Avi Mograbi: Izraelska okupacija bi mogla trajati desetljećima

Kada okupacija traje duže od 50 godina, riječ moral jednostavno nije dio te stvarnosti; kako možete držati u okupaciji skoro pet miliona ljudi i biti moralni?, pita se izraelski reditelj.

Avi Mograbi: Nekotrolirana i prekomjerna upotreba sile i vojne moći Izraela nema presedan (Reuters)
Avi Mograbi: Nekotrolirana i prekomjerna upotreba sile i vojne moći Izraela nema presedan (Reuters)

Elma Ljubčić 21 Jun 2021

“Okupacija je projekt svih vlada Izraela, od 1967. godine do danas”, kaže Avi Mograbi, izraelski reditelj koji duže od tri desetljeća svojim filmovima otvoreno kritizira izraelsku politiku i društvo. Izuzetak nije ni njegovo posljednje ostvarenje – dokumentarni film Prve 54 godine – Skraćeni priručnik za vojnu okupaciju – koje će, nakon svjetske premijere na Berlinaleu, prikazan i na ZagrebDoxu.

Riječ je o filmu koji predstavlja svjedočanstva bivših izraelskih vojnika pokajnika koji su se, nakon služenja na Zapadnoj obali i u Gazi, udružili u organizaciju Breaking the Silence (Prekinimo tišinu) kako bi javnosti ukazali na izraelske zločine i kršenja međunarodnog prava na okupiranoj palestinskoj teritoriji. Ovu organizaciju u Izraelu su proglasili “izdajničkom” i “sotonističkom”.

“Jednostavno, društvo je indoktrinirano od samog početka života, nakviknuto je na tu normalnost. Ustaljeno je mišljenje da je okupacija neophodna kako bi Izrael bio siguran, da je to neki sigurnosni pojas koji odvaja Izraelce i Arape. Naravno, vojska je najvažnija organizacija u zemlji i obavezna je za izraelske Jevreje – i za muškarce, i za žene. Ako kojim slučajem odbijete služiti vojni rok, društvo će smatrati da ne podržavate svoju državu i da niste ispunili svoju obavezu. Dakle, država je u centru sistema koji neki ljudi nazivaju fašističkim”, kaže Mograbi u razgovoru za Al Jazeeru.

Mograbiju je na ZagrebDoxu dodijeljena Nagrada Mojoj generaciji, koju direktor ovog festivala Nenad Puhovski dodjeljuje za izniman doprinos dokumentarnom filmskom stvaralaštvu.

  • Predstavljate film u kojem Izraelci svjedoče o mehanizmima represije nad Palestincima od 1967. godine do danas? Odakle ideja i koliko Vam je trebalo da snimite ovaj film?

– Film je sastavljen od izjava ljudi iz organizacije Breaking the Silence (Prekinimo tišinu). To je organizacija vojnika veterena koja je osnovana 2004. godine, a koja prikuplja razna svjedočenja bivših pripadnika izraelske vojske koji su služili unutar okupiranih teritorija. Ja sam jedan od osnivača i član uprave ove organizacije. Do sada smo najviše izjava prikupili od vojnika koji su služili vojsku od 2000. godine do danas. Prije nekoliko godina shvatili smo da bi bilo dobro prikupiti i neke izjave od vojnika koji su služili mnogo ranije, od 1967. godine. Kada smo prikupili izjave, montirao sam i uredio te snimke, a nakon toga smo odlučili predstaviti ih javnosti u formi kratkog dokumentarnog filma. Prije toga smo svaki video objavljivali zasebno ili pravili kompilaciju od nekoliko videa.

Ideja ovog filma jeste da ispriča širu priču, što se baš i nije uklapalo u dosadašnji koncept naše organizacije, tako da sam zamolio svoje kolege iz organizacije da ovaj film objavimo kao zaseban projekt. Oni su se složili sa mnom i dozvolili mi da koristim arhivu i videosnimke organizacije kako bih napravio neki svoj projekt, odnosno kako bih ispričao jednu drugu priču ovim kratkim filmom.

