isto i sagovornika i osoba sa kojima će se susresti i razgovarati.

Od svega toga posebno je bio skandalozan i na granici dobrog ukusa njegov izbor da u BiH dođe baš 11. jula na Dan žalosti i da taj dan kada se obilježava godišnjica genocida nad Bošnjacima Srbrenice započne svoju prvu “radnu posjetu” BiH od kada je izabran za predsjednika Republike Hrvatske. Mislim da bi bilo puno bolje za njega, ali i za međusobne odnose između Hrvatske i BiH, a posebno za Hrvate u BiH i njihove odnose sa Bošnjacima, da do ove posjete nije ni došlo. Predsjednik Milanović se tri dana baš “nahodao” po bh. selima i gradovima, čija je imena nakon povratka u Zagreb vjerovatno već zaboravio, razgovarao, sastajao se i slikao sa mnogim ljudima koje je uglavnom prvi put vidio u životu i gotovo je sigurno da većinu njih nikada više neće vidjeti, dao niz oštrih i bombastičnih “patriotskih” izjava koje će se možda svidjeti običnom hrvatskom puku, ali od kojih teško da može išta korisno biti. Posebno je interesantno da predsjednik Milanović niti jednom izjavom nije kritikovao predsjednika HDZ BiH D. Čovića i druge hrvatske zvaničnike, koji su godinama apsolutna vlast upravo na prostorima koje je obilazio, niti im je bar formalno išta prigovorio da su možda i oni dijelom odgovorni za masovno iseljavanje Hrvata sa ovih područja, korupciju, nepotizam, stranačko zapošljavanje… ili bilo šta drugo.

Nije uopće kritikovao svoje domaćine iz HNS-a, a sa kojima ne može sam ništa promjeniti u BiH, ali je istovremeno kao gost uvrijedio domaćina tj. državu BiH i njene najveće zvaničnike, sa kojima bi kao državnik morao i trebao razgovarati, dogovarati se i pokušavati da se nađe najbolje kompromisno rješenje koje će prihvatiti svi, kako prije svega mi u BiH, tako isto i u Hrvatskoj. Obični ljudi, kao i razni analitičari koji analiziraju, hvale, kritikuju i na svoj način ocjenjuju ovu posjetu trebali bi s tim u vezi postaviti jedno sasvim logično, obično i vrlo jednostavno pitanje predsjedniku Milanoviću i svim njegovim domaćinima u BiH, kao i inicijatorima i organizatorima ovakve “radne” posjete i to baš sa početkom 11. jula: “Šta je to i kome dobroga i korisnoga donijela ova posjeta???” Međutim, skoro sam siguran da ni Milanović, niti bilo ko drugi od pitanih neće sigurno ljudski, iskreno i pošteno odgovoriti na ovo pitanje, ali da će biti politizacije i zloupotrebe ove posjet BiH sa svih strana nema nikakve sumnje!!!! Uostalom, izbori su naredne 2022 godine i izborna kampanja je odavno počela!!!

Svi ovi nediplomatski gafovi, nepristojno ponašanje, nadobudnost, sujeta, umišljenost, a posebno neodmjerene izjave, koje pristojan i kulturan gost ne bi nikada ni pomislio da kaže domaćinu čiji je gost u njegovoj kući, hrvatskom predsjedniku Milanoviću bi se nekako mogli i oprostiti, razumjeti ih, pa čak i uvažiti da se on 11.07. pojavio bar kratko, sa cvijetom Srebrenice na reveru svoga predsjedničkog sakoa, u Memorijalnom centru Potočari i da se kao pravi državnik i predsjednik Republike Hrvatske poklonio žrtvama genocida u Srebrenici. A još bi puno bolje i efikasnije bilo da je sa njim u Srebrenicu taj dan došao i Dragan Čović također sa cvijetom Srebrenice na reveru, kao i Božo Ljubić i neki drugi dužnosnici HDZ BiH i HNS-a, jer je to stvar humanosti, empatije prema žrtvama genocida, ljudskosti, pristojnosti i poštovanja države domaćina gdje dolazite kao gost. Oni su čak taj dan u Srebrenici mogli bez ikakvih protokolarnih i drugih problema izbjeći ako im nije odgovaralo bilo kakav susret, rukovanje i kontakt sa njima toliko omrznutim članom Predsjedništva BiH Željkom Komšićem. A trebali bi svi oni dobro znati da se u Srebrenicu ne dolazi 11. jula zbog politike, političara, izbornog zakona i izbora, nego iz sasvim drugih ljudskih razloga, prije svega zbog poštovanja žrtava genocida i njihovih preživjelih članova porodica.

