DŽENANA KARUP DRUŠKO: KO SU NAŠI HEROJI?

Adnan Herco 02/07/2021

Svjedočimo da uz negatore i revizioniste koji to otvoreno rade, a među kojima prednjače Vučić, Kecmanović, Antić, Dodik i slični imamo i negatore koji to rade veoma suptilno namećući se BiH kao veliki prijatelji a u stvari samo podilaze beogradskom velikospskom projektu kome su na meti ne samo presude u Haagu (tvrdnjama kako, eto, Srbija nije ni za šta presuđena) već i državne institucije, ali i pojedinci koji su ih svojom borbom potpuno porazili: vojnički (tokom rata), politički (nisu uspjeli realizirati svoje ideje i podijeliti BiH, ni devedestih, a ni danas i pored pokušaja “ofanziva“ ovaj put na UN, NATO i EU, i raznih ofanziva na BiH koje OSA uspješno zaustavlja a o kojima javnost skoro ništa ne zna) i sudski (UN-ovi sudovi u Haagu sve su dokazali i dokumentirali).

Kad sam prije nekoliko godina bila u Americi na nekom od brojnih sastanaka srela sam se sa šefom bostonske policije. Zanimalo me je kako održavaju svoj imidž dobrih momaka u javnosti i dobila sam vrlo jednostavan odgovor: “Odaberemo lijepog i zgodnog momka koji radi s našom PR službom, i on nas predstavlja u javnosti. Mi naše heroje pojedince stvaramo, a mi (policija) jesmo heroji jer štitimo naše građane, piše Dženana Karup-Druško, Avangarde.

Imamo li mi naše heroje?

Kratko i jasno: Ne. Možete praviti anketu kakvu god hoćete i s kim god hoćete, ali osim, možda, pojedinačnih i slučajnih odgovora nećete dobiti ime pojedinca koji je za većinu heroj iz bilo kog razloga. Zašto mi ne bi imali naše heroje, valjda je nemoguće da baš niko ne valja? E pa, moguće je. Na pitanje ko je vaš heroj (po bilo kom osnovu, od fudbala do politike) i zašto ga nemate, od frizerskog salona, preko taksista do sarajevskih kafana i intelektualnih krugova, dobit ćete skoro identične odgovore: ovaj je onakav, onaj onakav, svi sve o svima znaju, svi su isti: lopovi, korumpirani, nemaju pojma, svi su izdajnici, do one čuvene: ‘ta će ba on, vidi mu glave, i sposobnosti da se čak i iz onog što je pozitivno izvuče sve što je loše.

Uništavanje društva

Koliko god to bilo simpatično i smješno u kontekstu opisivanja svake, pa i sarajevske čaršije, to, nažalost, s druge strane ukazuje na vrlo ozbiljne probleme jednog društva. Probleme koji ne nastaju sami od sebe nego se svjesno, dugo i tiho proizvode i nameću jednom društvu sve dok ne postanu općeprihvaćeni mainstream sa svim problemima koje to donosi sa sobom: ljudi postaju frustrirani, nezadovoljni svime oko sebe, nesretni, i čak i u pozitivnom traže samo ono negativno i loše. U teoriji cyber djelovanja puno je već toga napisano o ovome, odnosno o tome kako se i zašto uništava jedno društvo. A BiH je već dugo na meti ozbiljnih neprijatelja.

Priča o ratu u Bosni i Hercegovini, zločinima koji su počinjeni, i procesima koji su uslijedili nakon toga, uz sve što je to pratilo, možda su i najilustrativniji primjer kako se uništava bh. društvo djelovanjem unutra, ali i iz vana.

Ako bismo krenuli od početka, poražavajuće je da niti jednog komandanta Armije Republike Bosne i Hercegovine javnost ne percipira kao heroja. Možda je general Atif Dudaković mogao biti ta ličnost, bar u godinama poslije rata zbog briljantnih operacija Petog korpusa koji je branio i odbranio Krajinu i bio nam svima na ponos, pogotovo dok smo svjedočili porazima širom BiH od puno bolje opremljenih srpskih snaga koje su gazile gradove u istočnoj Bosni, Posavini…, ostavljajući za sobom krvave tragove i pustoš, uništvajući i našu zemlju i naše duše. Uspjesi Petog korpusa su bili uspjesi svih nas, njihov patriotizam i ljubav prema Bosni sve nas je grijala. Zašto je to zaboravljeno?

