SARAJEVO – U zemljama Evropske unije većina mladih nakon završenog školovanja ima zagarantovan posao, a rade, odnosno stiču praksu i tokom studiranja. U Bosni i Hercegovini mladi ljudi nakon završenog fakulteta odlaze na biro za zapošljavanje, rečeno je, između ostalog, tokom rasprave u Sarajevu, o tretmanu mladih osoba u ovoj zemlji u poređenju sa zemljama Evropske unije.

BiH je od 2006. do 2010. za različite projekte zapošljavanja mladih izdvojila oko pet miliona KM dok je za period do 2014. godine planirano svega dva miliona. Značajno smanjenje sredstava, prema riječima Medine Mujić, donedavno  koordinatorice  Infocentra EU u Sarajevu, najbolje pokazuje koliki je interes nadležnih institucija za probleme mladih danas.

Ova cifra još se čini mizernijom ako se uporedi sa praksom Evropske unije gdje je većini mladih nakon završene škole posao osiguran zbog čega posebni programi zapošljavanja nisu potrebni.

„U Evropskoj uniji većina mladih nakon završene škole, fakulteta, magistarskog studija, naročito doktorskog studija, imaju odmah zagarantovane poslove. Oni imaju takvu praksu da u toku studija već rade. Nažalost, kod nas danas ljudi jako teško mogu i redovnu praksu na svojim fakultetima da imaju, da ne kažem i posao“, ističe Mujić.

Visok  procenat od gotovo 58 posto nezaposlenih do 24 godine mogao bi se promijeniti strateškim pristupom problemu nezaposlenosti – koji u Bosni i Hercegovini ne postoji, priznaje Siniša Veselinović iz Agencije za rad i zapošljavanje BiH. Uz posrnulu privredu i hronični nedostatak radnih mjesta, Veselinović podvlači i lošu zakonsku regulativu koja ne prati evropske trendove. Navodi primjer volonterizma koji bi se i u Bosni i Hercegovini trebao priznati kao radno iskustvo.

„Postoji problem kod zapošljavanja mladih – poslodavci uglavnom traže iskusnu radnu snagu s određenim radnim iskustvom, dok mladi koji izađu iz procesa obrazovanja nemaju potrebno radno iskustvo. Zbog toga je kod nas potrebno da se u zakonodavstvu izvrše promjene u cilju priznavanja volonterskog rada, pripravništva kroz školovanje, odnosno da se u obrazovni program uvrsti malo više praktičnog rada umjesto čisto teoretskog ovrazovanja, tako da mladi, kada završe svoje školovanje, da imaju određeno radno iskustvo“, smatra Veselinović.

Kakva se poruka šalje mladima

Gotovo svaka druga mlada osoba u BiH koja je izašla iz formalnog obrazovnog sistema ostaje na nivou trogodišnjeg srednjeg obrazovanja ili niže. Također, svaka četvrta osoba u Bosni i Hercegovini prerano napušta obrazovni proces što je daleko iznad prosjeka većine evropskih zemalja.
 
Finansijski problemi glavni su razlog za prekidanje obrazovanja, a samo deset posto učenika i studenata prima stipendiju za školovanje koja u većini slučajeva iznosi 100 KM. Medina Mujić dodaje:
 
„Ja mislim da su mladi ljudi u Bosni i Hercegovini, nažalost, dobrim dijelom deprimirani, nisu motivirani i nemaju više nekih ciljeva i nekih situacija kojima teže, iz prostog razloga što dosta mladih, da ne govorim o srednjoj stručnoj spremi, ako pogledate statistiku na birou, dosta mladih ima završene fakultete. Čak postoje magistri nauka, doktori nauka koji su na birou. Ja mislim da su ti ljudi jako, jako demoralisani.“

Mladi u Bosni i Hercegovini žive u zemlji s trinaest ministarstava zdravstva, jedanaest odvojenih javnih fondova za zdravstveno osiguranje i gotovo bez ikakvog praćenja i planiranja potrošnje javnih sredstava i transfera u sektoru zdravstva. Istraživnja kažu i kako je ukupna populacija mladih osjetljiva grupa i mnogo bliža granici siromaštva nego populacija odraslih. Vedrana Frašto iz Fondacije Cure zaključuje:
 
