Nerin
Dizdar : Osuđeni smo da prkosimo podjelama
24.09.2012.
Nerin Dizdar
……………………………………………..
Sjećam ga se kad je počinjao svoju stolačku borbu, ima od tada desetak godina,
možda i više. Ostavljao je utisak hrabrog i principijelnog, ali prije svega
ustrajnog borca za bolje sutra svoje sredine. Možete ga voljeti ili ne, ali
Nerinu Dizdaru ne možete osporiti te tri karakteristike koje nedostaju velikoj
većini bh političara. Iako je u toku mjesec kad niko iz politike nema vremena ni
za osnovne životne potrebe, Nerin Dizdar je rado pristao da s nama podijeli
odgovore na neka ključna pitanja njegove političke borbe.
Od svih opština u Hercegovini
Stolac se izdvaja svojm slojevitošću problema, ali i evidentnom borbom za bolje
sutra. U ostalim hercegovačkim opštinama ne primjećujemo taj intenzitet. Gdje je
tajna?
Tajna leži u nekoliko činjenica.
Jedna od tih je da jev skupina građana Stoca, uviđajući destruktivnu prirodu
agende koju u tom gradu provode političke elite koje ovom Općinom upravljaju
zajedno već nekih 15 godina, odlučila sama poduzeti sve šta može kako bi život u
Stocu učinio dobrim ili boljim za sve njegove građane, bez razlike. Također,
bitno je bilo i razbiti iluziju da uvijek postoji neko drugi ko će doći i
riješiti tvoje probleme. Čini mi se da u ovoj zemlji dosta ljudi provodi svoje
živote uporno čekajući toga „nekoga“ ko će ga izbaviti iz svih njegovih nedaća.
Pomoć i podršku od nadležnih institucija i odgovornih lica uvijek treba tražiti,
ali se na nju ne treba osloniti kao na jedinu opciju. Čovjek u sebi uvijek mora
imati barem toliko samopoštovanja da uvijek vjeruje da sam može pomoći sebi i da
je bitno ono šta on kao pojedinac može i zna učiniti za sebe i za svoju
zajednicu. Moram napomenuti da je Stolac grad u kojem žive ljudi koji ga
istinski vole, i to ga čini gradom brojnih suprotnosti. Tako, Stolac je grad iz
kojeg je u cijeloj Bosni i Hercegovini procentualno protjeran najveći broj
njegovih stanovnika (90%), ali je i grad najmasovnijeg povratka. Općina Stolac
je vjerovatno jedinstvena i po tome što ima načelnika koji ne voli grad kojim
upravlja i uvijek se trudi to dokazati, dok je s druge strane to i grad ljudi
koji su iz ljubavi prema njemu spremni podnijeti i najveće žrtve,
diskriminaciju, napade i pritiske kako bi tu opstali i kako bi Stolac očuvali
svojim gradom, ali i gradom svih drugih koji ga vole, bez obzira na porijeklo,
pripadnost ili ubjeđenja.
Čini mi se da ste aktivni
deset godina na istom frontu. Kako ocijenjujete taj period? Šta se promijenilo,
je li se moglo više uraditi?
Uvijek može više, a pitanje je koliko
više. Pitanje koje ste mi postavili je pitanje koje svaki dan postavljam sebi.