Zašto su zaboravljeni heroji koji su odbranili Goražde? Heroji koji su pred zadnju veliku ofanzivu srpskih snaga, a nakon što su zauzete Srebrenica i Žepa, spremajući se za posljednju odbranu, imali šest metaka po vojniku zbog čega su vodili borbe na gradskim ulicama bukvalno prsa u prsa, a naredba je glasila: samo u krajnjoj nuždi koristiti tih šest metaka. I odbranili su Goražde.

Kada je ono što je ostalo od srebreničke kolone došlo do posljednje barijere, nadomak Tuzle, komandant koji je bio na čelu kolone, tako su mi pričali preživjeli, nakon svih strahota koje su preživjeli, vidjevši da su ljudi umorni, psihički slomljeni, išao je od jednog do drugog u tom zadnjem predahu, bodrio ih, pozivajući da skupe posljednje atome snage za zadnju akciju. Koju je on predvodio. Jurišao je na tenk. I uništio ga. Poginuo je nakon toga, ali kolona se uspjela probiti na slobodnu teritoriju. Znamo li bar njegovo ime?

Je li slučajno da su heroji koji su branili Bosnu i Hercegovinu zaboravljeni? Da danas više skoro niko i ne zna njihova imena. Da se imena onih koja se znaju ne izgovaraju

“Svi su krivi“

Zaboravlja se i da su Haškom tribunalu, paralelno sa dokazima o zločinima nad Bošnjacima i Hrvatima koje su počinile srpske snage, dostavljani i dokazi o zločinima koje su počinili pripadnici Armije RBiH. O kako ozbiljnom poduhvatu se radilo potvrđuje činjenica, koju danas malo ko zna, da su beogradski vojni istražitelji bili mjesecima na terenu u BiH, skupljali materijale koje su kasnije u Beogradu obradili i pripremili za Haški tribunal, pa ih vratili Banja Luci da ih proslijedi u Haag. Što je i urađeno.

Da li je Atif Dudaković ikad optužen u Haagu? Nije. Ali ono što Haag nije uradio, jer nije bilo dovoljno dokaza, na sebe je preuzelo Tužiteljstvo BiH. Iako u Haagu nikad nije izrečena niti jedna presuda za UZP pripadnika Armije RBiH, iz prostog razloga što nije bilo dokaza, u Tužiteljstvu BiH su se počele pisati takve optužnice. Više od deset godina je trebalo da se optuži general Dudaković i vidjet ćemo kako će to sve završiti. Ali, cilj je postignut. Njega više niko ne smije pominjati kao heroja jer će biti optužen da podržava zločince.

S druge strane ni nakon toliko godina nema niti jedne optužnice za opsadu Goražda, dok su procesuirani komandanti koji su branili Goražde. O opsadi Goražda više niko i ne govori. Za opsadu Sarajeva nema niti jedne optužnice, dok je zbog zločina nad Srbima u Sarajevu više sudskih predmeta. Ukoliko danas želite govoriti o zločinima nad Sarajevom, da biste bili “objektivni“, uvijek morate dodati, ALI, bilo je i zločina nad Srbima. Pristajući time na izjednačavanje branitelja i zločinaca koji su grad držali pod opsadom. Ukoliko to ne učinite vi ste radikalni, podržavate jednu stranu (bošnjačku), a svakako već svi znaju da su sve strane podjednako činile zločine.

Niti su sve strane podjednako činile zločine, niti su zločini isti, uz svo uvažavanje svake žrtve pojedinačno. Upravo zbog toga je najveći broj presuđenih Srba u Haagu, u srazmjeru sa obimom počinjenih zločina. Oni koji nameću te teze – ukoliko ne priznajete sve žrtve i time ne izjednačavate sve strane vi podržavate samo bošnjačku stranu i logično, time ste nacionalista – nisu ništa drugo do vješto prikriveni revizionisti, koji na fini način nameću svoju “istinu“. Istinu da su “sve tri strane“ podjednako krive za rat i zločine što je, ustvari, krajnji cilj, odnosno amnestirati prvenstveno Srbiju, a onda i RS, a priča o žrtvama tu je samo sredstvo za postizanje tog cilja. Vješta manipulacija kojom se izjednačavanjem žrtava izjednačavaju i strane u ratu.