„Često se govori da su mladi neaktivni u našem društvu, međutim, ne spominje se zašto su mladi neaktivni, šta se to dešava u našem društvu da su mladi pasivni, kakve su njihove prilike, šta im govori čitava država, čitav sistem, koju poruku im šalje. Šalje im poruku da će jedino uspjeti ako odu iz Bosne i Hercegovine. Je li to jedini način!? Da odu iz Bosne i Hercegovine, pa da budu priznati i da bude priznat njihov rad i ono čime se bave i čime žele da se bave!? Kad bi mladi iz svih dijelova Bosne i Hercegovine više radili na umrežavanju, mislim da bi bilo puno jednostavnije da se urade određene promjene. Ukoliko se usame, te promjene dolaze, ali puno, puno sporije.“

(RSE)

Igor Gavran

……………………………………………….

Bosna i Hercegovina se nedovoljno brzo priprema za ulazak Hrvatske u Evropsku uniju (zakonodavstvo, akreditacijska tijela, certifikacije, laboratoriji osposobljeni za pregled roba biljnog i životinjskog porijekla). Na udaru bi prvi mogao biti sektor prehrambene i poljoprivredne proizvodnje, posebno mljekari, jer se više od 60 posto izvoza mljekarske proizvodnje plasira u Hrvatsku. Već od 1. januara 2013. od BiH će se tražiti strogo pridržavanje evropskih standarda u kvalitetu prehrambenih proizvoda.

Igor Gavran, makroekonomski analitičar Vanjskotrgovinske komore BiH, govori o ostvarivanju zadataka iz procesa evropskih integracija, kao i o aktuelnoj situaciji u Bosni i Hercegovini.

RSE: Bliži se početak 2013. godine kada će se početi primjenjivati standardi Evropske unije za izvoz prehrambenih proizvoda iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku, koji će morati proći strogu kontrolu međunarodno certificiranih tijela za potvrdu kvaliteta. Gospodine Gavran, može li se nadoknaditi izgubljeno vrijeme i ispuniti ključni uslovi?
 
Gavran:  Kada vidim dnevni red i prominentne teme u našim parlamentima i našim ostalim institucijama, Vijeću ministara i drugim, zaista izražavam veliku zabrinutost povodom mogućnosti poštivanja ovih zadatih rokova. Naime, sve te propise moguće je usvojiti veoma brzo, pitanje je dana a ne čak ni sedmica, međutim, za njihovu implementaciju treba nešto više vremena. Ukoliko se sve uradi na pravi način i u minimalnim rokovima, već do kraja godine sistem može profunkcionirati. Onda bismo do kraja godine mogli dobiti inspekciju Evropske unije koja bi provjerila da li je sistem uspostavljen u skladu s njihovim standardima, i onda bi već od 1. januara mogli imati slobodan izlaz u EU onih proizvoda koje sada ne možemo izvoziti. Ukoliko ne ispunimo uslove Evropske unije za plasman, onda će naši proizvođači mlijeka, mliječnih i mesni prerađevina i drugih animalnih proizvoda biti potpuno uskraćeni za ovo tržište, izvoz će biti drastično smanjen i došlo bi do značajne destabilizacije naše domaće proizvodnje.
 
RSE:  Posljednjih godina Bosna i Hercegovina sa Hrvatskom kao i sa drugim zemljama regije ima potpisan tzv. CEFTA sporazum. Kakav će biti carinski tretman trgovine nakon što susjedna zemlja napusti taj sporazum i postane članica Evropske unije? Kakve promjene se mogu očekivati kod uvoza u BiH proizvoda iz Republike Hrvatske?
 
