Čovićeve rezolucije traju dok trube ne utihnu

Hrvatska borba u Bosni i Hercegovini nije makla s mjesta, kao i svih ovih godina, nedostaje joj odlučnosti i jasne argumentacije koja neće fotelje staviti ispred interesa naroda ma koliko neko govorio drugačije.

04 Jul 2021

Cilj rezolucije bio je pokazati zajedništvo i prioritete u borbi, ali je i jedno i drugo propalo, piše autor (Reuters)
Cilj rezolucije bio je pokazati zajedništvo i prioritete u borbi, ali je i jedno i drugo propalo, piše autor (Reuters)

Najzvučnija stvar sa zvučno najavljenog zasjedanja Hrvatskog narodnog sabora u Bosni i Hercegovini ipak nije bila usvojena rezolucija koja govori o borbi hrvatskih predstavnika u vlasti. Jače je odzvonilo, uz poruku kako hrvatskim obiteljima nije puno jedna konvertabilna marka (50 eurocenti) mjesečno za doniranje televiziji, napuštanje zasjedanja hrvatskih opozicijskih stranaka.

Na početku zasjedanja zatraženo je mijenjanje dnevnog reda, jer je opozicija smatrala da u raspravi i rezoluciji nedostaju ključne stvari – demografske politike, ali i mjere koje bi trebalo poduzeti ako propadnu pregovori o Izbornom zakonu i ako se Hrvatima u Bosni i Hercegovini opet nametnu predstavnici u državnom Predsjedništvu i u Domu naroda, odnosno ako ne uspije sva borba u koju se HNS, predvođen Hrvatskom demokratskom zajednicom Bosne i Hercegovine, kune.

Prijedlog je odbijen, a onda je, nakon hvalospjeva i tapšanja po ramenu hrvatske politike, predložena rezolucija u koju oporbene stranke opet nisu mogle uvrstiti svoje ideje. I onda su, dok su dvoranom odzvanjale završne riječi, napustili sjednicu.

‘Pobjegulje’ u nekoj novoj sarajevskoj alijansi

Nije to napuštanje izazvalo nikakav veliki skandal. Rezolucija, u kojoj se po tko zna koji put ponavlja što će stranke s hrvatskim predznakom koje participiraju u vlasti na svim razinama činiti kad je u pitanju interes Hrvata u Bosni i Hercegovini, ne razlikuje se previše spomenuta rezolucija od ranijih koje je ovo tijelo donosilo. Ne razlikuje se puno niti njezin odjek, jer odjeka nema i nema velike stvari u tekstu za koji se može netko uhvatiti i reći kako Hrvati napokon udaraju šakom o stol. Napokon, jer godinama, predvođeni HDZ-om BiH, trube o tome kako više neće dopustiti bilo kakvu majorizaciju, a onda trublje utihnu. Sve do nove rezolucije.

Strankama koje su napustile zasjedanje, a to su Hrvatska republikanska stranka, lista Čapljina u srcu te neki neovisni kandidati, kao i prošli put, kad je bilo neslaganja oko uspavanosti u reakcijama povodom gašenja mostarskog Aluminija, zamjera se da ugrožavaju zajedništvo, o kojem se također trubilo. Prilijepljeno im je da će u zagrljaj nekoj novoj sarajevskoj alijansi, iako, ruku na srce, stranke koje su napustile zasjedanje ne mogu smisliti sarajevsku političku priču, niti sarajevski krojači politike mogu smisliti njih. Jer, kako to u Bosni i Hercegovini biva, svi na svim stranama su u istom košu.

Kritičari rezolucije zamjeranju njezinim tvorcima novi mlaki pristup prema problemima koji tište odnose u zemlji, pogotovo u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, i koji čine nemoćnim vrlo nemoćan narod u Bosni i Hercegovini. Tako, recimo, književnik Josip Mlakić, piše kako se “radi o rutinskoj pripremi još jedne alibi rezolucije u nizu, koja je, prije svega, namijenjena stranačkoj sitneži, što se, prije svega, odnosi na HDZ BiH, jer se HNS poodavno pretvorio u HDZ-ovu stranačku ekspozituru”.