Srbija nije amnestirana

Nije moj izbor bio da se bavim temama vezanim za rat i zločine, niti su to bile priče za naslovne strane koje su prodavale novinu. Time sam se počela baviti jer sam zbog svoga Podrinja, zbog svoje Foče, zbog svoga oca… zbog svih naših bosanskohercegovačkih heroja i žrtava smatrala da je to moj dug prema njima. Ali, da bih ja pisala o Foči, i o tome govorila na nekom skupu, uvijek sam se morala pozvati na dokaze, presude, jer moja lična saznanja su ukazivala na – subjektivnost. Dok su moje kolege iz Zagreba i Beograda koji su bavili istim temala to sebi mogli priuštiti, oni su objektivni. U Buxellesu mi se na jednoj nezvaničnoj večeri, na kojoj se puno govorilo o zločinima i zločincima u BiH, desilo da me jedan stranac pita kako mogu biti objektivna s obzirom da sam Fočanka, poznajem i žrtve i zločince, a preživjela sam opsadu Sarajeva? Bila sam zatečena i nakon nekoliko trenutaka sam odgovorila: da li biste nešto tako ikad pitali jednog Jevreja? Nije više ništa rekao.

Teze o izjednačavanju svih strana nametnute su BiH prvenstveno iz Beograda koji je bio i ostao prvi centar negiranja, a onda i osmišljavanja historijskog revizionizma koji se vrlo organizirano i sve agresivnije provodi kroz medije uz podršku političara, akademske zajednice, vjerske, inelektualne.

Primjer za to je i presuda Stanišiću i Simatoviću koja je predstavljana kao posljednji pokušaj da se dokaže umješanost i odgovornost Srbije u ratu u BiH, ili kasnija tumačenja te presude kao amnestiranje Srbije?! Ne bori se Srbija slučajno svim raspoloživim sredstvima protiv haškog naslijeđa, kao i Hrvatska, jer oni odlično znaju da već postoje presude za agresiju i Srbije i Hrvatske, da je dokazano da su izvršili agresiju na BiH s ciljem stvaranja Velike Srbije, odnosno velike Hrvatske, da su počinjeni najstravičniji zločini koje međunarodno pravo poznaje, od masovnih silovanja, preko etničkog čišćenja, uz progone, maltretiranja, ubistva, uništavanje imovine i kulturno-vjerskih objekata, do genocida.

Uz negatore veliki doprinos revizionizmu daju pojedini “eksperti“ koji kažu: da, jeste nešto urađeno, ALI, i onda krenu sa kritikama jer nije ništa bitno urađeno! Dva su pitanja za takve: da nije bilo Haškog tribunala koji je utvrdio istinu o svemu, ko bi to radio? Pominju se lokalni sudovi i histričari. Valjda isti onaj beogradski sud koji je presudio da Škorpioni nisu bili pripadnici MUP-a Srbije? Ili bismo, možda, trebali čekati da nam kecmanovići i antići pišu tu historiju. Zajedno sa milanovićima i kojekavim zovkama?

Haško naslijeđe

Ono što je uradio Haški tribunal za našu zemlju je ogromno, neprocjenjivo i ostaje zapisano zauvijek u arhivama UN-ovog suda. I za prošlost. I za sadašnjost. I za izgradnju budućnosti. Negatori će nastavljati negirati, kao što i danas postoje pojedinci koji negiraju Holokaust, ali oni koji budu htjeli da znaju šta se dešavalo tokom rata u BiH znat će zahvaljujući haškom naslijeđu. I zato je moje drugo pitanje onima koji tvrde kako Haški tribunal nije skoro ništa uradio, pogotovo kad je u pitanju odgovornost Srbije: šta mislite da bi Vučić, Dodik, Dacić, Vulin, Brnabić i ostala kompanija uradili da imaju ovakve presude?