Ali, nažalost, kako prošle 2020., tako i pretprošle 2019. baš nikoga od tzv. hrvatskih “legitimnih” predstavnika iz HDZ BiH i drugih stranaka članica HNS-a, a koji trenutno obnašaju važne državne i entitetske funkcije, nije bilo u Memorijalnom centru Potočari. Istina, ranije su Milanović, Čović i još neki od njih dolazili u Srebrenicu, ali ne treba izgubiti iz vida činjenicu da je to prestalo od 2018. kada je Ž. Komšić po treći put izabran za člana Predsjedništva BiH. Od tada D. Čović i svi njegovi poslušnici tzv. “legitimni Hrvati Čovićevci” u potpunosti ignoriraju sve događaje gdje se pojavljuje Ž. Komšić, kako Srebrenicu, tako isto i tradicionalne Božićne prijeme kod kardinala V. Puljića i mnoge druge važne događaje. A ni Božić, niti Srebrenica ne bi trebali imati ništa sa bilo kakvom politikom i političarima, niti bi ih iko trebao u te svrhe na bilo koji način koristiti.

Nažalost, očito je da se to godinama uporno i planski radi, prije svega od “legitimnog Hrvata” D. Čovića i svih drugih hrvatskih dužnosnika i političara iz HDZ BiH, kao i njihovih stranačkih mentora u Hrvatskoj. Posebno je zabrinjavajuće da se u posljednje vrijeme u tu političku kampanju iz susjedne države Hrvatske i direktno mješanje u unutrašnje stvari druge tj. naše države BiH vrlo agresivno uključio predsjednik Milanović, kao i neki drugi SDP političari i njihovi europski parlamentarci. Trenutno je izgleda jedina dodirna i zajednička tačka oko koje se predsjednik Milanović i premijer Plenković ne svađaju, nego apsolutno slažu, politika Hrvatske prema BiH i odnosu prema čelniku HDZ BiH i HNS-a D. Čoviću, njegovim zahtjevima u vezi izmjene Izbornog zakona BiH, kao i njegovoj politici, stavovima i mišljenu o konstitutivnosti i jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH i potrebi njihovog “legitimnog predstavljanja”. Sve je to politički dozvoljeno, ali je problem što to svi u BiH ne shvataju na isti način, a takvi Čovićevi stavovi i prijedlozi nemaju skoro nikakvu podršku ni u SAD, ni u V. Britaniji, niti u Njemačkoj, Francuskoj i većini drugih članica EU i njihovih institucija. Hrvatska vanjska politika, bez obzira koliko su uporno lobirali i trudili se da to učine, nije uspjela da progura Čovićeve stavove i prijedloge oko “legitimnog predstavljanja” i izmjene Izbornog zakona BiH, a to nije uspio ni predsjednik Milanović. A ovakvim porukama koje je slao tokom boravka u BiH Milanović i Hrvatska su još više udaljeni od svog vanjskopolitičkog cilja.

Doduše, istina je da je 11.07.2021. emitirana tokom zvaničnog komemorativnog programa kratka, korektna i vrlo primjerena video poruka predsjednika Milanovića o genocidu u Srebrenici, te da je u Memorijalnom centru Potočari bila zvanična delegacija Republike Hrvatske, koju je predvodio njihov aktuelni veleposlanik u Sarajevu NJ.E. Ivan Sabolić sa svojim suradnicima. Bilo je taj dan, a bilo ih je ranije, kako Hrvata iz drugih političkih stranaka, tako isto i običnih ljudi, kao i u Srebrenici uvijek prisutnih naših dobrih bosanskih franjevaca iz provincije “Bosne Srebrene”, a koji su za mene osobno najuporniji, najistrajniji, najhrabriji i najiskreniji čuvari Srebrenice i državnosti Bosne i Hercegovine. Ali, nažalost, dvojice ovih ljudi, dvojice trenutno vrlo važnih političara Milanovića i Čovića, a koji su 11. jula nosili cvijet Srebrenicima na reveru svojih sakoa, nije bilo na mjestu gdje su jedino zvanično i javno trebali biti tj. nije ih bilo u Memorijalnom centru Potočari i Srebrenici. Do njih je!

A vrlo je interesantno da je upravo taj isti “legitimni” Hrvat D. Čović sa svojim najbližim suradnicima iz HDZ BiH i HNS-a odlazio u Banja Luku na obilježavanje neustavnog praznika Republike Srpske 9. januara. Bar bi samoproglašeni “legitimni i pravi Hrvat” Dragan Čović, a i u potpunosti legalni, legitimni i demokratski izabrani predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, trebali i morali znati da niko nikada neće, niti može na direktnim izborima za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda pobijediti za njih “nelegitimnog i lažnog Hrvata” Željka Komšića ili nekog drugog sličnog kandidata iz reda Hrvata, ako se odlazi na noge M. Dodiku u Banja Luku na obilježavanje neustavnog praznika Republike Srpske 09. januara, ili u Vitez 11. jula, a izbjegava se iz bilo kojih razloga 11. jula doći na obilježavanje Genocida u Srebrenicu.

