Autor Zlatko Dizdarević
Sjećam se kako mi je davno još, kada sam činio prve radne korake u svijetu za koji sam se opredijelio, otac jednom prilikom skrenuo pažnju na te “male”unaokolo. Rekao je, sine, vodi dobro računa… mnoge ćeš ljude sresti u životu, raznih imena, prezimena, nacija i porijekla, struke i znanja, sa ove ili one strane svijeta…Ništa od toga nije važnije od jedinog neupitnog kriterija – je li riječ o pravom čovjeku, poštenom i otvorenom, dobrih namjera i iskonskih ljudskih vrijednosti, ili – o čovjeku “malom”. Znači nesposobnom a zlobnom, ljubomornom i osvetoljubivom, zavidnom, bolesno ambicioznom i uobraženom… Ako je ovo drugo u pitanju, skloni mu se s puta, sa takvima ne treba imati posla, kad-tad zaboljet će te glava…
Tužno je ali istinito da postaje pomalo zamorno sjediti u kafani sa starim prijateljima iz naše generacije matorih. Sa onima iste “krvne grupe”, istih sjećanja i evo mukama povodom tih sjećanja. I nevjerice nekih od njih kako je moguće da nam se sve ovo danas dešava. Ukrštanje starih ljudskih kodova sa novom realnošću redovito provocira nastavak prepričavanja nebrojenih dogodovština čiji je zajednički imenitelj odavno poznat – jad i tuga stvarnosti. Uz one koji tim ljudskim jadom, duhovnim i egzistencijalnim, diriguju profiterski na razne načine, nadzemno i podzemno.
Društvo upornih komentatora nove zbilje i uspomena na nekad, uvijek započne i zatvori krug svojih prisjećanja na isti način. Pojednostavljeno kazano, poznata priča za nerviranje je ova: Upaljač je zgražavanje nad nekom tipičnom dnevnom, “važnom” a skandaloznom viješću. Recimo, “nema vakcina i dobro je što ih nismo odmah nabavljali ali biće, samo što nisu…” I tako evo skoro godina. Onda ide analiza onih od kojih se takav skandal mogao očekivati, a naravno znamo i zašto. Pomenuti likovi u pozadini se istovremeno šprdaju sa onima koje su nasekirali. I tako beskonačno, sa istim zaključkom: Nova realnost i “naši lideri” u toj realnosti logičan su rezultat ne nikakve slučajnosti, već velikog projekta vanjskog i domaćeg. Znači, prvo su se morali organizirati jurišnici za razvaljivanje svega bivšeg, istorijskog, duhovnog i fizičkog. Izvođači tih radova su naravno plaćeni enormnim profitima uknjiženim pljačkanjem prošlosti. Sve je pratilo pranje uma te najarcavanje “naroda”, sve dok se planeri i profiteri krađa nisu potvrdili kao “lideri” sretne budućnosti. I uspjelo je. Od lopovske politike, omađijanosti domaćim pobjednicima i klanjanja interesima svijeta, onoliko koliko je projektu bilo neophodno. Sve se to hrani istim prevarama i dalje, obnavlja i nastavlja uz mala povremena krečenja. Tako će biti i dalje. Dokle ? Boga pitaj.
Kroz minule tri decenije ciljanog urušavanja civilizacijskih vrijednosti za koje se od pobjede nad onda fašizmom borilo i izborilo, nadvijale su se mnoge sjene već ukalkulisane u novu realnost. Svako vrijeme ima svoje ljude. Za velike uzlete potrebni su i veliki ljudi. Idealni konstruktori i profiteri jadnih vremena, međutim, mali su i de facto marginalni likovi. Duhovno, emotivno, umom i životnim horizontima. Došli niodakle kamo će i otići ali sa mnogim ruinama iza sebe. Nažalost, aktuelni će im ljudski jad unaokolo puno toga prikriti.
Drama Bosne i Hercegovina danas je u neupitno razorenom društvu. Dugoročno, to je mnogo gore od urušenog sistema, poniženih institucija i Ustava kojim se “lideri” šprdaju. Sistem bi se uz danas tek hipotetički ostvarivu izbornu pobjedu pameti i znanja (uz interes velikih izvana) mogao podići na noge u snošljivom roku. Sa društvom nije tako. U njegovu “genetiku” tri decenije nasilno su sistemski, organizovano i uporno ubacivani virusi razornih epidemija i cilj je postignut. Umrlo je ono što se u današnjem sjećanju glatko može zvati “Belle epoque”. I po ljudskosti, dostignutim standardima, poštivanim vrijednostima, odnosima, etabliranoj struci i pameti. Pogotovo u poređenju sa novokomponovanim društvenim “elitama”, bogatim a i fakinski profiliranim. Sa običnim, normalnim ljudima koji su izgurani sa mjesta utjecaja na društvo i državu, ali i dalje veliki po načinu na koji čuvaju dušu i kičmu, pamet i notorne ljudske vrijednosti – bijesni skorojevići nemaju veze.