Zašto pojedini “eksperti“, pogotovo oni iz vana imaju potrebu da bh. javnosti objašnjavaju kako Haag ništa važno nije uradio, a pojedini od njih čak tvrde kako su za to krivi političari iz Sarajeva, državne institucije, bošnjački oficiri za vezu s Haagom, odnosno kompletna bh. strana, dakle mi sami!? Među njima je i izvjesna Nevenka Tromp koja se u Sarajevu predstavlja kao ekspertica i nekadašnja suradnica Haškog tribunala. Sve važnije sudije i tužitelje znam, jer sam godinama pratila rad Tribunala, za nju nikad nisam čula dok se nije počela nametati kao neki ekspert, držeći nam svima lekcije o Haškom tribunalu, uz tvrdnje da trebamo vjerovati njoj a ne svojim očima, ili istinskim kredibilnim ljudima koji su u Haagu radili puno odgovornije poslove od nje i koji su svojim radom zaista pomogli da bude utvrđena istina o onome što se dešavalo u BiH tokom rata.

Po okončanju mandata MKSJ, Julija Bogoeva, još jedna suradnica Tribunala, ali za razliku od Trompove vrlo samozatajna, i iz Beograda dok je Trompova iz Hrvatske, uradila je analizu onoga što je u svojim presudama utvrdio MKSJ u kojoj navodi: “Tribunal ostaje trajan, jedinstven, nezamjenjiv izvor provjerenih činjenica o razbijanju Jugoslavije ratom i najtežim međunarodnim zločinima radi stvaranja velikih nacionalno homogenih država Srba i Hrvata. Bio je to prema nalazima Tribunala međunarodni oružani sukob. Ekspanzionistički rat za teritorije, prvo Srbije protiv Hrvatske, a potom Srbije i Hrvatske protiv Bosne i Hercegovine. Srbija Slobodana Miloševića i Hrvatska Franje Tuđmana namjeravale su da stvore velike etnički što čistije države – Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku. Srbija na račun Hrvatske i BiH, Hrvatska na račun BiH. Cjeneći dokaze i Tužilaštva i odbrana, sudije su našle da je rat u bivšoj Jugoslaviji bio međunarodni u svim fazama zbog direktnog i indirektnog učešća Srbije i Hrvatske. Rat putem posrednika (proxy war). Riječnikom presuda: Srbija i Hrvatska bile su u ratu sa BiH posredstvom Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane, nad kojima su imale opštu kontrolu. Cilj vlasti Bosne i Hercegovine, napadnute sa dvije strane, bio je – odbrana i oslobađanje cjelokupne teritorije.“

Da li je nekad neko čuo “eksperticu“ Tromp da kaže nešto slično? Bogoevu, nažalost, nikad nisam vidjela u bh. medijima, dok se Trompova očito nameće svima u Sarajevu, ali ne vidim da se pojavljuje u hrvatskim medijima, bar ja nigdje nisam našla da je optužila hrvatskog oficira, ili državu Hrvatsku da je kriva što u Haagu nije dokazano da je Srbija bila agresor, niti im drži bukvicu šta su trebali uraditi kao nama u Sarajevu. Nema u sarajevskom javnom prostoru ni nekih drugih važnih ljudi s Tribunala koji odlično znaju šta su haški Sud i Tužiteljstvo radili i kako. Među njima svakako treba spomenuti haške nindže, kako su ih zvali u MKSJ, Marka Harmona, Kenetha Scota, Alana Tigera, Petera McCloskeya, uz mnoge, mnoge druge vrhunske pojedince koji su uradili zaista odličan posao na Tribunalu. I zato je svakome iole upućenom smješno kad izvjesna Tromp sebi daje za pravo da kritikuje njihov rad.

Naši heroji

Kao i kad kritikuje institucije i pojedince koji su bili zaduženi ispred BiH da surađuju sa Haškim tribunalom. Kao što smo bili ponosni na naše komandante u ratu, u miru imamo više no dovoljno razloga da budemo ponosni na one koji su doprinjeli da sud u Haagu presudi sve ono što je Bogoeva poredala u svojoj analizi. Među njima su svakako na prvom mjestu žrtve i svjedoci koji su išli u Haag i za koje je svojevremeno Serge Brammertz rekao da su istinski heroji jer su njima u Haagu pomogli da se izbore za pravdu.