  • S obzirom na to da u većini svojih filmova otvoreno kritizirate izraelsku vladu i društvo, kako izraelska javnost reagira na Vaš rad? Kako je primljen film Prve 54 godine, koji je i povod za ovaj razgovora?

– Moji filmovi su jako poznati kulturnoj sceni Izraela i obično se prikazuju na nekim manjim dokumentarnim kanalima, međutim, moj prethodni projekt su čak i oni odbili. Jednostavno, niti jedan kanal u Izraelu nije želio prikazati taj film u svom programu.

Tako je i s ovim filmom, niti jedna fondacija nije željela da podrži projekt, a nijedan kanal ga nije želio prikazati. Čak je i DocaVviv festival dokumentarnog filma u Izraelu odbio prikazati ovaj film. Prema tome, ne mogu reći kako je publika prihvatila film u Izraelu, jer ga još uvijek nije imali priliku pogledati.

Ali, nada postoji. Predali smo na druge festivale, a nakon nekog vremena, planiramo film objaviti i na društvenim mrežama, kako bi svi Izraelci imati priliku pogledati ga i dati sud o njemu. Ako TV ne želi prikazati film, onda ćemo ga objaviti na Facebooku.

  • Da li ste zbog svog aktivizma i stavova koji su u suprotnosti s općeprihvaćenim narativom u izraelskom društvu imali problema, pored odbijanja prikazivanja Vaših filmova?

– Naravno da nije općeprihvaćeno biti protiv okupacije u izrelskom društvu. To je projekt koji traje desetljećima, projekt svih vlada koje su bile na vlasti do sada – i ljevičara, i desničara – to je nešto oko čega svi oni imaju isto mišljenje. Njihov plan jeste da običan čovjek uopće ne zna za okupaciju, ne samo u Izraelu, nego i širom svijeta, oni žele da ljudi misle da je okupacija mit, izmišljotina. Sve vlade su godinama ulagale ogromne napore da se na to jednostavno zaboravi.

Naprimjer, oni su izgradili posebne puteve koji povezuju naselja širom Zapadne obale, a koje mogu koristiti samo Jevreji, tako da ako idete u jevrejska naselja na okupiranoj Zapadnoj obali na tom putovanju nećete vidjeti niti jednog Arapa. Na taj način vi uopće nemate osjećaj da ste ikada napustili Izrael i prešli u okupiranu Zapadnu obalu. Zbog toga je očekivano da kada progovorite o tome u javnosti niko vas ne želi slušati ili, zbog sistematske indoktrinacije, vjerovati u to što govorite.

Lično nisam imao problema zbog svojih stavova, bar ne do sada. Međutim, organizacija Breaking the silence je pod lupom vlade posljednjih nekoliko godina. Jedna desničarska organizacija se čak uspjela inflitritrati unutar naše organizacije, pokušavajući prikupiti dokaze kako mi snimamo ove izjave ili za neprijatelje Izraela, ili za ICC [Međunarodni krivični sud]. To nije istina, tako da oni nisu uspjeli u svojoj namjeri. Naravno, da su uspjeli bilo šta naći sigurno bi nas osudili.

Ponavljam, lično, kao član odbora, nisam imao nikakve fizičke prijetnje ili pritisak. Ali sada, kada sam potpisujem ovaj film, sigurno je da ću postati interes određenih ljudi. Sama činjenica da me Docaviv festival, koji je prikazao mnoge moje filmove, sada odbio govori sama za sebe, naročito ako se uzme u obzir to da je ovaj film pokupio neke važne nagrade po Evropi i svijetu, ali i da se našao u programima mnogih drugih festivala.

  • Vidite li svoj rad na filmu kao određenu vrstu aktivizma?