Virus danas važnih a po ljudskom kalibru “malih”, ugrađen u svakodnevno oblajavanje nekadašnjeg života, po njih opasnog društva, na našim prostorima je pobijedio. Mic po mic. Nekada poraženi pa naknadno pobjednici u drugom svijetu, uvijek su najsuroviji u potrebi naknadnog dokazivanja. Prva etapa legitimiranja “malih” a moćnih na svakom koraku bila je čišćenje bitnih struktura u državi i društvu od onih što svojim znanjem, istinskim obrazovanjem, temeljnim ljudskim opredjeljenjima i vizijama, pripadaju svijetu budućnosti a ne opsesijama daleke plemenske prošlosti. “Kadrovsko čišćenje” kroz tri decenije, podržavano sistematski kupljenim pripadajućim medijima, udžbenicima, degradiranjem kulturnih institucija i svekolike nadgradnje i savremenosti, dalo je u konačnici rezultat. Evo, recimo, jednog usputng, svakodnevnog, ni po čemu iznenađujućeg i naoko nebitnog primjera kakvih je nebrojeneo uz slijeganje ramena nove javnosti: Uz tekst objavljen na čitanom info-portalu, povodom godišnjice smrti velikog Emerika Bluma, javio se zapjenušani anonimac. Postajući tako, ipak, bolesno-zadovoljni predmet pažnje čitalaca ma koliko ih bilo. A ima ih. Uz objavu grandioznih činjenica o čovjeku kojemu se svijet divio, podjednako kao i o vremenu u kojem je živio i radio, ono bolesno anonimno zrno javnog mnijenja kaže: “…to je jugonostalgičarsko veličanje vremena diktatora, najvećeg ubice svih vremena…” Itd.itd.
Naravno, kao u pomenutom slučaju sa Blumom, anonimnih debila ove i sličnih vrsta svijet je prepun. Uz uporna ponavljanja “medijskih demokrata” po kojima se “slobode javne riječi” brane i na ovakvima, pa ih zato treba neupitno objavljivati. A zapravo, to je uz ostalo legitimirati put kojim će se nekome, klik po klik, skretati novac u slobodarski džep. Ma koliko mizerija malih i bolesnih zatrpavala javnost. Logika malih ljudi punih džepova glasi da nema više ništa na ovome svijetu važnije od novca. Koga se tiče što se ovim podupire mizerni sistem vrijednosti koji ovdje pobijeđuje. A u tome i “demokratsko” legaliziranje najstrašnijeg imbecilnog pljuvanja po čovjeku poput Emerika Bluma i njegova vremena, sa priznanjima što su mu stostruko dodijeljena u svijetu relevantnih. Ovdje srozanog na “negativca”, opasnog po mjerama vrijednosti malih koji idiotluke pišu, pa i oni koji to objavljuju. Treba doista biti opasni jad na mnogo načina pa to ne razumjeti.
Profiteri bez ikakvog drugog smisla u životu svjesno se opredjeljuju za podršku upornoj puzećoj debilizaciji društva i sistema. To je za njih dobitak. Otud – naprijed korisni “mali”. I tu se krug zatvara. Proizvodnja na sve načine za društvo potkapacitiranih te njihova upotreba, dobitak je aktuelnom sistemu i tvorcima “novog” društva. Zato se u tu proizvodnju u sistemu vaspitavanja “novog društva” ulaže.
Drugi cilj postignut etabliranjem malih ljudi, male pameti, malih dometa i velikih ambicija – što je sve skupa idelana baza i za srozavanje cjelokupnog društva na niske grane – jeste sistemski uspostavljeni, organizovani i spram mrtve glave branjeni aparat koji čuva važne silnike malih profila. Oni pobjedniku u ovoj igri obezbjeđuju trajnu podršku u vladanju koje im je egzistencijalni cilj. Sistem uz njih ne smije naprijed. Svaka uspješna kapitalna reforma za njih je kraj.
I šta čovjeku ostaje u kafanskim razgovorima sa starom rajom koja se uporno hvata u nervoznu mrežu ukazivanja na svakodnevnu, organizovanu debilizaciju sistema i posebno društva. Ponavljanje priče “dok karavana prolazi”. I uvjerenje da će stalnom sekiracijom povodom istih dokaza o zlu – nasekirano zlo proći samo od sebe.
Sjećam se kako mi je davno još, kada sam činio prve radne korake u svijetu za koji sam se opredijelio, otac jednom prilikom skrenuo pažnju na te “male”unaokolo. Rekao je, sine, vodi dobro računa… mnoge ćeš ljude sresti u životu, raznih imena, prezimena, nacija i porijekla, struke i znanja, sa ove ili one strane svijeta…Ništa od toga nije važnije od jedinog neupitnog kriterija – je li riječ o pravom čovjeku, poštenom i otvorenom, dobrih namjera i iskonskih ljudskih vrijednosti, ili – o čovjeku “malom”. Znači nesposobnom a zlobnom, ljubomornom i osvetoljubivom, zavidnom, bolesno ambicioznom i uobraženom… Ako je ovo drugo u pitanju, skloni mu se s puta, sa takvima ne treba imati posla, kad-tad zaboljet će te glava…
Oca odavno nema ali njegov sam nauk uglavnom poštivao. Nebrojeno puta se potvrdilo koliko je bio u pravu. Shvatio sam kasnije, sve je kazano s razlogom jer su još prije minulog rata započinjala vremena koja je on prepoznavao temeljem životnog iskustva. Zato me je na to tada i upozorio. Ljudska “konstitutivnost” imala je drugo ime i drugi smisao. I bila je golema, pa zato i neupitnom većinom podržavana. Dok nisu mali počeli da pobjeđuju.