Mislim da je to pitanje koje sebi uvijek iznova treba postavljati svaki čovjek
koji se smatra odgovornim ili je u mogućnosti da utječe na sudbine i živote
ljudi i na prilike u kojima oni žive. Ipak, kada razmislim o svemu uglavnom na
kraju sebi kažem: Kada vidiš šta si radio, a koliko su nepovoljne bile okolnosti
i okruženje u kojem si radio, dobro je. To „dobro je“ nije odlično, ali nije ni
loše. Na pitanje šta se promijenilo mogu dati vrlo konkretan odgovor. Pod ovim
konkretan ne mislim na riječi, nego na djela. U zadnjih 10 godina učinjeno je
dosta u saradnji sa brojnim prijateljima iz zemlje i svijeta, podržavaocima
ideje pluralnog Stoca kao simbola pobjede ideje da je sreća jednako pravo svih,
pluralnog Stoca kao simbola poraza ideologije da je sreća privilegija
nekolicine. Grupa ljudi koja je
ovakvo svoje opredjeljenje djelima potvrđivala svakodnevno, a sa kojim sam imao
čast sarađivati, obnovila je više od 15 porušenih nacionalnih spomenika Bosne i
Hercegovine, objekata iznimne vrijednosti i ogromnog, kako simboličkog tako i
društveno-razvojnog potencijala. To su projekti koji su doprinijeli
zacijeljivanju stolačkog kulturnog, duhovnog i materijalnog tkiva, koje je bilo
unakaženo i uništeno u posljednjem ratu. Pored toga, razvili smo stabilnu i
trajnu mrežu podrške obnovi Stoca satkanu od brojnih prijatelja našeg Stoca iz
cijeloga svijeta. Ljudi, Stočani, danas se osjećaju sigurnije nego prije deset
godina, oni više ne strahuju od toga da će im policija pokucati na vrata ako
izvjese zastavu svoje domovine ili ako dignu svoj glas protiv nepravde. Danas,
oni koji strahuju su oni koji su Stolac koristili kao sredstvo ili podlogu za
nametanje svojih retrogradnih, nakaradnih ideologija ili ličnih ambicija, sve na
štetu građana. To su ljudi koji su pod opterećenjem krivičnih prijava za koje
smo predano skupljali dokumentaciju i koje smo podnosili i još uvijek podnosimo
protiv svih koji se usuđuju na Stolac gledati kao na svojinu na koju niko drugi
nema pravo, to su oni koji na Stočane gledaju kao na podanike i sluge kojesu tu
da hrane njihovu taštinu.
Gospodine Dizdar, borba za
Stolac kao normalan grad traje još uvijek, u kom trenutku se sad
nalazimo?
Nalazimo se u trenutku u kojem imate
sudsku presudu kojom se nalaže dokidanje diskriminacije u školstvu, ali se
jednako tako nalazimo u trenutku u kojem jedna od dvije trenutno dominantne
političke opcije u Stocu ima toliko hrabrosti da nastavlja sa propagiranjem i
provođenjem diskriminacije, dok druga nema dovoljno hrabrosti niti da to nazove
diskriminacijom, da se sada ne zamjere svojim partnerima kojim su bili servilni
već toliko dugo. Nalazimo se u trenutku u kojem građani žele napraviti iskorak i
osnažiti procese uspostave društva jednakih građana uz poštivanje razlika a ne
strahovanje od njih i koji takvo opredjeljenje javno iskazuju na forumima, u
organizovanim Facebook grupama, ali i konkretnim aktivnostima. S druge strane,
nalazimo se u trenutku kada vladari torova koje su u tu svrhu i napravili čine
sve kako bi podjele naglasili i očuvali i samim tim osigurali sebi opstanak na
političkoj sceni jer je jedina priča na kojoj mogu opstati „glasaj za mene jer
moramo biti protiv njih“. Oni su svjesni da je uvođenje u politički diskurs
ideje o sučeljavanju politika zasnovana na suprotstavljanju i promociji
programskih platformi i dugoričnih planova uvod u njihov poraz, jer oni takvih
platformi, planova i strategija niti imaju niti su ih u stanju ponuditi. Dakle,
opet imamo tu podvojenost, sa tendencijom prevladavanja negativnih
pojava.
Poznati su Vaši dueli sa
načelnikom Opštine Stolac, šta po tom pitanju očekujete u ovoj
kampanji?
