Kako su se mostarski sportaši sami izborili za svjetsku pozornicu

Mostar je iznjedrio sportaše koji osvajaju uspjehe na svjetskoj sceni, ali vlasti i dalje ne ulažu u njihov razvoj.

14 Jul 2021|

Mostarska plivačica Lana Pudar osvojila je zlatnu medalju na juniorskom Evropskom prvenstvu u Rimu (Al Jazeera)
Mostarska plivačica Lana Pudar osvojila je zlatnu medalju na juniorskom Evropskom prvenstvu u Rimu (Al Jazeera)

Čestitke od nekih koji su zaduženi za boljitak sporta i u Gradu Mostaru izostale su, baš kao i obećana pomoć koja je pljuštala kad se trebalo slikati s velikom nadom sporta Bosne i Hercegovine, sada zlatnom Lanom Pudar.

Tipično je to ponašanje onih koji su za tren jednog PR-teksta i nekoliko fotografija s odglumljenih susreta spremni svašta reći i skriti iza mora riječi svoju nebrigu za budućnost onih koji su jedina svijetla točka ovog društva.

A Mostar se, uz neprestana opravdanja kako je zapeo u politici, naslušao opravdanja o tome kako mladima ne nudi ništa osim alkohola na nelegalnim terasama uz jeftine taktove čiju glasnoću nema tko mjeriti. Grad je to koji je iznjedrio velike sportaše kojima se šalju čestitke za velike uspjehe na svjetskoj sportskoj sceni, ali im se ne može poslati slika o nekom pomaku kad su u pitanju uvjeti za njihove kolege sportaše.

Stara obećanja

Pisalo se, a kako stvari stoje u svijetu usporenih promjena još će se i pisati, kako se recimo mostarski sportaši ne snalaze na gostovanjima jer su im dvorane u drugim gradovima prevelike pa su zbunjeni u prostoru nekih dvorana koje se ne posuđuju od škola kako se to radi u Mostaru.

Pisalo se, a kako stvari stoje u svijetu u kojem Mostar misli na mlade pisat će se, i o bezbroj rokova za gradnje i izgradnje sportske dvorane i bazena.

„Želja nam je da za februarske svečanosti ‘87. odigramo prvu utakmicu u našoj dvorani“, rečeno je na Valentinovo davne 1984. godine. I od tada mostarski zaljubljenici u sport gledaju u kostur bezidejnog betonskog tijela koji se već jednom ravnao i pokušavao dignuti iz tla. Generacije sportaša prošle su kroz dvorane mostarskih škola i kroz školska igrališta i probila se do velikih svjetskih arena, a mostarsko je obećanje palo u sjenu  nekog drugog razvoja grada i postalo mu je pretijesno na mjestu na kojem je zamišljeno.

Gdje je nestao novac?

U dvoranu su uloženi milijuni KM. Prema dostupnim podacima od 2010. do danas radi se o oko osam milijuna KM, a još se uvijek izdvaja novac za Direkciju koja nadgleda izgradnju. Pitanje je samo što se nadgleda i zašto se baca novac na nerad ako bi se on, recimo, mogao darivati zlatnoj plivačici za pripreme i bolji put na Olimpijske igre. Ili se, pak, mogao izdvajati za opremanje školskih igrališta kad se već u Mostaru sport sveo na improvizacije odgovornih i snove onih koji sebe vide i žele vidjeti u sportu.

I kad je u pitanju izgradnja dvorane, za koju stranke što sad sjede u Vijeću u predizbornim odgovorima pokazale da nisu sigurne treba li je graditi na istom mjestu gdje je zapela, rastu nečiji snovi. Prvo se reklo kako bi za dovršetak dvorane trebalo oko 25 milijuna KM. Potom je taj san došao do 62 milijuna KM kojeg sanja 36 mostarskih klubova, od njih ukupno 100, koji imaju potrebe za dvoranom.

Mostarski sportisti pod tuđim nebom

Priča o bazenu u gradu na vodi, koji ne iskorištava ni svoju rijeku, načela se nakon uspjeha Amine Kajtaz koju je mostarska mlitavost odvela pod tuđe nebo, je postala glasnija kad je 15-ogodišnja europska prvakinja počela nizati uspjehe.

Tako je krajem ožujka ove godine predstavljen projekt olimpijskog bazena koji je mostarsku javnost iznenadio jer o njemu nitko nije službeno pričao. Naravno, opravdanje, kao iza sve, bilo je nepostojanje Gradskog vijeća. Sada, kada Gradsko vijeće sjedi i zasjeda, možemo čuti floskule kako „nema potrebe da naša djeca idu odavde u druge gradove“.

No, većina tih koji govore o potrebama naše djece za svoju su već osigurala bazene i njihova djeca, ma koliko zvučalo otrcano, imaju prednost kad su prvi timovi u pitanju jer su oni, nažalost, stvorili vrijednosti u kojima je laktanje štelama, a ne vlastitim trudom i talentom, postalo normalno i jedino prihvatljivo.

Zato su priče oko toga da će se netko pobrinuti za sve talente grada koji ih je rasuo po svijetu odlika licemjerja kakvo vlada na ovim prostorima godinama i koje tjera našu djecu pod neka druga sunca, neke druge obruče i golove i neke druge vode.

Začarani krug

Pisalo se, i na ovim stranicama a i u drugim medijima koji nažalost o trnju kojim do zvijezda idu naši talenti premalo pišu, o silnim obećanjima koje je pokrenuo Lanin plasman na Olimpijske igre. Pisat će se i sada nakon zlata, a vjerojatno i nakon uspjeha na Igrama u koji vjerujemo. No, priča o iskrenom ulaganju odgovornih za mlade i sport u ovom gradu, ali i državi, ostat će samo mrtvo slovo na papiru sve dok na njemu ne živnu brojevi koji će se moći uzeti i uzimati za nekakve nadzore. A te i takve nadzore trebalo bi ponovno nadzirati.

I to je začarani krug zbog kojeg nam se naša djeca srame reći iz kakvog besmisla dolaze.

Bojan Bogdanović, kojem se divi košarkaška sila Amerika, rukometaši braća Karačić, Musa, Marić… Lana i Amina, uporni su ljudi koji su samo zahvaljujući sebi i njima bliskima dogurali do tronova na kojima ih slavimo. Sve drugo su samo predstave za javnost koja je svjesna da, dok gledamo izlete u Svemir, priče o njihovoj brizi za našu djecu stanu jednu ružnu riječ – a to je – interes. A interes ne zanima tuđi uspjeh. Interes pliva u džepu koji je toliko pohlepan da prerasta u olimpijski džep u koji propadaju svi olimpijski bazeni i sve dvorane kakve talenti zaslužuju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA

Komentariši