Gavran:  Prema sadašnjim rješenjima, oni će biti izrazito u korist Bosne i Hercegovine. Naime, povlastice za bescarinski izvoz bh. proizvoda u Republiku Hrvatsku biće jednake kao što važe za Evropsku uniju, odnosno, praktično za sve proizvode je riječ o potpuno slobodnom izvozu, bez plaćanja bilo kakvih carinskih dadžbina. Jedini izuzetak je svježa riba, te vina i drugi proizvodi koji imaju ograničenje bescarinskih kvota. S druge strane, proizvodi koji se sada slobodno uvoze iz Republike Hrvatske u skladu sa sporazumom CEFTA – kao što su mlijeko, mliječne prerađevine, neke mesne prerađevine i još neki proizvodi, cigarete, na primjer, čiji uvoz je veoma visok u Bosnu i Hercegovinu – sada će biti opterećeni carinama i na bh. tržištu će biti ili potpuno nekonkurentni zbog značajnog povećanja prodajne cijene, ili će se potpuno prekinuti njihov plasman u Bosnu i Hercegovinu. Dakle, ta promjena carinskog tretmana otvara šansu za smanjenje uvoza u BiH, povećanje učešća bh. proizvoda na domaćem tržištu, a sa stanovišta carina, ne bi trebala značajnije ili bilo kako negativno uticati na naš izvoz u Hrvatsku.

Apsurdna situacija
 
RSE: Za uvoz svega i svačega, ionako se troši ogroman novac.
 
Gavran:  U posljeratnom periodu u ukupnoj vanjskoj trgovini Bosne i Hercegovine samo deficit, znači – ne uvoza, nego razlike, gdje je uvoz veći od izvoza  i potpunog nepovratnog gubitka novca Bosne i Hercegovine – iznosi oko sto milijardi konvertibilnih maraka. Možete zamisliti koliko bi jedan procenat tog iznosa značio za Bosnu i Hercegovinu, a da ne govorim više.
 
RSE:  Kako Vi, kao ekonomista, vidite proces evropskih integracija u Bosni i Hercegovini?

Gavran: Ja vidim isključivo jednu deklarativnu opredijeljenost prema integracijama i jedno stalno blokiranje i kočenje tog procesa na svakom koraku, što ekonomiji nanosi ogromne štete i što nas čini definitivno neozbiljnim i nepouzdanim i neatraktivnim za strane ulagače, neatraktivnim za poslovanje, i kao tržište izolovani faktički od svijeta u mnogim segmentima poslovanja i ekonomije. Jasno je da se stvarno učini nešto na tom putu tek pod pritiskom Evropske unije, što je potpuno besmisleno. Stvari koje su isključivo u našem interesu, kao što je usklađivanje standarda koji bi nam omogućili izvoz u Evropsku uniju, mi faktički pokrenemo nakon pritiska Evropske komisije. Dakle, oni nas tjeraju da omogućimo sebi izvoz na njihovo tržište! Potpuno apsurdna situacija koja je jedino u Bosni i Hercegovini moguća.
 
RSE: Još jedna apsurdna situacija je da Bosna i Hercegovina ne koristi kreditna sredstva odobrena za različite projekte, i još zbog toga plaća kaznene penale, koji su samo prošle godine iznosili tri i po miliona konvertibilnih maraka.

Gavran: Poznata je situacija – Evropska razvojna banka, Investicione i neke druge međunarodne institucije odobre određena sredstva Bosni i Hercegovini, recimo za izgradnju autoputeva i drugih kapaciteta, infrastrukture, i onda ta sredstva stoje neiskorištena zato što mi nismo bili u stanju da iskoristimo ni raspoloživi novac. Pogledajmo samo situaciju kod ovih požara: Bosna i Hercegovina, odnosno naše vlasti, ponovno se ponašaju kao da je ‘93! Mi čekamo nečiju humanitarnu pomoć, da nas neko drugi spasi, što bi se reklo, a u međuvremenu godišnji odmori nadležnih ministara se ne prekidaju, troškovi goriva za Audije se ne uskraćuju, ali zato para za gorivo za helikoptere nema, i milion drugih konkretnih primjera. Jednostavno, mi da bismo bili na putu evropskih integracija, moramo svakim danom sve više funkcionisati kao zemlje članice Evropske unije. Nažalost, mi svakim danom funkcionišemo sve više kao neke afričke zemlje.

