ŽELJKO IVANKOVIĆ : MLADIĆEVO JUNAŠTVO I ČOVIĆEVO KATOLIŠTVO

Dva je teška poraza u zadnjih tjedan dana doživio velikosrpski projekt. Još jednom i opet. I po tko zna koji put.

Taj je koncept izgubio tzv. ”inat crkvu” za koju je Dodik obećavao da je neće skloniti iz dvorišta Nane Fate, a onda je i drugi eksponent Velike Srbije u BiH, Ratko Mladić, ovjerio kartu u jednom smjeru, kao i ratni mu drug Karadžić, za Veliku Britaniju.

Piše : Željko Ivanković (Autograf.hr)

I dok mogu razumjeti fašiste koji u dvorištu jedne muslimanke naprave svoju inat crkvu, iznenadio bih se da je drukčije, pitam se što misliti o onima koji opravdavaju, brane ili samo šute o onima što vam dođu u dvorište i u njemu naprosto naprave crkvu? Nastranu privatno vlasništvo, nastranu besmisleno bacanje novca…

Ali, jesu li oni ikad i imalo (bili) vjernici? Znam da su razbojnici i kriminalci, netko tko se krsti s tri prsta da bi se svidio okolici, ali što misliti o onima koji opravdavaju takav čin i prijete u budućem ratu onima koji samo zločin zovu zločinom, kriminal nazivaju kriminalom, njegovim pravim imenom?

Dodikov potrčko Tegeltija prijeti kako ”Srbi lakše praštaju pokolje nego bogomolje”, a jedan drugi, neki Vasić: ”U budućem ratu mnogo će nedužnih života otići zbog srušene crkve u Konjević Polju, u dvorištu Nane Fate”.

Ljudi koji bi trebali braniti pravo, pa, ako hoćete i vjeru, prijete budućim ratovima i osvetama u tim ratovima.

I po čemu se razlikuju ova dvojica Srba, od Hrvata Budaka, koji je nebrojene srpske zločine nad Hrvatima u doba Karađorđevića (pa i zločin u Skupštini!), krvavo naplaćivao od 1941. do 1945. Ničim! Fašizam im je u krvi, razlikuje ih tek broj ubijenih. A da nije riječ o intelektualcima, ne treba ni trošiti riječi na to.

Da, nije drukčiji, premda drukčije zvuči, pokazuje i neki Stanivuković koji kaže ”Svetišta se ne diraju, nego obnavljaju”, a on je netko i nešto u Banjoj Luci u kojoj je za vrijeme rata u gradu gdje nije ispaljen metak porušeno dvije desetine svetišta. Govori li on ono o obnovi?

A, što tek misliti o stotinama pravoslavnih popova različita ranga kojima taj kriminalni i nadasve nevjernički čin godinama nije smetao, ako već nije smetao notornim zločincima i nevjernicima?

Postoji li ijedan među pravoslavnim popovima koji je barem sam sa sobom, u svoja četiri zida, bio više kršćanin nego Srbin, postoji li ijedan među njima koji je imao imalo kršćanske kuraži da kaže: Ljudi moji, to nije kršćanski, to nije vjernički, ako već nije imao muda reći neku kritički snažniju riječ?

Ili je ipak bio u pravu Predrag Matvejević kad je tvrdio da je rijetko susreo pravoslavnog popa koji je bio više kršćanin nego Srbin.

Pretvarati povijesne poraze u pobjede ili u frustracije mržnje, prijetnje i osvete, već smo iskusili i proživjeli na ovim našim prostorima. Obrtati istine u laži i od laži praviti povijesno pamćenje, također smo iskusili. Pamtiti nedogođeno, a zaboravljati dogođeno, također. Pokazivati mržnju na činjenice, također. Pa što je još ostalo?

Jesmo li, zajedno s Dodikom, koji svako malo nešto kaže, pa to već sutradan zaboravi, zaboravili i da je sam Mladić kad su mu, prvih mjeseci rata, predstavljali vojno-politički projekt Velike Srbije na tlu BiH, napose uz Drinu, reagirao da je takvo što moguće samo kao genocid.

Vojnik u njemu je učio u školi što je to genocid i kako se radi, a onda je postao izvršitelj tog projekta. Genocida.

Trenirajući za genocid napravio je teške zločine u dalmatinskom zaleđu, pucao na spomenike kulture, na gradska središta, na cijeli jedan narod.

Što znači šibenska katedrala nekome tko je došao s ognjišta u grad prvi put kad se upisao u vojnu školu? Ništa! Jer, on je, zajedno sa svojim istomišljenicima, znao da se može napraviti još stariji cijeli Dubrovnik, a kamoli još starija jedna katedrala.

To što je on radio to ne radi časnik, pogotovu ne časnik visokog ranga. To ne radi ni časnik JNA, to sa svom svojom svitom radi samo velikosrpski oficir, koji je zločinima u Dalmaciji kupovao ono za čim svako vojno lice, pogotovu mali frustrirani seljak iz nekakve bosanskohercegovačke vukojebine sanja – generalske epolete.

Generalske epolete po svaku cijenu! I onda mu je svejedno koja je cijena. Što je cijena obiteljske ljage, ljage na tobože slavnoj vojsci i slavnoj povijesti jednog naroda o kojoj ideolozi Velike Srbije udaviše ceo svet.

