Foto: Arhiv
Hoćemo li se kao narod, kao društvo, osloboditi strašne moralne hipoteke zločina i genocida iz ’90-ih, koju su nam kao vodenični kamen oko vrata okačili prije svega nacionalistički saloni koje su onomad zaposjeli bolesni umovi?
Dok civilizovani svijet obilježava godišnjice genocida u Srebrenici ’95, u Srbiji – izuzev časnih pojedinaca i manjih građanskih grupa koje znaju za stid, kojima je stalo do istine i dostojanstva – i dalje ignorancija i muk.
Kad se oko zla ponešto kritički i progovori, na govornika slijedi hajka, sinhronizovano poricanje i još dublje kolektivno guranje glave u pijesak, pa šta košta nek košta.
Gdje se sa neraščišćenom sramotom iz ’90-ih može stići? Među civilizovani svijet sigurno ne može. Zašto u neraščišćenom zlu stasavaju nedužne nove generacije, pa ni krive, ni dužne i one vuku preteški vodenični kamen oko vrata koji im besramno ostavljamo? Nije li to zločin prema njima, prema vlastitom narodu?
Juli, upekla zvijezda. Gori nebo i zemlja ove 2021., kao što su u ove dane ’95. gorili u istočnoj Bosni, u bosanskom Podrinju, u Srebrenici i oko nje. Kao što je gorilo u cijeloj Bosni i Hercegovini.
U bosanskom Podrinju i Srebrenici posebno ne samo od julskog sunca – od njega se nekako može naći spas – nego je gorilo od mnogo goreg ognja, od ljudskog zla.
U samo nekoliko julskih dana masovno su ubijene hiljade ljudi zbog imena i vjere. Buldožerima i bagerima su zakopavani u masovne grobnice, da bi ih se poslije mjesecima otkopavalo i ponovo zakopavalo u skrivene sekundarne i tercijarne grobnice, ne bi li se sakrili tragovi zla a zločinci glumili milosrdne anđele koji – je’l da – “samo brane svoje”.
Gorili su i stradali Podrinje, Srebrenica i cijela BiH ne zbog iznebuha poludjelih bosanskih Srba ubica, nego prvenstveno zbog suludih ciljeva kartografa iz nacionalističkih salona Beograda, zbog njihovih planova “da između Srba Drina nikad neće biti granica”, a sa onima koji se manitim kartografima suprotstave, sa inovjercima prije svih, zna se – teror, etničko čišćenje, logori i, vidio je cijeli svet u Srebrenici, genocid.
Rodno mjesto srebreničkog genocida, kao i drugih brojnih zločina, nisu užasno instrumentalizovani bosanski Srbi – iako su se vođeni luđacima ulaskom u rat i zlo strašno unesrećili i osramotili – nego beogradski nacionalistički saloni koje su zapjoseli sumaniti ljudi kojima je do života, do ljudi, između drugih naroda i do bosanskih Srba i Srba uopšte, stalo koliko i do lanjskog snijega.
Važna su bolesna velikodržavna snatranja, a za žrtve, za sudbine miliona ljudi – ko te pita. Organizatore i izvršioce bolesnih neostvarivih planova “na terenu” izabrala je komedijant sudbina. Kad je narod zatrovan nacionalizmom lako je naći kandidate za “nacionalne heroje”, za zločince. Tad ludilo omamljuje, pogotovo kad se raspolaže silesijom oružja, pa se u omami čini da se za sve što se čini nikome računi ne moraju polagati.
Jedno je sigurno – ni Srbi bosanskog Podrinja, ni Bošnjaci, ni običan narod cijele BiH – nisu bili kreatori velikodržavnih kartografskih budalaština zbog kojih je suludo proliveno toliko krvi i poteklo toliko suza. Niko od njih nije prizivao rat, ni tvrdio da ne mogu živjeti zajedno, u šta je bosanske Srbe – to da ne mogu živjeti zajedno, nego da se odijele – u pripremi rata iz dedinjskog salona bez imalo stida za posljedice ove opake budalaštine ubjeđivao izvikani otac nacije Dobrica Ćosić.
I ne samo on. Ni Patrijaršija – kao i mnoge druge srpske “umne glave” – oko ove opačine koja je porodila zlo i tolike nesreće, nisu nevini. Mnogi su toj opačini dodavali otrovne začine, mnogi na duši nose silne žrtve, pa zato manipulacijama narod uporno drže u narkozi laži i poricanja zla, e da bi ostali nevini i čisti.
Vidimo da se može raditi i tako, ali živjeti u permanentnim lažima, sa neraščišćenim zlom, sa kreatorima zla u vrhovima države i društva kao sa društvenim kremom, neminovno vodi u moralno rasulo i propadanje, a narod u agoniju i postepeno nestajanje. Ne svjedočimo li tome u Srbiji? Ne pravimo li time od sebe pariju među civilizovanim svijetom?
Šta nakon svega raditi i činiti i kako se spasiti iz očajne situacije? Nema drugog lijeka, osim suočavanje sa istinom, sa zabludama, sa glupostima i zločinima u čijoj sjenci decenijama živimo.
Toliko je među srpskim nedužnim mladim generacijama darovitih i talentovanih ljudi željnih pune moralne, profesionalne i nacionalne emancipacije – kao uostalom i među svim narodima, ali će – dok kao društvo pošteno ne raščistimo sa zlom ’90-ih, gdje god da budu – biti gledani sa podozrenjem zbog neraščišćenih moralnih hipoteka očeva i djedova. Jesu li to zaslužili, e da bismo mi sačuvali nitkove među nama koji su proizveli zlo koje nam je strašno ojadilo živote, a susjednim narodima priredilo toliko nesreća?
Srebrenički genocid je neprebolna rana Bošnjaka, ali je isključivo ogroman srpski moralni problem. Neće ga niko drugi riješiti – niti može – nego Srbi. Ne može ga se vječno trpati pod tepih. Koliko smo danas uopšte spremni za pošteno suočavanje sa tim problemom? Gledajući ko je iz Srbije, od njezinih zvaničnika, prisustvovao ovogodišnjoj komemoraciji u Potočarima, mrka kapa.
Besramna je izjava predsjednice Vlade Srbije da srpskim zvaničnicima na komemoracijama u Potočarima nije mjesto dok se “ne privedu pravdi oni koji su 2015. htjeli da ubiju Aleksandra Vučića”. Na pamet joj ne pada da kaže, kad će pravdi biti privedeni brojni zločinci ne samo iz Bosne i Hercegovine koji su u Srbiju pobjegli od pravde, a ovdje im dlaka ne fali sa glave. Naprotiv, mnogi od njih su ovdje ugledni i poštovani. Ima li većeg beščašća sa vrha države, od izjave predsjednice Vlade?
(Vijesti.ba / Autonomija.info)