Zatim su tu naši oficiri za vezu, prvo Vasvija Vidović, a onda Amir Ahmić, pravnici, vrhunski operativci i stratezi, hrabri borci, pametni, obrazovani, a iznad svega patriote koji su se maksimalno angažirali kako bi istina bila utvrđena. Ljudi kakve bi svaka zemlja poželila da ima. Naravno, tu je i Obavještajno-sigurnosna agencija BiH koja je svim svojim kapacitetima i resursima sve ove godine stajala na raspolaganju haškim istražiteljima i tužiteljima. Niti se šta podrazumijevalo niti je bilo lako dobiti te bitke uz sve resurse i kapacitete koje su koristile i Srbija i Hrvatska i RS. Samim tim zasluge ovih naših heroja su time još veće i niko, pogotovo neki pojedinac, nema pravo da to umanjuje.

Uz sve političke pritiske malo je poznato da se oko Haškog tribunala sve ove godine vodio ozbiljan obavještajni rat. Službe iz Srbije su opstruirale na sve načine rad Tribunala, od podmetanja svjedoka, lažnih dokumenata, sakrivanja i zaštite i dokumenata i svjedoka i optuženih (što i danas rade) do angažiranja suradnika kako iz regiona tako i cijelog svijeta koji će pomoći da dokažu kako Srbija nije učestovala u ratu u BiH, kao ni njihove jedinice, ali i da umanje odgovornost političkog, vojnog i policijskog vrha iz Republike Srpske. S druge strane nešto slično su radile i hrvatske obavještajne službe koje su čak ubacivale svoje agente u Tribunal. I ništa im nije pomoglo. Ponovo podsjećam na navode iz analize Julije Bogoeve: sve je dokazano i sve je u haškim arhivama.

Ofanzive na UN, NATO, EU, OSA-u

I sad, očito, treba umanjiti značaj svega toga. A kako umanjiti? Negiranjem svega što je presuđeno, nametanjem nekih potpuno drugih naratima, hisorijskim revizionizmim iza koga stoji cijela mašinerija osmišljena prvenstveno kroz beogradski projekt poredan u dokumentu SANU 2 koji su za Vladu Srbije uradili akademici među kojima Dobrica Ćosić i Ljubomir Tadić (otac Borisa Tadića koji je svojevremeno predvodio tzv. drugu Srbiju). A po SANU 2 pod svaku cijenu treba umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, negiranjem i obesmišljavanjem svega što se u Haagu presudi, ali i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova, kako bi Srbija bila u ravnopravnom položaju (svi su isto krivi, svi su činili zločine).

Uz brojne druge mjere protiv presuda i rada MKSJ Vladi Srbije je preporučeno maksimalno korištenje medija, uz podršku koju će imati od političara, akademske zajednice, intelektulaca… kao i izazivanje nemira i nezadovoljstva u susjednim državama, prvenstveno kroz stvaranje nezadovoljstva i nepovjerenja u državne institucije.

Svjesni važnosti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH, beogradski akademici su joj posvetili posebnu pažnju, naglašavajući da ova agencija ne smije postati državna, a pogotovo ne smije imati bilo kakav uspjeh na međunaodnom planu.

Svjedočimo negiranju presuda u Haagu, čak tvrdnjama da je Srbija amnestirala i pored tri presude MKSJ u kojima je utvrđeno da je Srbija bila agresor u BiH, presude da je postojao UZP u kome su bili Martić, Karadžić, Mladić, Stanišić, Simatović… na čelu s Miloševićem kome je cilj bio stvaranje Velike Srbije, i pored presude Stanišiću i Simatoviću. Svjedočimo da uz negatore i revizioniste koji to otvoreno rade, imamo i negatore koji to rade suptilno namećući se BiH kao veliki prijatelji koji svojim izjavama samo podilaze beogradskom velikosrpskom projektu kome su na meti ne samo presude u Haagu već i državne institucije, ali i pojedinci koji su ih svojom borbom potpuno porazili: vojnički (tokom rata), politički (nisu uspjeli realizirati svoje ideje i podijeliti BiH, ni devedestih a ni danas i pored pokušaja ofanziva ovaj put na UN, NATO i EU, i raznih ofanziva na BiH koje OSA predvođena Osmanom Mehmedagićem uspješno zaustavlja a o kojima jasvnost skoro ništa ne zna) i sudski (MKSJ, Sud UN-a sve je to dokazao i dokumentirao).

Komentariši