Kad je dobio batina u Hrvatskoj odlučio je pokazati koliko je junak iz srpske epske poezije kad treba pobiti osam tisuća zarobljenih muškaraca? Čojstvo i junaštvo bez presedana. Tobožnji visoki časnik, postao je obični drumski razbojnik i kriminalac. Ubojica!

Vojnik koji ubija starce i djecu, zarobljenike?! I takvoga, gle, u njegovu narodu slave kao heroja. E, jadan je narod i njegova povijest koji imaju takve heroje i na njima grade i prošlost i budućnost.

Dodik, čovjek koji ga je prvi optužio za zločin i s pravom uskliknuo zašto bi jedan narod bio talac jednog ili dva čovjeka, najednom je Mladića odlikovao i počeo govoriti kako je ”Mladić vojnik, a oni uporno hoće od njega da naprave zločinca”.

Tko od njega pravi zločinca, Milorade? Pa on je samog sebe time učinio, onako kako to i rade kukavice i ljudske pizde.

I da, to je. Zločinac. Kao i svi oni koji stanu iza njega. I da, točno, to nije bilo suđenje jednom narodu nego jednom čovjeku. Ali s njime i svima onima koji su taj zločin planirali i izvršavali (vidjeti npr. knjigu ”Beara” Ivice Đikića) i onima koji brane i opravdavaju zločin i zločinca nazivaju herojem.

A, ako je takvih previše, nije kriv Haag nego politika, školstvo, crkva i vjera koja zločince proglašavaju herojima.

Da, naravno, to je bilo suđenje i Dodiku i svima koji tako misle, pa i Dodikovoj ljubimici kćeri, koja nema ni toliko pameti da pita svoga tatu što se to promijenilo pa si prije dvadesetak godina govorio da su Mladić i Karadžić zločinci koji kao taoce drže cijeli jedan narod i RS, a sad im dodjeljuješ priznanja i proglašavaš ih herojima. Šta ti je to, tata, rekao Dobrica Ćosić, pa si se predomislio?

Tko te to platio i koliko, kako bi to rekla ona smiješna zločinačka spodoba od Šešelja koja reče da ”Hrvati daju veliki novac da Haag njima ne sudi”. Pazite, to kaže čovjek koji je studirao pravo. Pa, super, kad si već to shvatio što nisi kupio još kojega suca kad već ne možeš sve mrzitelje Srba po svijetu? A baš ste ih kolekcionirali. I ne prestajete!

Nevjerojatno je na toj razini odsuće svake samorefleksije, da ne kažem bilo kojeg odgovornog kritičkog, intelektualnog mišljenja.

A i kako bi u mraku ambijenta u kojemu ne postoji ništa prije teških batina koje su dobili u Oluji i u NATO udarima. Ništa. Doista, ima li išta, ikakva događanja, ikakve povijesti prije toga? Ili je sve što se tada dogodilo, bila nepravedna elementarna nepogoda koja je iz čista mira i iz svemira pogodila, opet će reći jedan narod, a ne njegove velikosrpske i zločinačke projekte…

U sjeni ovih poraza, gotovo je nevidljivo prošla smrt najvećeg od opsjenara te i takve politike – Jovana Deretić. No da, treba reći kako je ovo bila presuda i njemu, kao i Peteru Handkeu i Emiru Kusturici i svima drugima kojima je Mladić, inače pizda od čovjeka, koji se, kao notorna kukavica, skrivao po mišjim rupama, kojekakvim vukojebinama, najednom – heroj.

I dok zamišljam srpske heroje i srpsko herojstvo koje ubija desetinu tisuća zarobljenih ljudi, među kojima i nebrojeno mnoštvo staraca i dječaka, tješim se da ipak postoji neka bolja Srbija i neko bolje srpstvo, ono koje upravo čitam.

Ohrabruje srpstvo Svetislava Basare (npr. ”Atlas pseudomitologije” i ”Kontraendorfin”), srpstvo Vidosava Stevanovića ili Tomislava Markovića, da ne nabrajam brojne druge, a nije ih mali broj.

Treba li, najposlije, reći i da na sve to Dragan Čović šuti kao zadnja pizda, što bi rekli u Sarajevu. Valjda je stoga, za šutnju, i dobio počasnu titulu zagrebačkog Sveučilišta. On je nijem i na vapaje biskupa Komarice, čak i kad njegov najbolji prijatelj Dodik vrijeđa banjalučkog biskupa. (Toliko o Čovićevu katolištvu!)

Jer je on, Čović, kažu njegovi mediji, u svemu suglasan s Dodikom, osim u pitanju pristupanja BiH NATO-u. Briga njega za sve koje je Mladić pobio u Škabrnji, za razvaljivanje Zadra i Šibenika, za sve u Srebrenici, za sve u Kozarcu… Ionako je sve to manje važno od samo jedne njegove nekretnine…

Možda ga ipak nekad, kad siđe s vlasti, ako ne prije, neka od njegovih kćeri, kao i Dodika njegova, upita: ”Šta si radio u ratu, tata?” Ili sofisticiranije: Wo warst du, Adam? Ili, pak, ”samo” neku od njegovih kćeri to priupita neka susjeda, znanica, prijateljica, da ne kažem – zlobnica. Neće uvijek biti da je njima njihov tata – Bog!

Komentariši