SARAJEVO – Prošlog vikenda navršilo se okruglo 20 godina od kad je izgorjela sarajevska Vijećnica, jedan od najupečatljivijih simbola glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Vijećnicu je, krajem 19. stoljeća, novouspostavljena austrijska vlast sagradila za potrebe gradske uprave. Građena u autentičnom pseudomaurskom stilu, kao njegov najreprezentativniji primjer, vremenom je postala zaštitni znak jednog vremena i temeljna atrakcija na svakoj razglednici modernog Sarajeva.

Građani ovoga grada s velikim nestrpljenjem očekuju završetak radova na rekonstrukciji ovoga objekta.

Ukoliko sve bude išlo prema planu, negdje u maju 2014. godine, građani Sarajeva će dobiti staru, dobru Vijećnicu u novom ruhu. I ponešta izmijenjenom duhu.

Dosad je, u tri odvojene faze rekonstrukcije, uloženo oko pet miliona eura uglavnom inostranih donacija, a četvrta etapa, koja je u toku, trebalo bi da košta približno toliko.

Potom će velelepna građevina, koja je kad je zapaljena bila Nacionalna i univerzitetska biblioteka, biti vraćena prvotnoj namjeni – postaće Gradska vijećnica.

Novo vrijeme, naime, donosi drugačije prioritete, a posve izmijenjeni bibliotečki standardi podrazumijevaju kako će se knjižnom fondu morati naći neki novi dom.

Ali, prema obećanjima gradonačelnika Sarajeva Alije Behmena, u Vijećnicu neće administracija. Tamo idu isključivo reprezentativne funkcije gradske uprave. Svečana sala, jednako kao i aula ili centralni hol dobiće i javne funkcije, koristiće se za izložbe, koncerte, književne večeri, performanse.

"Ja obično kažem da će to biti fabrika nauke, kulture, umjetnosti. To bi trebao da bude jedan živ organizam u srcu Baščaršije koji će dati jedan novi odnos Vijećnice i grada Sarajeva“, kaže gradonačelnik Alija Behmen.

Gradonačelnik, zadržavajući – istina – diskretne reserve u vezi sa krajnjim ishodom, podcrtava velika očekivanja od razvoja situacije u vezi sa arhivskom građom iz Haškog tribunala i u novoj Vijećnici vidi baš pogodno mjesto za nju:

„Bez obzira što je rizik hoćemo li ga dobiti ili ne, mi smatramo da dokumentacija iz Haga, ovjerena dokumentacija, treba da pripadne i gradu Sarajevu. BiH ima jednu karakteristiku, a to je da se skoro sva naša historija nalazi bilo u Beču, bilo u Budimpešti, bilo u Istanbulu, vodeći računa da je naš Orijentalni institut sa jako raritetnim izdanjima sav izgorio i da je preko dva miliona knjiga i raritetnih izdanja i dokumenata izgorjelo u Vijećnici.“   

Sve to je u noći između 25. i 26. augusta 1992. godine spržila vatra zapaljena neprekidnom artiljerijskom kanonadom.

Paljevina je, sa položaja srpskih snaga, pažljivo usmjeravana na kuću u kojoj je stanovalo dusša bosanskohercegovačka Ii kolektivno pamćenje ovoga naroda, na Vijećnicu koja je bila simbol na kome su ovdašnji ljudi temeljili samopouzdanje i samopoštivanje u vezi sa opredjeljenjem da se, kad se hoće, može živjeti zajedno. I to kroz vijekove.

Istina, trebaće još vremena da se dovrši inventura svega onoga što je, poslije plamenih jezika, ostalo od tri miliona knjiga, rukopisa, geografskih karata, fotosa, gramofonskih ploča, audio traka što su bile pohranjene u depoima jamačno najvažnijeg objekta za čuvanje baštine “i srpske i hrvatske i muslimanske”. Ali, namjera je od prve minute bila prepoznatljiva.

(Vijesti.ba/RSE)