Moji dueli i sukobi sa načelnikom
Općine nisu lične prirode. Nerin Dizdar sa Stjepanom Boškovićem kao osobom nema
nikakvih problema. On privatno može biti šta god želi, sve dok svoje nazadne
ideje ne nameće drugima i ne ugrožava druge. Međutim, onda kada je Stjepan
Bošković kao načelnik Općine Stolac počeo djelovati protiv interesa građana
Stoca, njihove budućnosti i njihovih temeljnih prava, to je trenutak kada je
morao znati da će u meni naći žestokog protivnika, pa i političkog neprijatelja
ako već hoćete. Usuđujem se reći neprijatelja, jer svaki čovjek koji političku
moć koristi za širenje mržnje, netolerancije, diskriminacije i nepovjerenja mora
naći protivnika i neprijatelja tih ideja u svakom dobronamjernom građaninu,
svjesnom opasnosti i dekadencije društva koju promocija takvih ideja donosi. U
ovoj kampanji očekujem poraz Stjepana Boškovića i njegove politike koja vuče
Stolac u provaliju. Očekujem pobjedu Ernesta Đonke, zajedničkog kandidata pet
političkih subjekata, čovjeka koji želi Stolac za sve ljude jednako. To je
čovjek koji nudi jednu svježu viziju budućnosti, a ne politiku ponavljanja
prošlosti, koju promoviše Bošković.
Kako povratiti povjerenje
između Bošnjaka i Hrvata u Stocu, šta je preduslov miru i
suživotu?
Povjerenje se može povratiti jedino
prihvatanjem istine i razračunavanjem sa duhovima prošlosti. Često čujemo priču
da o prošlosti ne treba raspravljati, da je treba ostaviti u nekom prašnjavom
mračnom kutku pamćenja. Ipak, svjedoci smo da nas ta prošlost uporno sustiže i
sapliće. Stolac je najbolji primjer toga da mi zapravo, nažalost, još uvijek
živimo prošlost. U Stocu su itekako žive ratne ideologije i politike. Stoga je
od presudne važnosti za građane Stoca da se sa tim politikama i njihovim
predstavnicima obračunaju. U Stocu su još uvijek ratni „gospodari“ života i
smrti i danas vladari sudbina ljudi. U Stocu još uvijek sluge takvih politike
igraju ulogu sluge, a ratni vladari i perjanice tih politika još uvijek
upravljaju. Dakle, ključno je da i žrtva i zločinac dobiju ono šta zaslužuju,
pravdu. Žrtva mora biti prepoznata i priznata, a zločinac mora biti kažnjen.
Pritom, presudno je važno razviti svijest da ni žrtva ni zločinac ne smiju biti
gledani kroz prizmu nacionalnog identiteta, nego samo na osnovu onoga šta su
učinili odnosno na osnovu onoga šta im je učinjeno. Kolektivna krivnja ne
postoji, ali osjećaj kolektivne odgovornosti mora postojati, kako bi svi koji se
smatraju dijelom ovog ili onog kolektiva doprinijeli da se otklone posljedice
zla koje je činjeno upravo pozivajući se na kolektivitet i kolektivni
interes.
Lokalni izbori su veliki
izazov. Šta Vi i stranka kojoj pripadate očekujete od oktobarskih
izbora?
Lokalni izbori su prilika za lokalnu
zajednicu da u Općinsko vijeće izaberu ljude od djela koja su tu, koja su
vidljiva, a ne ljude od priče, koji su sposobni doprinjeti samo onoliko koliko
im se da na raspolaganje da podijele iz narodnog budžeta. Lokalni izbori su
prilika građanima Stoca da umjesto načelnika lošeg za sve, izaberu načelnika
koji će, ako ništa drugo, biti jednak za sve. Građani imaju priliku da izaberu
sigurnost, stabilnost i mir. Osim između onih koji ih uvjeravaju da će, ukoliko
ih se izabere, oni „tamo drugi“ strahovati od njih, građani mogu birati
načelnika i kandidate za općinsko vijeće koji će svima nuditi nadu i vjeru u
budućnost lišenu neizvjesnosti i napetosti. Kandidati za općinsko vijeće ispred
SDP-a su ljudi koji su prepoznati u svojim zajednicama i iza kojih stoje
izgrađene karijere i lična dostignuća. Trenutno, SDP u Općinskom vijeću nema
zastupnika, ali vjerujemo da ćemo u novom sazivu Općinskog vijeća biti možda i
druga stranka po broju mandata. Uostalom, naši kandidati koji su i bez pristupa
javnom novcu učinili mnogo toga u lokalnoj zajednici zaslužuju priliku pored već
više od desetljeća ipo vladavine jalovih anonimusa. Moram se posebno osvrnuti i
na zajedničkog kandidata za načelnika Općine Stolac. Za razliku od prethodnih
kandidata za načelnike, koji su bili kandidati „ovih“ ili „onih“, ljudi sada
imaju priliku glasati za Ernesta Đonku, kojeg ne zovemo slučajno svačijim
kandidatom, jer on to jeste. To je kandidat kojeg ravnopravno podržava pet
političkih subjekata, to je kandidat kojeg su delegirali građani i koji će,
ukoliko mu se pruži šansa, zasigurno biti načelnik po mjeri svakog stanovnika
Općine Stolac. Zbog toga, vjerujem da je Ernest Đonko sljedeći načelnik Općine
Stolac.
