Anti-intelektualizam na društvenoj sceni

Anti-intelektualizam na društvenoj sceni

Prof. Dr. Senadin Lavić

Prava pojedinca, nažalost, ovdje su pod hegemonijom ili supremacijom kolektiva, tako da je u društvenom ambijentu nametnuto vladanje “kolektivnog Ja” koje potiskuje svako pojedinačno mišljenje.

Piše: prof.dr. Senadin Lavić

Pomračenje slobodnog govora i promišljanja, koje se prepoznaje u društvenom sklopu, nije slučajna pojava bez početka i procesa. Iracionalnost i anti-intelektualizam su realnost u kojoj se pojavljuje figura “kolektivnih prava” kao apsolut koji surovo žrtvuje i relegira sve pojedinačno, ljudski specifično, neponovljivo, neidentično i uvodi uniformnost kao model koji se nameće cjelini ljudskog života u  društvu. Stoga je jednoumlje izraz kraja ljudskog prava i slobode da se misli.

Time se otvara prostor totalitarne politike i represivnog političkog poretka u kojem su pojedinci koji slobodno misle obilježeni kao “predmet za obradu” korumpiranih policijskih službi, obavještajnih mreža, sudsko-tužilačkih organiziranih grupa moći, stranačkih falangi i njihovih medija koji obmanjuju javnost u svojim montiranim izvještajima, a sve pod komandom tranzicijsko-tajkunskih elita. U našem društvu pojavljuju se čuvari jednoumlja i uniformnosti koji gase sve drugačije glasove u javnosti i etiketiraju ih kao izdajnike. Za taj prljavi posao napravljeni su brojni portali, novine, sedmičnici, tv-emisije, udruženja za sve i svašta, pokrenute su žurnalističke manipulacije, promovirani politički analitičari, glasnogovornici moći, čuvari istine i, najzad, društvo je zaleđeno u primitivnim slikama iracionalnosti, nehumanosti, nemorala i opće korupcije kao mentaliteta. Naša javna komunikacija zaglibila je u blatu prostačkih prepucavanja i opankavanja.

Prava pojedinca, nažalost, ovdje su pod hegemonijom ili supremacijom kolektiva, tako da je u društvenom ambijentu nametnuto vladanje “kolektivnog Ja” koje potiskuje svako pojedinačno mišljenje. Vrhovni koncept zajednice, kao mjesta istine, prepoznaje se u etničko-religijskoj zajednici. To je jedina prava zajednica – sve ostalo je suvišno! Homogena etnička zajednica je postala vrhovni ideal društvenog postojanja ljudi. Hegemonija “kolektivnog Ja” ostvaruje svoju moć preko hipostaziranja etničko-religijske zajednice u aktualnom povijesnom kontekstu. Izvan nje ne postoji mogućnost egzistencije, odnosno ljudi su prisiljeni da se razumijevaju i samorazumijevaju kao članovi velikog tijela etničko-religijske zajednice kojim upravljaju etnopolitičari narodnjačkih stranaka i sveštenici iz religijskih institucija. Zato je nacija u ovim krajevima zasnovana na religiji i narodnjačkom populističkom mentalitetu. Mi još nismo, u povijesno-političkom smislu, iskusili slobodno građanstvo, liberalno-republikansku demokratiju i vladavinu prava u ljudskim odnosima. Stoga se opravdano može reći da smo zatočenici balkanske komunitarijanske etnokratije koja nameće građanima sporne, suspektne modele političke organizacije društva i države, inaugurirajući “plemensku svijest” kao paradigmu svjesnog ljudskog djelovanja. Zato je, naprimjer, Gorski vijenac služio kao glavno djelo za “dresiranje” i oblikovanje svijesti u obrazovanom sistemu generacija ljudi! Mi, nažalost, još nismo dostigli građansko društvo kojim dominira ideal vladavine prava i slobode pojedinca! Visoki dužnosnici etničko-religijskih političkih stranaka bez ikakve odgovornosti provode zloupotrebu institucija pravosudnog sistema i kontroliraju svaku moguću kritičku ideju koja bi ih dezavuirala.