– Moglo bi se tako reći tako. Iskreno, ne mogu razdvojiti svoj umjetnički, lični i aktivistički život, sve je to nekako isprepleteno. Ne radim naručene filmove, svaki film koji radim je neko moje životno iskustvo. Pravim jako malo filmova, otprilike napravim jedan film svakih četiri-pet godina. Ne bavim se ovim zbog novčanih prihoda, svjestan sam da ne mogu živjeti od filmova koje pravim. Filmove koje pravim su način mog izražavanja, kada osjetim potrebu da nešto kažem onda koristim film kao medij. Tako da za sebe mogu reći da sam aktivista, filmadžija, otac dvoje odrasle djece i, nadam se, dobar muž.

  • U posljednjoj sceni filma vidimo izraelskog vojnika koji slavi rušenje plastinskih kuća, dok se na snimku čuje kako drugi vojnik govori da je to ‘prelijep prizor’. Zbog čega ste baš tu scenu izabrali za kraj filma ?

– Morate shvatiti da je stanovništvo Izraela indoktrinirano i da misli da je izraelska vojska najmoralnija na svijetu. Međutim, kada okupacija traje duže od 50 godina, riječ moral jednostavno nije dio te stvarnosti. Kako možete držati u okupaciji skoro pet miliona ljudi i biti moralni?

Taj video je snimio jedan od vojnika prilikom operacije Protective Edge 2014. godine. To što su vojnici koji su učestvovali u toj operaciji slave rušenje tuđe kuće bombom koju je ispalila njihova vojska pokazuje koliko su oni odvojeni od realnosti kada je riječ o okupaciji. Kao što sam rekao u filmu, cilj akcija i jedne i druge strane nije mir, primarni cilj je nanijeti što više boli neprijatelju.

Ali, situacija u Izraelu nije izoliran slučaj. Ako pogledate Kašmir ili dešavanja u Irskoj, vidjet ćete da je to sve isti scenarij. Poenta nije da se brani sloboda ili država, nakon nekog vremena cilj tih sukoba postaje jedino nanošenje boli drugome.

  • Da li su posljednja dešavanja u Gazi učinila ovaj film aktuelnijim?

– Na neki način da. Kada sam, prije posljednjeg sukoba, predavao film na festivale, pitali su me “Zašto sada? Je li se nešto novo desilo?”, kao da je ovo već ispričana priča. Ja bih im odgovorio kako okupacija nije prestala i da traje toliko dugo da se o njoj treba i dalje pričati.

Kada pogledate nedavni sukob, jasno vam je da će, ako se nešto ne promijeni, okupacija trajati još 54 godine. Sama nekotrolisana i prekomjerna upotreba sile i vojne moći Izraela nema presedan. Prema tome, što se mene tiče, ništa se nije promijenilo, ali ljude u Palestini i moj film je ovaj sukob definitivno stavio opet u fokus.

Ono što mene najviše čini tužnim jeste misao o ljudima koji su rođeni pod okupacijom. Možete li zamisliti kako je to da cijeli svoj život niste ni dan, ni sat, ni minutu proveli slobodni? Ako to nije dovoljno da tema okupacije bude uvijek relevantna, onda stvarno ne znam šta bi trebalo biti relevantno.

  • Izrael je nedavno dobio novu vladu. Kakva su vaša očekivanja i kako vidite Izrael danas?

– Nemam neka velika očekivanja od nove vlade, posebno ne kada je u pitanju okupacija. Većina članova nove vlade je ekstremno desno orijentirana. Njihov cilj je da se pripoje okupirane teritorije i zbog toga se ne nadam da će se dogoditi neke promijene nabolje. Jedina pozitivna stvar jeste da su smijenili Benjamina Netanyahua, koji se nadao da će vladati doživotno, a ja se nadam da se nikada neće vratiti na vlast.

Što se tiče Izraela danas, znate, ja sam Izraelac, tamo živim, radim, snimam filmove i plaćam porez. Moje mišljenje je da je Izrael u krizi. Došlo je do te tačke da je trenutna situacija neodrživa i da se nešto mora promijeniti – ili na bolje, ili na gore. Mada, iskreno, nisam optimističan da će se promijeniti nabolje. Samo se nadam da će promjene doći mirnim putem i da neće više biti krvoprolića na Bliskom istoku.IZVOR: AL JAZEERA

Komentariši