Gdje vidite Stolac za četiri
godine, tj. šta SDP može ponuditi biračima kao plan za naredni izborni
ciklus?
SDP Stolac ne pravi plan na četiri
godine. Život građana se ne može i ne smije uređivati na osnovu izbornog
ciklusa. Zbog toga, SDP Stolac je načinio i građanima ponudio svoj
desetogodišnji program naslovljen Plan oporavka i razvoja Općina Stolac i
Berkovići 2012-2022. Ovo je doslovno prvi put u historiji Stoca da je građanima
zapravo ponuđen program rada. Po prvi put, jedna stranka je pokazala toliko
odgovornosti da je građanima ponudila ugovor u kojem jasno definiše šta planira
učiniti u sljedećih 6 mjeseci, šta u sljedećih godinu, dvije, tri, pet ili
deset. Tako, građanima smo dali mogućnost da nas ocjenjuju na osnovu obećanog i
učinjenog, a ne na osnovu maglovitih besmislenih priča o borbi i ratu „nas
protiv njih“ koje ne mogu piti vode niti građanima nude nešto
opipljivo.
Šta socijaldemokratija danas
može ponuditi na lokalnom nivou, odnosno šta ove lokalne izbore razlikuje od
prethodnih?
Vjerujem da sam na ovo pitanje
uglavnom dao odgovor u već napisanom. Ipak, moram naglasiti da između izbora ove
godine i onih od prije četiri godine postoji bitna razlika: Na ove izbore SDP
izlazi potpuno uvjeren da su građani svjesni šta je alternativa i da su siti
priče o tome kako je najviše što im se može ponuditi to da žive kao siromasi na
koje će se svako dvije godine smilovati gospodari njihovih sudbina i dobaciti im
pokoju mrvicu sa svoje trpeze. Građani žele opciju koja im nudi mogućnost da
svoju sudbinu uzmu u svoje ruke i da vještina, marljivost i upornost budu jedini
preduslovi za uspjeh. Duboko sam ubjeđen da u SDP-u građani prepoznaju one koji
im to mogu i žele ponuditi. Samim tim, ono šta ove izbore čini drugačijim od
prethodnih jeste da je fiktivnu priču o strahu od drugih u ustima nacionalista
zamijenila druga priča, o jednom sasvim zasnovanom i utemeljenom strahu: strahu
od SDP-a.
Radite na fakultetu, kako
ocijenjujete obrazovanje u ovom trenutku, te kako gledate na određenost vaše
stranke na ukidanje famozne „dvije škole pod jednim krovom“?