U tom strašnom procesu izrastanja anti-intelektualnosti u našem povijesnom stanju treba ukazati i na činjenicu da je poziciju prioriteta etnopolitike, koji ima potporu državnih fondova, dobila  religija koja je mnogo važnija za instalacije vlasti i moći u ovome povijesnom času nego nauka i obrazovanje! Već su nas J. Burckhardt i L. von Ranke naučili da religiji treba (jaka) država iza leđa da bi se uspješno etablirala i počela dominirati društvenim ambijentom. U siromašnom društvu ne finansira se nauka i naučna istraživanja, ali se zato instalira religijska svijest i narodnjačka lojalnost kojom se svi građani podređuju dominaciji korupcije u svakodnevnom ponašanju. U takvom društvu znanje i  istina su objavljeni, dati, unaprijed pripremljeni i nema potrebe istraživati sadržaj i strukturu povijesnih društvenih procesa i pojava.

Etnopolitika je iznad vladavine prava i poštivanja zakona – zato se sve raspada pred našim očima. U društvima gdje su institucije prava, obrazovanja, informiranja i druge kidnapirane od građana i stavljene pod kontrolu kriminalnih pojedinaca, imamo vladavinu totalitarnih oligarhijski grupa koje uspostavljaju korupciju kao oblik ljudskog djelovanja. Institucije su iznad svakog pojedinca i njegovih subjektivnih stavova. One vrijede za sve pojedince u društvu  i obavezuju na poštivanje. Kada se institucije poruše i na njihovo mjesto stupi samovolja totalitarno-diktatorskih ličnosti i partijskih grupa dolazi do urušavanja sistema i stvaranja društvenog nereda. Možemo li uopće zamisliti šta se dešava s jednim društvom i državom kada institucije prava u svoje ruke preuzmu pojedinci koji su “iznad zakona” i uz njih odmetnute kriminalne grupe. Nepoštivanje zakona vodi u društveni haos.

Danas smo zarobljeni u društvo neznanja kojim dominiraju poluobrazovani manipulatori nesvjesni šta znači za jedno društveno-kulturno postojanje zajednica slobodnomislećih ljudi. Mi uopće ne znamo šta nam se dešava. Povijesna situacija u kojoj ne postoji kritička refleksija onemogućava bilo kakvo uspostavljanje metodski provjerenog znanja o pojavama koje se odvijaju u društvenim procesima.

Profesori su poniženi i obezvrijeđeni, njihovi pozivi su obesmišljeni, sistemi obrazovanja su dati u ruke diletantima i lošim đacima koji mrze obrazovanje, uspostavljena je dominacija Hud(e)lera i birokratije. Umjesto da se bave naučno-istraživačkim radom, dakle, pisanjem knjiga i vođenjem istraživanja profesori popunjavaju tabele o prisutnosti nastavi, broju studenata, procentu prolaznosti i prosječnoj ocjeni, dok se birokratija množi i upravlja univerzitetima. Tako profesori postaju najamni radnici birokratiziranog mehanizma u kojem se znanje podređuje neoliberalnim mehanizmima tržišta. Stoga univerziteti sve manje bivaju mjesta znanja i istraživanja, a sve više prazni prostori demagogije, pedagogizacije, poluobrazovanosti i besmislenih naracija o reformama i novim zakonima kojima se obrazovanje namješta za eksploataciju privatnom biznisu. Svi oni koji ozbiljno razumiju univerzitet znaju da je to mjesto svakodnevne, kontinuirane reforme znanja kroz istraživanje, tako da je sumnjivo pripovijedati o reformi univerziteta kao da je riječ o komunalnom preduzeću. Na kraju postavimo pitanje: u čijim je rukama budućnost Univerziteta i znanstveno-istraživačkog rada? Može li javni univerzitet i potraga za znanjem, kao pravo svakog čovjeka, biti u rukama ljudi koji su uzurpirali institucije i vrše zloupotrebu javnih dobara za svoje privatne interese? Kuda će nas odvesti potčinjavanje visokog obrazovanja privatnim poduzetnicima koje ne interesira javno ili opće dobro zajednice? Ova pitanja, nažalost, kazuju da smo zapali u društvo kojem ne trebaju slobodnomisleći ljudi i kritičko mišljenje.

Komentariši