Luksuz podjela se ne smije pretvoriti u anarhiju

Kritika je to koja se najčešće čuje kad je u pitanju HNS, a na koju se iz HDZ-a BiH više i ne reagira. Smatraju kako je priča o tome kako svi imaju pravo glasa u HNS-u i kako su zastupljeni svi oni koji sjede u nekoj od fotelja na bilo kojoj razini dovoljno opravdanje da nije tako. No, oni koji su napustili stranku kažu kako je to upravo tako i kako su zasjedanje napustili jer se prema njima vrh HNS-a, koji je ujedno i vrh HDZ-a BiH, ponaša kao nižima i manje vrijednima.

”Pokazali su ne samo da nisi ravnopravan zastupnik u HNS-u, nego da te se tretira kao osobu niže vrijednosti”, reći će kasnije Slaven Raguž, čelnik Hrvatske republikanske stranke i predvodnik bijega. Njega je pak, predsjednik HNS-a i HDZ-a BiH Dragan Čović, koji se bavi visokom politikom, prizemno prozvao zbog radnog mjesta, koristeći ga kao dokaz da u javnim poduzećima ne moraju raditi ljudi s iskaznicom njegove stranke. Tome, valjda, nije mjesto u visokim ciljevima rezolucije.

S ekrana u sportskoj dvorani mostarske osnovne škole, koju ”od milja” zovu gradskom, iako je ”oteta” školi, slali su se slogani o zajedništvu i ovaj je raskol zajedništva, kojeg kritičari nazivaju jednoumljem, po mnogima loša poruka uoči još jednih povijesnih pregovora dvaju strana koje natezanjem u svojem teritoriju koče Bosnu i Hercegovinu. ”Luksuz podjela je nešto što neću dozvoliti da se pretvori u anarhiju, ako ja sjedim na čelu HNS-a. Ali, različite riječi su nam dobrodošle, kao i potpuno različiti stavovi”, rekao je Čović.

A šta će se dogoditi ako ne ne dogodi ništa?

Hrvati u Bosni i Hercegovini nemaju luksuz gledati kako se priče o nekim novim mišljenjima na narod svode na rezolucije slične jedna drugoj, koje se zaborave čim se krene u koalicijske poslove na vlasti. Također, Hrvatima u Bosni i Hercegovini, osim što su izmoreni ignoriranjem problema oko kojeg su složni, a to je da nisu u jednakom položaju kao drugi, dosta je repriznih tekstova o novim partnerstvima i novim koracima ka nečemu što se obećava, a što se s velikim razlozima – i s jedne, i s druge, i s treće strane – ne ostvaruje.

Cilj rezolucije bio je pokazati zajedništvo i prioritete u borbi. I jedno i drugo je propalo, jer napuštanjem sjednice pokazano je kako ne žele svi misliti kako se mora, a rezolucijom kako je hrvatska borba u Bosni i Hercegovini postala bezidejna i umotana u buduća opravdanja za neuspjeh. Niti jednom riječju hrvatski dužnosnici nisu u ionako neobvezujućem dokumentu rekli što će se dogoditi ako ne uspiju niti po jednom od nabrojanih otvorenih pitanja.

Glavni je zaključak rezolucije, o kojoj se prestalo pričati čim je zagušljiva dvorana vraćena u prvobitno stanje, da se hrvatska borba nije makla s mjesta i da joj, kao i svih ovih godina, nedostaje odlučnosti i jasne argumentacije koja neće fotelje staviti ispred interesa naroda ma koliko netko govorio drugačije. I zajedništvo i novi koraci ostali su nejasni. Baš kao što je teško shvatiti Čovićevu poruku da ”Hrvatima u Bosni i Hercegovini neće pomoći rezolucija ako odnos prema poslu budu držali kao što su znali držati povremeno”. Tim više jer se zna tko u rukama drži posao.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.IZVOR: AL JAZEERA

Komentariši