Kada se raziđe magla proizvedena
kojekakvim predizbornim pričama i teorijama urote o tome ko je za, a ko protiv
države, ostaće konkretni podaci i primjeri koji o tome govore. Najbolji
pokazatelj o tome ko je za integrativne procese snaženja države i osjećaja
zajedničke pripadnosti, a ko protiv, jesu stavovi i djela političkih partija na
dokidanju segregacije i diskriminacije u školskom sistemu. Na ovoj priči se
jasno vidi ko je za jednu državu ravnopravnih građana ujedinjenih u jednom
pravnom okviru u kojem su njihove različitosti i specifičnosti priznate i
prepoznate. Za takvu, jedinu moguću, zajedničku državu Bosnu i Hercegovinu bez
separatizma i izdvojenosti jednih, bilo kojih, trenutno se najgorljivije i
najdirektnije zalaže SDP. Drugi su ili blagi i nedorečeni u toj priči ili jasno
zagovaraju ideju o čerečenju ove zemlje na tri komada gdje će svaki imati svoj
samostalni prostor za iživljavanje nad „svojim“ podanicima. Što se tiče stanja u
visokom školstvu, tu su stvari jasne. Prethodne vlade su, valjda vođene idejom
da su im školovani ljudi (u svakom slučaju školovaniji od njih) najveća
prijetnja, činile sve kako bi „sahranili“ univerzitetski duh Mostara i kantona.
Nažalost, takvu praksu nastavlja i aktuelni ministar obrazovanja HNK.
Neshvatljivo je recimo da u situaciji kada 60% od ukupnog budžeta kantona otpada
na troškove u osnovnom i srednjem obrazovanju, a jedva 3-4% na finansiranje
visokoškolskih ustanova, resorni ministar povećava izdatke za prvu stavku, a
dodatno ih umanjuje za drugu. Nažalost, i on se očito vodi logikom svojih
prethodnika. Tako je ovaj ministar sasvim nelegalno, bez nužnog odobrenja Vlade
HNK, zaposlio na desetine novin nastavnika u školama, što za direktnu posljedicu
ima „rezanje“ grantova po svim osnovama, a samim tim i za visokoškolske
ustanove. Iako smo usvojili jedan kvalitetan zakon o visokom obrazovanju, u
kreiranju kojeg sam i lično učestvovao, zbog nemara nadležnog ministarstva ali i
zbog neadekvatnog odgovora i borbe za svoja prava, kao i zbog opiranja
spasonosnim reformama određenih pojedinaca u rukovodećim tijelima visokoškolskih
ustanova, studenti i uposlenici u ovoj oblasti još uvijek trpe jednu
neshvatljivu i sramnu agoniju. Inače, lično smatram da bi za Mostar i za kanton
najbolje i najrazumnije bilo kada bi se dvije visokoškolske ustanove objedinile.
Pored pozitivnih društveno-političkih efekata tog čina koji su evidentni, ovaj
postupak bi umanjio troškove i izdatke za visoko obrazovanje, a povećao bi
kvalitetu obrazovanja i životni standard uposlenih.
Je li ova zemlja osuđena na
stanje podijeljenosti ili ipak imamo šansu jednog dana funkcionisati na
optimalan način?
Naprotiv, ova zemlja je osuđena
na to da prkosi podjelama. Nisu li kroz historiju u desetinama slučajeva
pokušavali da nas ubijede, negovore ili na silu natjeraju da se razdjeljujemo i
nije li svaki od tih pokušaja propao? Danas nas destruktivne političke snage
koje nas sve guše ubjeđuju kako je jedina realnost bošnjaštvo, srpstvo i
hrvatstvo i kako je sve drugo priča bez osnova. Svrha ovog trika jeste da
sakrije upravo ono šta je najočitije, a ono što je očito i djetetu jeste da je
jedini realni subjektivitet koji je prepoznat svugdje u svijetu subjektivitet
države Bosne i Hercegovine. Gdje god da pođete, čim pređete „crtu“ i krenete na
bilo koju stranu svijeta uvijek ćete biti identifikovani kao građanim Bosne i
Hercegovine, svidjelo se to nekom ili ne. Prema tome, Bosna i Hercegovina jeste
nesporno identitetska odrednica prema kojoj nas identifikuju svi i svugdje. Sada
je na nama da shvatimo da nas sve naše različitosti i pojedinačnosti unutar toga
ujedinjujućeg identitetskog osnova čine bogatijim, plemenitijim i spremnijim za
Evropu bez granica u koju se toliko trudimo ući. Rijad Durkić (Tačno)