Doduše, svako od političara bira datume i mjesta susreta, kao i sagovornike sa kojima će razgovarati, kako u svojoj državi, tako isto i kada se nalazi u posjeti drugim državama. Iz moga dugogodišnjeg diplomatskog iskustva i rada u više država mislim da su Zoran Milanović i Dragan Čović, kao političari, ali još više kao obični ljudi, pogriješili što 11.07.2021. nisu bili u Memorijalnom centru Potočari i Srebrenici. Naši obični ljudi u BiH jesu poznati kao vrlo gostoljubivi i izuzetno dobri domaćini svim dobronamjernim gostima, ali sigurno nisu nimalo glupi, a još manje naivni da ne mogu vidjeti i shvatiti kada te neko ne uvažava i kada se ne ponaša kao dobar i kulturan gost u domaćinskoj kući. Svi naši dobri ljudi, posebno oni koji su preživjeli genocid i ratna stradanja, sigurno odlično pamte kako prijatelje, tako isto i neprijatelje naše države. Svi oni posebno dobro pamte zločince i sve one koji su ih bilo kada napadali i ubijali, ali još bolje pamte i uvažavaju iskrene prijatelje i sve one ljude koji su ih branili i podržavali kada im je bilo najteže.

A tako je i sa političarima, kako iz BiH, tako i iz cijelog svijeta, bez obzira na njihove dobre ili loše namjere. U BiH su ljudi izuzetno ponosni, neustrašivi, hrabri i vole svoju domovinu i nikada nikome ni po koju cijenu neće dozvoliti da se igra na bilo koji način sa njenom i njihovom sudbinom, te su spremni i odlučni da brane kako sebe i svoju porodicu, tako isto i svoju državu BiH od bilo koga ko pokuša na bilo koji način da dovedu njihov opstanak u pitanje. Na to svi dobronamjerni, a posebno nedobronamjerni, ili možda nedovoljno informirani političari i obični ljudi, trebaju i moraju računati, ako su zaista za istinu i pravdu, mir, pravi suživot, prave komšijske, dobre i stabilne dobrosusjedske odnose među našim državama, kao i za međusobno iskreno uvažavanje i poštovanje među državama, narodima i ljudima.

Ni u kojem slučaju ne smatram predsjednika Republike Hrvatske Z. Milanovića, niti D. Čovića predsjednika HDZ BiH i HNS-a neprijateljima i rušiteljima Bosne i Hercegovine, jer jednostavno, bar po mome mišljenju i znanju, niti jedan od njih dvojice po svom habitusu nikada to nije bio, a nisu vjerujem ni sada. A zašto su ovo učinili 11.07.2021. i zašto i dalje vrlo uporno i tvrdoglavo vode ovakvu, po meni pogrešnu, politiku prema BiH, a koja nema podršku ni u većini država EU, SAD, V. Britaniji, Kanadi… nije mi jasno, niti mogu to razmjeti ili bilo kojim relevantnim dokazima i argumentima opravdati???!!!

Nesporna je povijesna činjenica da su Hrvati u BiH na referendumu 1991. masovno izašli na referendum i glasali za nezavisnost Republike BiH, a što je podržalo tadašnje čelništvo HDZ BiH i njihov predsjednik Stjepan Kljujić. Činjenica je da je svojim javnim pozivom odlučujuće tome pridonio tadašnji a i sadašnji čelnik hrvatske katoličke crkve u BiH kardinal Vinko Puljić, kao i da je taj stav podržao i tadašnji hrvatski kardinal Franjo Kuharić, ali i prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman. Činjenica je da se HVO zajedno sa TO BiH stavio odmah u odbranu BiH od pokušaja okupacije od tzv. JNA i drugih vanjskih agresora, kao i njihovih domaćih saradnika i izvršioca. Činjenica je da je hrvatsko mjesto Ravno u Hercegovini prvo napadnuto od strane tadašnje tzv. JNA i srpsko-crnogorskih rezervista, a da nije bilo konkretne, prave, potrebne i neophodne ni vojne, niti bar oštrije političke reakcije iz Sarajeva. Činjenica je i da je Republika Hrvatska među prvim državama svijeta priznala Republiku BiH, kao i da su Hrvatskoj tokom prve ratne 1992. godine utočište i spas našle mnoge ratne izbjeglice i prognanici iz naše zemlje, a među kojima su bili i članovi moje porodice.

Činjenica je da se ta hrvatska politika prema BiH drastično promjenila krajem 1992. i posebno 1993. kada se mjenja čelništvo HDZ BiH i kada predsjednik HDZ BiH i HVO-a postaje Mate Boban, a njegov glavni mentor u Zagrebu hrvatski ministar obrane Gojko Šušak. Činjenica je i da su se najbliži Tuđmanovi suradnici Stjepan Mesić, Josip Manolić, Martin Špegelj… zbog ovakve promjene hrvatske politike prema BiH razišli sa njim. Činjenica je da nakon toga počinju i traju sve do početka 1995. krvavi i nepotrebni sukobi između dotadašnjih ratnih saveznika HVO i Armije RBiH, koji su odnijeli hiljade žrtava na obje strane. Činjenica je da tada dolazi do nehumanog i neljudskog protjerivanja civilnog stanovništva u oba pravca, zatim do pljački, rušenja i paljevina vjerskih objekata, kuća i stanova, mnogih ubistava nevinih ljudi i ratnih zločina, otvaranja logora i zatvaranja civila. Među tim zatvorenim civilima bili su i svi članovi moje porodice, oni isti koji su u aprilu i maju 1992. našli utočište i spas u Gradcu u Republici Hrvatskoj, a od jula 1993. do avgusta 1994. bili su zatvoreni u Čapljini od strane lokalne policije i HVO-a.

Činjenica je i da je Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije u Hagu 29.11.2017. osudio pravomoćno čelnike tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne na ukupno 111 godina zatvora. Činjenica je da je tom konačnom presudom prema mišljenju Žalbenog vijeća ostala prvostepena odluka da je Republika Hrvatska učestvovala u agresiji na BiH i da je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio dio udruženog zločinačkog poduhvata (UZP).

Činjenica je i da je Željko Komšić treći put nakon završetka rata i potpisivanja Deytonskog mirovnog sporazuma izabran na direktnim izborima prema istom i još uvijek važećem izbornom zakonu za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, a sa čim se ne slažu čelnik HDZ BiH i HNS-a D. Čović i sve stranke sa hrvatskim predznakom koje su ostale u HNS-u. Činjenica je da se bezuspješno godinama vode međustranački pregovori, prije svega između stalnih koalicionih partnera HDZ BiH i SDA, ali i drugih stranaka, o novom Izbornom zakonu i provedbi konačnih presuda Suda za ljudska prava u Strazburu i Ustavnog suda BiH. Činjenica je i da se HDZ BiH zalaže za jednakopravnost i konstutivnost hrvatskog naroda u BiH i za “legitimno predstavljanje” tog istog naroda, bez obzira šta to znači za njih, kao i za njihove političke partnere u BiH. Činjenica je da su se u sve ovo oko izmjene Izbornog zakona BiH aktivno uključile države članice EU i njihove institucije, zatim SAD, Rusija… i još neke države, a posebno se u sve to posljednjih godina uključila Republika Hrvatska, njen predsjednik Z. Milanović, premijer A. Plenković, ministar vanjskih i europskih poslova G. Grlić Radman, kao i čitava hrvatska diplomatija. Na kraju, trenutni rezultat svega ovoga je da politički odnosi između najjače hrvatske stranke HDZ BiH i najjače bošnjačke stranke SDA nisu bili nikad lošiji od završetka rata 1995. do danas, a što se sigurno odražava i ima utjecaja i na međusobne odnose Hrvata i Bošnjaka u BiH.

U svemu ovome vrlo važna, bitna i možda presudna je uloga predsjednika Hrvatske Z. Milanovića i predsjednika HDZ BiH i HNS-a D. Čovića. Prema mome osobnom mišljenu, ovom “radnom” posjetom BiH Z. Milanovića koja je počela 11. jula u Vitezu a ne Srebrenici, posebno njegovim susretima sa D. Čovićem i drugim hrvatskim političarima u BiH, a naročito njihove izjave i nakon toga mnoge pojedinačne reakcije na njih koje su uslijedile iz Sarajeva, nisu nimalo doprinijeli pronalasku nekog kompromisnog i boljeg rješenja, relaksaciji međusobnih odnosa u BiH i stabilizaciji naše države, čak naprotiv!!! Zato, bez obzira na njihove konačne namjere, ako je sve ovo što se desilo i što se i dalje događa, samo do njih dvojice predlažem im neka pokušaju da što prije promjene ovakvu svoju politiku prema BiH dok je to još uvijek moguće. A ako je do njihovih savjetnika, raznih suflera, nekih javnih i tajnih nedobronamjernih pomagača itd. predlažem im onda da takve ljude hitno promjene dok ne bude kasno, kako za njih, tako i za sve nas u BiH!!!

Komentariši